MODESTI BLEJZ

Boris Dežulović: Melanija, izdrži!

"Eh, to je bio derbi, dan danas se priča o njemu: kabadahija Donald, ništa ne sluteći, neumjereno se kurči i preserava pred snimateljima, a ljuta Kolinda silazi ravno s barikada i prilazi mu na njuškomet. Svijet je gledao bez daha, a ljudi u crnom krišom su pod sakoima otkočili svoje pištolje.

I što je onda uradila naša nepokolebljiva Ksena ratnica, naša Modesty Blaise, supruga, majka, domaćica i Žena, kraljica i carica, revolucionarka i amazonka, što je slavna heroina svoga hrvatskog i ženskog roda napravila kad se dočepala odvratnog američkog troglodita? Ugurala mu se gotovo pod pazuh, pa ga fiksirala svojim krupnim srnećim okicama poput smrtno zaljubljene štreberice pred najvećom školskim barabom, bestidno pred kamerama mašući i vijoreći umjetnim trepavicama kao zastavama na vojnoj paradi!

Sav tisućljetni gnjev potlačenih, prezrenih i poniženih Hrvatica i građanki svijeta, sva njihova nijema bol, sve ženske suze i krv i kletve i strepnje i strahovi i marševi i šamari i sav njihov nemoćni historijski bijes, sve je u tren Kolindina srnećeg oka nestalo u oblačiću Trumpova dezodoransa i ugodnom hladu njegove testosteronske snage, moći, bogatstva i nestašne narančaste kose. Samo da ju je pogledao, da je samo malo spustio svoj visoki, muški i samozadovoljni pogled, bogami bi hrvatsku predsjednicu policija odvajala od Trumpove lijeve noge kao korejsku šiparicu od Justina Biebera.

„Nemojmo skidati gaće ni pred kime!“, odlučno je Kolinda Grabar-Kitarović ukorila naciju u intervjuu RTL-u za Dan žena, a onda pred američkim seronjom u Bruxellesu skinula i gaće i podgaće, pa izvela striptiz do kraja sve plešući oko šipke."

Viktor Ivančić: O akademskoj orkastraciji

"Odgovarajući na pitanje ‘Što je nama danas Miroslav Krleža?’, Predrag Brebanović zapravo ogoljuje i rasvjetljava pregnantna nastojanja da se Krleža kritički razoruža kroz proces njegove akademske pretvorbe u hrvatskoga klasika i građanskoga pisca. Da se dakle učini prikladnim i bezopasnim, da se obavi njegovo retroaktivno pripitomljivanje."
"Razlog Krležine nepodnošljivosti, između ostaloga, leži u činjenici da je on upravo zastrašujuće aktualan kritički pogon, štoviše, cijela kritička industrija koja osporava same temelje suvremenih, današnjih društava: od neoliberalizma i nesmiljene kapitalističke eksploatacije, pa do pseudodemokratskih ambalaža za faktičke strahovlade. Nema lektire, bez obzira na vrijeme njezina nastanka, koja na uvjerljiviji način tretira naše tekuće debakle: i dekadentni raspad Agrokorova carstva (sve sa poživinčenim stanarima onog dvorca pod Sljemenom), i trenutnu hrvatsku parlamentarnu lakrdiju, i demokratski konstituiranu diktaturu u Srbiji, i amputaciju morala iz bitaka ‘za nacionalnu stvar’…

Odatle, uz druge razloge, napor koji se poduzima da Krleža – bio on promatran iz estetske ili ideološke sfere – ne živi kroz autentičnu snagu njegova djela, kroz njegovu umjetničku i kritičku aktualnost, već kao puka spomenička veličina, i to spomenik koji će biti izvajan po mjeri nacionalno-romantičnih vizija, izložen sentimentalnim pogledima i ptičjim govnima, dakle kao krotki i statični nacionalni ukras, pri čemu će pisac biti učinjen u odgovarajućoj mjeri neprepoznatljivim.

Ako se tu radi o tekstu i kontekstu – ili, načinimo li korak dalje: o nekadašnjem Krležinu tekstu i današnjem kontekstu (a taj je kontekst tragično sličan onome od prije stotinjak godina, onome protiv kojeg je pokojni pisac bio usmjerio svu svoju stvaralačku energiju) – onda je na stvari pokušaj da se preko akademske interpretacije stvori utisak kako taj tekst ne samo što kritički ne razara taj kontekst, nego ga opslužuje. Krleža, drugim riječima, može biti ‘naš suvremenik’ jedino kao naš pobornik i naš privrženik; ne kao netko tko vrijeđa vladajući poredak i – najgore od svega – nacionalne osjećaje.

To je, naravno, nemoguća misija, jer je Krleža dovoljno snažan pisac da se i posthumno brani. Svjesni toga, njegovi tendenciozni tumači, njegovi pripitomljivači, nerijetko posežu za golim intelektualnim nasiljem. Možda bi se, pod kamenim grbom Akademije (a ova je, opet, uvijek pod zastavom vladajuće državne politike), moglo govoriti o dentalitetu čopora: o riješenosti da se čupaju zubi opasnim – a neizbježnim – sunarodnjacima; sve kako bi klasik koji nam se dogodio ustupio mjesto klasiku kakav nam je potreban."

Za domovinu sa Thompsonom, naprijed!
Možeš ti biti čivija u državi u kojoj se vlada klima kao babini zubi i kojoj nedostaju četiri ministra, ali ne možeš dozvoliti da se zamjeriš Marku Perkoviću Thompsonu.
Piše:
Dragan Bursać

"Ali u balkanskoj relativizaciji, skrivenoj pod tzv. revizijom i objektivizacijom prošlosti, krije se samo i jedino udvorničko podilaženje plebsu koji je biračka mašina. Dabome, u ovom konkretnom slučaju, apoen je čisti nepatvoreni fašizam, fašizam jednog čovjeka, koga je vrijeme izbacilo na pozornicu svih balkanskih apsurda, a on jaaako dobro živi na tom stejdžu zla. I ne samo da dobro živi, nego se pojavljuje i kao korektiv ćudoređa. I onda je Thompson taj koji propituje premijera i predsjednicu jedne države za zdravlje i tjera ih da žurno reaguju."
"Mi gledamo, na satnoj bazi, izliv fašizma na mozak."

Ante Tomić o splitskoj arhitekturi i urbanizmu: Jedino čemu se možete veseliti je kad stvar propadne

"Cijeli se ovaj grad, koji je on jednom oplemenjivao svojim lijepim kućama, u miru rastao s arhitekturom, baš kao i s urbanizmom, i s medicinom, i s obrazovanjem, i s redom i zakonom i sa zdravom pameću generalno."
"Gledajući tu razmetljivu, skorojevićku betonsku nakazu, prirodno i logično poželite nabiti na neku stvar i investitora, i ovlaštenog projektanta koji mu je to AutoCadu skupusio i vrijednog činovnika u Banovini što je pečatom i potpisom, čašću i poštenjem jamčio da je tu sve po zakonu."

BORIS DEŽULOVIĆ U OPROŠTAJU OD PRIJATELJA: Miro Bogdanović bio je najhrabriji čovjek u gradu!

"Ponižavali su ga, tukli, premlaćivali, ucjenjivali, prijetili mu, maltretirali djecu i obitelj, demolirali restoran i dizali ga u zrak, pljačkali ga, hapsili, sudili i zatvarali, tjerali ga da proda lokal i počinje ispočetka. A grad je gledao i šutio. Cijeli aparat slavne Republike Hrvatske, obavještajne službe, Hrvatska vojska, Ministarstvo unutarnjih poslova i Državno odvjetništvo navalile su na jednog gostioničara, samog protiv svih. Cijelo podzemlje slavne Republike Hrvatske, organizirani kriminal, gradska mafija, dragovoljci iz Lore i ustaše sa šankova navalili su na jednog gostioničara, samog protiv svih.

A grad je gledao i šutio.

To je bio Miro Bogdanović, gostioničar s vlastitom glavom na vlastitom ramenu, sam protiv predsjednika države, vojske, policije i mafije, sam protiv svih. Samo zato što je htio dobro i pošteno raditi svoj posao.

Miro je na kraju, naravno, pobijedio. Pretvrda je to bila glava. Postao je ono što je htio. Dobar dalmatinski kuhar. Kogo. Ne od onih gastro-zvijezda i master chefova što poziraju po televiziji i društvenim kronikama, ne od onih što sakupljaju Michelinove zvjezdice kao činove i otvaraju trendovske restorane kompliciranih naziva za kritičare i recenzije na internetu, već od onih što cijeli život, uporno i tvrdoglavo isti, stoje na istim vratima, dočekujući goste i radujući se prijateljima. Samo to. Ništa više, ništa manje.

To je bio Miro, pobjednik. Heroj svih onih svakodnevnih i neznanih što su svih ovih godina samo htjeli dobro i pošteno raditi svoj posao.

Miro Bogdanović, najhrabriji čovjek u gradu."

Plenković otkrio koliko će povećati porodiljne naknade za drugih šest mjeseci

"To je doprinos Vlade demografskoj revitalizaciji, rekao je premijer Andrej Plenković."