Ja sam poput suze, nježna..Moj život je poput suze, prolazan..
..ova bol ubija i ovo malo života..
Nedavno sam napunila 17 godina. Sve je bilo savršeno, svi su bili sretni. Svi, osim mene. Ja sam jedina plakala oblačeći se za zabavu, jedina sam jecala proklinjući ovaj dan i jedina sam bila prividno sretna, s tužnim osmijehom na licu. Nitko nije shvatio da patim, nitko nije primjećivao moju bol. Tek slijedećeg dana nakon 3 satnog plakanja u sobi iz nekog sasvim običnog razloga ušla je moja majka. Nisam isprva željela reći ni riječi, zatvorila sam se u sebe kao uvijek. Tada sam samo izustila: «Tata».. Nije mi čestitao ni rođendan. Nije se javio već godinu dana. Zaboravio je na mene. Moji su se roditelji razveli prije 6 godina, on je otišao živjeti u drugi grad na drugom kraju Hrvatske i započeo novi život ondje. Moja je majka ubrzo započela svoj život ovdje, pronašla je muškarca koji misli da me darovima kupuje, a zapravo ga mrzim. Ona ga podržava, njoj je novac sve. On je toliko lagao o meni, tako me ocrnio, izmišljao stvari koje je pričao drugima, a moja mu je majka uvijek vjerovala. Ona često odlazi u njegov grad i ostaje po dva tjedna ne pitajući za svoju majku (koja je jedina ostala sa mnom u ovoj kući i koja mi je daleko najveća potpora u životu), a često ni za mene.
Sigurna sam da postoje ljudi s mnogo većim problemima, svjesna sam toga. No, neopisivo boli kad izgubiš svu roditeljsku ljubav, kada ljudi koji te trebaju voljeti, ne vole i kad se ne možeš pohvaliti ni jednom toplom riječju ili danu provedenom s njima. Ovdje želim samo malo potpore, malo razumijevanja i savjeta… jer polako gubim onu snagu koja je preostala..
