Ja sam poput suze, nježna..Moj život je poput suze, prolazan..
...pitanja bez odgovora...
Pretvorila sam se u mračnu sjenu što luta pustim ulicama, tiho prolazeći kraj sretnih ljudi. Ne uznemirujući ih. Mislila sam da mogu, da znam, da hoću živjeti, voljeti. Ali ne mogu. Svaka mala zraka moguće ljubavi ubrzo nestane, svaka mrva buduće sreće pretvori se u prah. I opet ostajem sama, bez potpore, ljubavi i nade. Razmišljam o različitim stvarima iz svoje prošlosti, o ljudima koji su me uspjeli povrijediti, o noćima provedenim plačući ili danima začinjenim tugom zbog njih. Mojih roditelja. Oduvijek su znali kako da od sretne djevojčice (kasnije djevojke) učine nesretno biće. Sad kada pomislim opet osjetim tu bol. Da, zaista boli, tako me snažno boli da jedva dišem. Tjeskoba koju osjećam, tuga i bijes jer su me napustili, očaj jer me ne razumiju. Tako sam sama, bolno sama, bez ikog u blizini, bez roditelja da me spase. A samo želim malo ljubavi, samo malo.. majku nisam vidjela tri tjedna (ne znam ni kamo je otišla na odmor jer nije mi rekla), oca nekoliko godina.. Da barem mogu promijeniti svoj život, sudbinu, izbaciti ih iz svog svijeta!! Počinjem ih mrziti, sve više, snažnije.. mislim da za njih uskoro više neće biti mjesta u mom životu, a tada neću dopustiti da se ikad vrate.. obećajem vama i SEBI! Ljuta sam, priznajem. Ljuta zbog ovih suza što se tako često javljaju na mom licu, što su dokaz da sam ljudsko biće, razlog da ne mogu biti kamen.. Može li me tko spasiti? Može li itko vratiti iskren osmijeh na moje lice? Gdje da pronađem utjehu? Što da učinim da im oprostim? Zaslužuju li uopće moj oprost nakon svega? Željela bih i molila vas da mi izložite vaše mišljenje…koji su pravi odgovori na postavljena pitanja..ima li uopće pravih odgovora? Ili rješenja moram pronaći sama?
Topli pozdrav od umorne dušice koja cijeni svaki vaš komentar..
