PATULJAK ŽIRIĆ

Patuljak Žirić stanuje na vrhu krošnje stoljetnoga hrasta. Svako jutro spušta se niz stablo i odlazi u pekarnicu.
- Molim vas kilogram mrvica! – kaže pekaru, a pekar odmah vadi ispod tezge vreću mrvica. Žirić je prebaci na leđa, pa put pod noge do svoga hrasta.
- Stižu mrvice, stižu mrvice! – cvrkuću ptičice čim ga ugledaju na stazi. Žirić im istrese vreću, popne se na svoju granu i uživa gledajući ih kako kljucaju.
Danas Žirić slavi sto pedeset šesti rođendan. Ptičice su dugo razmišljale što bi mu poklonile, a onda su odlučile da će mu kupiti crvenu kapicu.
Kako li se samo Žirić obradovao rođendanskom daru! Strpao je svoju raščupanu kosu pod kapicu i sav sretan izustio:
- Sada sam pravi patuljak!

MJESEČULJAK

Mjesečuljak je zeleni patuljčić koji stanuje na Mjesecu. Kad djeca zaspe, Mjesečuljak sipa na njih snove. Ako su bili dobri, sanjat će lijepe snove. Ako su bili zločesti, Mjesečuljak će im dati ružan san, pa će se cijelu noć prevrtati po krevetu.
Sinoć, tek što sam sklopio oči, netko mi pokuca na prozor. Otvorim oči i pogledam. Je li to san ili doista vidim Mjesečuljka?
Otvorim prozor, a Mjesečuljak veli:
- Dobra večer! Stanuje li možda ovdje jedan medo?
- Da, spava sa mnom u krevetu.
- Krasno! Onda sam pogodio pravu adresu. Molim te, reci mu da ga je pozdravio ujak sa Sjevernoga pola.
- Zar si bio na Sjevernome polu?
- Naravno! I na sjevernom i na južnom, na istoku i na zapadu. Svake noći obiđem cijelu zemaljsku kuglu noseći djeci snove.
- Kakav si san donio meni?
- Oh, oprosti, nemam više ni jedan san.
- Kako to?
- Zapela mi je vreća za dimnjak.
- Kakva vreća?
- Vreća sa snovima.
- Zar držiš snove u vreći?
- Jasno! Zar si mislio da ih držim u džepu?
- Zapravo nisam ništa mislio, ali drago mi je što sam saznao nešto novo. I, što ćeš sada?
- Pa, budući da su mi snovi iscurili iz vreće, noćas više nemam posla. Idem i ja spavati.
- Želim ti laku noć! Svrati opet sutra!
- Laku noć, maleni! Za tebe ću sačuvati najljepši san.

KROKODILSKA PRIČA

Slonić se do mile volje naigrao u vodi, a onda umoran sjeo na obalu.
- Ispričaj mi jednu priču! - zamoli svog prijatelja krokodila.
- Auauuu! - zijevne krokodil. - Jednom sam pojeo dvogrbu devu. Onako sit odlučio sam malo odrijemati, kad li mi netko pokuca na trbuh. "Tko me to uznemirava?", ljutito sijevnem očima. "Ja! Pusti me van!" "A tko si ti?", pitam. "Morska krava. Stanovala sam u devinoj grbi." Pustim ja morsku kravu van, ali tek što sam ponovno sklopio oči, netko mi opet kucne po trbuhu: "Tko se to usuđuje opet mi remetiti san?", grmnem bijesno. "Ja! Pusti me van!" "A tko si ti?", pitam. "Nosorog. Stanovao sam u drugoj devinoj grbi." Pustim i njega van, ali oni mene nisu pustili na miru. "A što ti misliš, gdje ćemo mi sada stanovati kad si pojeo devu?", vele oni meni. Što mi je drugo preostalo nego da pustim i devu?" - završi krokodil svoju priču.
- A onda je deva sjela na magarca i odjahala u pustinju - nasmije se majmun.
- Kakva krasna priča! - oduševljeno će slonić. - Baš ti hvala, prijatelju!

LETEĆI SLONIĆ

- Kako li je samo lijepa trava ispod mog brežuljka! – glasno razmišlja slonić. – Puno zelenija nego ovdje gore.
- Zašto ne siđeš? – upita ga gušter.
- Jako je strmo – odgovori slonić. – Bojim se da bih se mogao poskliznuti i pasti koliko sam dug i širok.
- Da ja imam tako velike uši kao ti, ne bih nikada hodao.
- Kako to misliš, gušterčiću?
- Mahao bih ušima što bih jače mogao i letio kao ptica. Pokušaj!
Slonić uzme zalet, ispruži surlu, zamahne ušima i baci se niz brežuljak.
- Dum-du-du-duum! – zatrese se livada, a slonić ostade ležati potrbuške.
- Pao sam koliko sam dug i širok! – izusti začuđeno.
- Zašto nisi otvorio padobran? – upita ga gušter.
- Pa ja nemam padobran!
- Drugi put ga svakako nabavi! – nasmije se gušter.

LIJENI JURICA

- Divna li dana za ljenčarenje! – protegne se Jurica, izuje cipele, skine čarape i legne pod stablo. – Još samo kad bi trešnje bile velike kao bundeve!
- Zašto? – upita ga stablo.
- Zato da se ne moram stalno penjati po te sitne špekulice koje imaju toliko koštica da me već bole čeljusti od silnog pljuckanja.
- Hm, hm! – zašušti stablo. – I ti bi, dakle, htio da trešnje budu velike kao bundeve? Šteta što ne znaš čarobne riječi.
- Zar postoje čarobne riječi?
- Prisloni uho uz moje deblo pa ćeš ih čuti. Ššššš! Jesi li upamtio?
- Kako da ne!
Čiri-bu, čiri-ba,
trešnja kao bundeva!
- Treees! – padne bundevasta trešnja Jurici ravno na palac.
- Auaaa! – jaukne Jurica i skoči uvis držeći se za nogu.
- Čiri-bu, čiri-ba, palac kao bundeva! – nasmije se stablo.

USPAVANKA

Jednom davno, u jednoj velikoj šumi, živjeli su vjeverica, mišić, lisica, zeko, ježić i srna. Svake večeri sjedili bi do kasno u noć kraj potoka i pričali priče za laku noć, ali nikako nisu mogli zaspati.
- Kad bismo barem imali nekoga tko bi nam svirao uspavanku! - jadikovali su mališani.
- Je li me tko tražio? - javi se oštar glasić iz trave.
- A tko si ti? - upita lisica.
- Zrikavac! Znam svirati stotinu uspavanki. Hoćete li poslušati?
Ne pričekavši odgovor, zrikavac počne svoju pjesmu. Mališani sklope oči i usnu.
Otada im zrikavac svake večeri svira uspavanku, a lisica ga zauzvrat svako jutro nosi na leđima.

PATULJAK SAN

Veliko stablo usred livade dom je mnogih ptičica. To je ujedno i najveselije mjesto na livadi. Od rana jutra, i prije nego što Sunce izviri iza brežuljka, odavde se počinje razlijegati cvrkut stotine malih pernatih stvorenja.
Ipak, jutros je taj žamor toliko glasan da je svakome jasno kako se događa nešto vrlo neobično. O čemu li samo ptičice tako žustro raspravljaju?
- Pogledajte ispod stabla, drage moje prijateljice! - uzbuđeno će plavetna sjenica.
- Pa to je patuljak San! - zacvrkuće vrabac. - Nije li već odavno trebao biti u svome dvorcu navrh planine?
Svatko pametan naime zna da djeca mogu vidjeti patuljka samo dok spava. Budući da patuljci ne vole da ih djeca vide, spavaju jedino u svome dvorcu.
Patuljak San cijelu je noć dobroj djeci nosio lijepe snove. Pred jutro je bio toliko umoran da je odlučio na trenutak sjesti. Kako je sjeo, tako je zadrijemao.
- Probudi se, probudi se! - prodrma ga njegov pomoćnik Tin. Patuljak otvori oči i istog trena postane nevidljiv. Stavi na leđa vreću sa snovima, otvori kišobran i odleti u svoj dvorac.

NOĆ MEDVJEDA

Tek što je Ivan skočio na krevet, medo ljutito zabrunda:
- Ne misliš valjda noćas spavati?
- Naravno da mislim!
- Uaaa! - zaplače medo. - Jadan ja!
- Ma što ti je, maleni? Pa svaku noć spavamo.
- Ali ovo nije svaka noć, nego noć medvjeda, a u noći medvjeda nitko ne smije zaspati prije nego što otkuca dvanaest sati, jer ako zaspi prije dvanaest sati narast će mu dugačke uši...
- Dugačke uši? Misliš dugačke kao u magarca?
- Ne! Kao u zeca.
- Uh, to je još gore. Znači, nema spavanja do ponoći?
- Ni slučajno!
- Jesi li ti siguran da je noć medvjeda baš noćas?
- Nisam.
- Može li onda noć medvjeda biti sutra?
- Može!
- Laku noć, medo!
- Laku noć, Ivane!

Ne plazi jezik, da ne moraš u ZOO


Neki se ljudi sa svačim šale. Te onome su cipele premale, onaj ima klempave uši, a ovome nosina strši. Došao sam i ja na red, i to kad sam lizao sladoled. Onaj od kupina.
-Pogledaj mu jezik! - jedno će zabadalo.
-Kao u žirafe! - priklopi drugi.
Uvučem jezik i trk-trk u Maksimir. Uz mene trči moj Arf isplažena jezika.
-Dobar dan, žirafo! - pristojno ću ja. - Bi li rekla aaaa?
-Aaaaa!
Gle, ljubičasta jezičina! To mi je prvi glas da žirafe ližu sladoled od kupina.

Tko se zadnji smije, najslađe se smije
(ako ga tko ne polije)


-Na što te asocira siječanj?
-Na drvosječu! A tebe?
-Isto. A veljača?
-Ni na što! A tebe?
-Isto. A ožujak?
-Slušaj, kaniš li ti mene pitati i za travanj, i za svibanj i za lipanj?
-Jasno! Čak štoviše, i za srpanj, i za kolovoz, i za rujan.
-I za listopad , i za studeni, i za prosinac?
-Da, da! Na što te sve to asocira?
-Na maltretiranje. A tebe?
-Isto! Hi-hi-hi!
-Jako smiješno. Ha-ha-ha!
-Sada sam ja na redu: He-he-he!
-A sada sam ja: Ho-ho-ho!
-Hu-hu-hu! Tko se zadnji smije, najslađe se smije.
-Ako ga tko ne polije! Ha-he-hi-ho-hu!

Svako zlo za neko dobro


Našiljim ja bojice, uzmem blok pod mišku, pa na Jarun.
-Vidi, vidi umjetnika! - dive mi se prolaznici.
-Portreti, portreti! Iskusno umjetničko oko!
-Može! - veli glavonja.
-Što može? - pitam ja.
-Portret! - veli on.
-Ništa od toga! Moje mi umjetničko oko govori da vaša glava ne bi stala na blok.
-E, sad ćeš, za promjenu, jedno vrijeme imati plavo oko!
Sva sreća što mu je šaka poletjela ulijevo. Da me je slučajno pogodio u umjetničko oko, sada ne bih znao da sam asimetričan.

Gdje si ti, ne stane tri


-Jedan-dva, hopsa-sa! Četiri-pet, vrtolet!
-A gdje ti je tri?
-Ostao u smočnici.
-Nisi ga valjda zaključao?
-Naravno, inače bi mi odmrčao.
-Kad ćeš ga pustiti van?
-Kad bude pristojan.
-Nadam se da ga nećeš držao do navečer - kao onda kad si mene zaključao, pa si otišao s dečkima na Jarun.
-Onda kad me je ugrizao inćun?
-Zbilja? To mi nikada nisi rekao. Pravda to se zove, hi-hi-hi!
-Hoćeš li u smočnicu opet ti?
-Nema mjesta! Tamo je već tri!

Grički top


-Slušaj ovu priču! Sretnu se dva bedaka...
-U čemu je kvaka?
-Nemoj me prekidati! Sretnu se dva bedaka kod uspinjače i prvi pita drugoga: "Idemo na Lotrščak?" Drugi veli: "Idemo." "Uspinjačom?" - pita prvi. "Uspinjačom!" - odgovori drugi.
-I, jesu li otišli?
-"Imate li kartu?" - pita ih kondukter. "Nemamo!" - odgovore oni. "Onda ništa od vožnje uspinjačom!" - veli kondukter.
-Zašto se nisu uspeli stubama?
-To je i njima palo na pamet, ali je u tom trenutku puknuo top.
-I?
-Vrisnuli su iiaaoouu!
-A e?
-E, u tome je kvaka: bedaci ne znaju samoglasnike. Kužiš vic? Ha-ha-ha!

Koncert za kapljice, munju i grom


-Tok! Tok-tok! Tok-tok-tok-ton! Toook!
-Gdje si naučila tako lijepo bubnjati?
-Glazbena škola! Tok! Tok-tok-tok! Tok-tok!
-Vidi, vidi! Imaš li možda i light-show?
-Nego što! Sjajno i blještavo! Tok-tok-tok-tok!
-Kako ti se zove ta skladba?
-Koncert za kapljice, munje i grom. Tok-tok-tok-tok!
-Grom, veliš?
Odmah sam požalio što sam se upustio u razgovor s njom, ali prekasno.
Groooom!
Kad su mi se otčepile uši, provjerio sam partituru. Moje su se crne slutnje obistinile: u gromovoj dionici pisalo je crescendo, a ne kres u prozor. Ni muzičari više nisu što su negda bili.

Godišnja doba


-Nekako sam sav nikakav ove zime.
-To je zbog hladne klime
-A ni ljetos baš nisam bio kakao treba.
-Jasno, kad alergija posvuda vreba.
-Možda će proljeće biti moje godišnje doba
-To se ne zna - dok čovjek ne proba.
-Koje mi je još godišnje doba ostalo?
-Jesen.
-Dobro. Hoće li mi jesen donijeti olakšanje?
-Sad me izazivaš da kažem nešto što se rimuje sa olakšanje, je li?
-Aha!
-E, baš neću!
-Pa, ne mogu svaki dan imati sreću.

Nije zlato sve što sja


- Sanjam ja tako da sam dobio na lutriji zlatni Mercedes i cijeli dan jurim od Črnomerca do Dubrave, od Sljemena do Sloboštine, i već mi se ukočila noga od gasa, i onda stavim ciglu na papučicu, a moj ti zlatan opali tri stotke po zelenom valu kroz crveno, kad li kod kazališta plavac zajaši motorčinu pa za mnom Savskom, a ja ciglu s gasa pa kroz prozor, ha! ha!, samo se ti kotrljaj, plavac, i sve bi bilo lijepo i krasno da mi nije nestalo benzina nasred Jadranskog mosta, Daj vozačku!, Nemaš vozačku, ptico ribolovna?, Dođe mi da te bacim u Savu, veli on meni, Odsjedit ćeš ti meni, i odsjedio sam u Petrinjskoj sve dok se nisam probudio.
- Tako ti i treba kad se nisi sjetio mene provozati u zlatnom Mercedesu! Noćas ću ja sanjati da sam dobio avion, ali nemoj misliti da ćeš letjeti sa mnom.

Preko kruha pogača

-Molim te, dodaj mi jednu pogaču!
-Zar ne vidiš da je ispred mene kruh?
-Vidim.
-Kako onda možeš tražiti da ti dodam preko kruha pogaču?
-Ti bi se opet svađao?
-Aha! Može kao sinoć kad sam ja bio pas, a ti mačka?
-Može, ali sada sam ja pas. Vauuuu!
-Mijauuuu!

Vuk dlaku mijenja, a pas ćud...
(...ako je lud)

-Vidiš li ti ovog vuka?
-Ništa posebno. Izgleda kao susjedov ovčar.
-Ali on nije u zoološkom vrtu.
-I to mu je kao mana?
-Nije, dok ga ne izbace iz stana.
-Misliš da će onda pokucati na vrata vuku?
-Ne bi valjda bio lud!
-Zašto?
-Morao bi promijeniti ćud.
-Tja, barem više ne bi živio kao pas...
-...nego bi zavijao na sav glas.
-Može skupa?
-Može! Auuuuuuuu!
-Auuuuuuuuu!