Kao da sam nešto predosjećala kada sam napisala svoj prvi post. Jučer sam dobila poziv. Poziv nakon određenih pravnih mjera od strane moje majke. Poziv pun kajanja i obećanja.
Kao i nekad davno, kada sam vjerovala svaku riječ svom tati. Bio je on. Isprva se nisam željela javiti, nisam mogla. No ipak je nešto pobijedilo ovaj strah u meni, kao da me obuzeo nalet hrabrosti i pružio mi snagu da ga poslušam. Obećao mi je mnogo, no sve se većinom svodilo na materijalne stvari, na ono što mi želi darovati ili kupiti. Odjednom me želi vidjeti, želi da izaberem poklon, da prihvatim ono što mi nudi i da sve zaboravimo. Nikad, ali baš NIKAD, ne želim zaboraviti sve neprospavane noći, sve suze, tužne izraze na mom umornom licu i one tihe patnje. Nikako neću da se sad sve vrati na početak, da mu pružim šansu i da me opet iznevjeri. Nema smisla da opet proživljavam svoju prošlost koja mi je nanijela toliko ožiljaka. Danas očekuje odgovore na brojna pitanje, jučer postavljena. Reći ću mu da sam mu davno oprostila njegove postupke, ali posljedice koje su izazvane nikada ne želim zaboraviti jer su ipak preveliki dio mene. Možda griješim što uopće ne razmatram prijedlog da ga posjetim, ali ne vjerujem da će mi ikada biti žao zbog toga. Bolje je da ova tuga ostane na ovoj razini, ne želim da postane veća ili gora. Majci još uvijek nisam rekla za razgovor, zapravo nisam imala ni prilike da joj kažem. Ona trenutno nije doma, evo prolazi već drugi tjedan da nije bila doma duže od 10 minuta. Ne osjećam se usamljeno, samo pomalo prazno..
Post je objavljen 31.07.2006. u 12:30 sati.