Ja sam poput suze, nježna..Moj život je poput suze, prolazan..
I'm so hollow...
Kao da sam nešto predosjećala kada sam napisala svoj prvi post. Jučer sam dobila poziv. Poziv nakon određenih pravnih mjera od strane moje majke. Poziv pun kajanja i obećanja.
Kao i nekad davno, kada sam vjerovala svaku riječ svom tati. Bio je on. Isprva se nisam željela javiti, nisam mogla. No ipak je nešto pobijedilo ovaj strah u meni, kao da me obuzeo nalet hrabrosti i pružio mi snagu da ga poslušam. Obećao mi je mnogo, no sve se većinom svodilo na materijalne stvari, na ono što mi želi darovati ili kupiti. Odjednom me želi vidjeti, želi da izaberem poklon, da prihvatim ono što mi nudi i da sve zaboravimo. Nikad, ali baš NIKAD, ne želim zaboraviti sve neprospavane noći, sve suze, tužne izraze na mom umornom licu i one tihe patnje. Nikako neću da se sad sve vrati na početak, da mu pružim šansu i da me opet iznevjeri. Nema smisla da opet proživljavam svoju prošlost koja mi je nanijela toliko ožiljaka. Danas očekuje odgovore na brojna pitanje, jučer postavljena. Reći ću mu da sam mu davno oprostila njegove postupke, ali posljedice koje su izazvane nikada ne želim zaboraviti jer su ipak preveliki dio mene. Možda griješim što uopće ne razmatram prijedlog da ga posjetim, ali ne vjerujem da će mi ikada biti žao zbog toga. Bolje je da ova tuga ostane na ovoj razini, ne želim da postane veća ili gora. Majci još uvijek nisam rekla za razgovor, zapravo nisam imala ni prilike da joj kažem. Ona trenutno nije doma, evo prolazi već drugi tjedan da nije bila doma duže od 10 minuta. Ne osjećam se usamljeno, samo pomalo prazno..
..ova bol ubija i ovo malo života..
Nedavno sam napunila 17 godina. Sve je bilo savršeno, svi su bili sretni. Svi, osim mene. Ja sam jedina plakala oblačeći se za zabavu, jedina sam jecala proklinjući ovaj dan i jedina sam bila prividno sretna, s tužnim osmijehom na licu. Nitko nije shvatio da patim, nitko nije primjećivao moju bol. Tek slijedećeg dana nakon 3 satnog plakanja u sobi iz nekog sasvim običnog razloga ušla je moja majka. Nisam isprva željela reći ni riječi, zatvorila sam se u sebe kao uvijek. Tada sam samo izustila: «Tata».. Nije mi čestitao ni rođendan. Nije se javio već godinu dana. Zaboravio je na mene. Moji su se roditelji razveli prije 6 godina, on je otišao živjeti u drugi grad na drugom kraju Hrvatske i započeo novi život ondje. Moja je majka ubrzo započela svoj život ovdje, pronašla je muškarca koji misli da me darovima kupuje, a zapravo ga mrzim. Ona ga podržava, njoj je novac sve. On je toliko lagao o meni, tako me ocrnio, izmišljao stvari koje je pričao drugima, a moja mu je majka uvijek vjerovala. Ona često odlazi u njegov grad i ostaje po dva tjedna ne pitajući za svoju majku (koja je jedina ostala sa mnom u ovoj kući i koja mi je daleko najveća potpora u životu), a često ni za mene.
Sigurna sam da postoje ljudi s mnogo većim problemima, svjesna sam toga. No, neopisivo boli kad izgubiš svu roditeljsku ljubav, kada ljudi koji te trebaju voljeti, ne vole i kad se ne možeš pohvaliti ni jednom toplom riječju ili danu provedenom s njima. Ovdje želim samo malo potpore, malo razumijevanja i savjeta… jer polako gubim onu snagu koja je preostala..
