< | ožujak, 2015 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
"Seljani su se čudili kako je, eto, trebalo toliko vremena da se zloj majci stane na kraj." Najbitnije da su se oni isto "toliko vremena" čudili. I za razliku od zle majke, eto, svo to vrijeme kao bili dobri. Takvi su se seljani jednako revno čudili (čitaj: šutjeli) pepelu iz logorskih dimnjaka. Ili otimanju stanova građanima srpske nacionalnosti. Čudili i ne poduzimali ništa. Gorljivo čuđenje "dobrih/normalnih/nezlih" kao substitut anulirane osobne odgovornosti. Drugim riječima, kao esencija zla. No zašto su šutjeli i zašto šute? Jer je po njima bolje mučat i sebe poštedit problema, jer je po njima šutnja zlato... svojom šutnjom u prisustvu svakodnevnog zla, tom zlu daju prešutno odobrenje, poticaj za njegovo daljnje kancerogeno bujanje... Dobri ljudi zbog očuvanja svog komfora odabiru ne vidjeti zlo i time ga potvrđuju. Dobri ljudi time postaju njegovi (ne)svjesni dionici. / Grijeh šutnje |
IVAN TURUDIĆ: 'Tražim zatvor za sve koji kažu da je Domovinski rat bio građanski, a akcija Oluja etničko čišćenje!' U prijevodu: Tr(a)žim političke poene plasiranjem svinjarija koje desničari, šatordžije, nacionalisti žele čuti (jer je razvidno da dolaze na vlast). Zbog osobne ambicije otvoreno zahtijevam totalitarističko jednoumlje. |
Lustig se doduše naknadno ispričao zbog nesuvisle usporedbe Holokausta i procesa koji se vodi protiv Bandića (zbog financijskih malverzacija!), ali se nije ispričao zbog nečeg drugog, po meni simptomatičnijeg. Lustig je po svom priznanju izvalio to što je izvalio potpisujući peticiju za Bandića jer je Bandić financirao Festival židovskog filma (pri tom Lustig zaboravlja da lova koju je dobio od Bandića uopće nije Bandićeva, već novac građana Zagreba). Lustigu je Bandić vrijedan peticije i njegovog holivudskog potpisa jer je, u financijskom smislu, Bandić bio dobar (dao mu lovu za Festival) njemu Lustigu. To što je Bandić više nego potencijalno drugima krao, Lustiga se ne „dotikavle“, jer je Bandić njemu, Lustigu, bio dobar. Moment (pravljenja glupim) za povraćanje. Što me vratilo na prethodni Lustigov biser na istoj liniji degutantnosti (na kojeg sam se planirala već tada osvrnuti kroz jednu drugu temu, no osujetila me viroza; bude već): »U jednom me trenutku Tuđman uhvatio za ruku i vidio sam da plače. Pomislio sam da ne može biti loš čovjek netko tko plače nad sudbinom tih ljudi«, kazao je Lustig. Lakoća s kojom je netko u stanju ispaliti ovakvu nebulozu poprilično je zabrinjavajuća. Lustigova čudnovata naklonost Tuđmanu nije ništa novo jer je odavno zabilježena i dugo sam se pitala koji je motiv jednog svjetskog čovjeka da pozitivno govori o čovjeku koji je, među ostalim, izjavio da je sretan što mu žena „nije ni Srpkinja ni Židovka“. Dugo sam se pitala i o čemu to Lustig (i zašto) kada mantra da Hrvatskoj fali „pravi scenarij za film o Domovinskom ratu“ (pored niza sasvim solidnih domaćih filmova). Ovim zadnjim izjavama i postupcima motiv je postao evidentan. Kao u vicu. Gledali su si jednom skupa Schindlerovu listu, Tuđman i Lustig, i kad je Tuđman pustio suzu nad njegovim filmom (i njegovim narodom) Lustig je zaključio da je ovaj dobar kao čovjek (i da ne može biti loš). Još jedan (ili prvi) moment (pravljenja glupim) za povraćanje. Jer to što je Tuđman bio zadrti šovinist, nacionalist, frankist, paranoik, narcisoid, umišljena veličina, diktatorčić par excellence (prema svom i drugim narodima), Lustiga se ne „dotikavle“, jer se Tuđman njemu, Lustigu, u prvom redu kino dvorane rezerviranom za elitu - ukazao kao dobar. Samo pretpostavljam da otud (i od tad) i ona fiks ideja o "pravom" filmu o Domovinskom ratu, vrlo vjerojatno upravo od tog „dobrog čovjeka“ koji je pred Lustigom pustio suzu i koji mu je u mraku kino dvorane na uho, tko zna, možda šapnuo i svoje zamisli o hrvatskoj kinematografiji (kao što je drugima dokumentirano šaptao svoje zamisli o hrvatskom sportu). Tuđman mu "ukazao tu čast" da ga posjedne kraj sebe i pred njim pusti suzu, Lustig zaključuje - mora da je T. dobar. Bandić mu donirao lovu, Lustig zaključuje - mora da je B. dobar, nevin i progonjen (kao Židov). Zaključak, Lustigu je eto dobar (kao karakterna crta) i ne može biti loš niti jedan čovjek (ma koliki krimos i gad bio) koji je osobno njemu, Lustigu, bio dobar (financijski i/ili ideološki). Dobrota mjerena osobnim interesom po načelu „ruka ruku mije“. Čovjek bi nekako očekivao da će netko tko je doživio i preživio Holokaust, znati bolje. Čovjek bi nekako očekivao da će netko tko je na vlastitoj koži doživio i preživio banalnost zla, znati isto prepoznati, osuditi ili se barem od njega distancirati. No prevario bi se. Ono simptomatičnije s početka teksta i meni zanimljivije, a za što se Lustig dakle nije ispričao, je gledanje (žmirenje) na ljude i svijet kroz trgovačku vizuru najprostačkijeg osobnog interesa. |
Šatordžije se postrojili pred Milanovićevim stanom "Na križanju Savske s Vukovarskom dočekao ih je kordon policije koja je šatordžije, na čijem čelu su bili invalidi u kolicima, nakon desetak minuta ipak propustila i to nakon što im je Klemm rekao gdje idu. Policija je odustala od zaustavljanja te su pratili šatordžije do stana premijera." No da, potpuno logično. U zemlji u kojoj, po tumačenju pravosudnih organa (suca Strniščaka), direktna prijetnja ravnateljici Jasenovca nije prijetnja već njen "subjektivni osjećaj", normalno da se i organi reda bez problema razgovaraju i dogovaraju o uvjetima linča sa bandom kla(u)novskih rušitelja ustavno-pravnog poretka kojeg su baš oni (policija, jelte) dužni štititi. |
O fundamentalizmu i drugim aktualijama: Slavoj Žižek, 'Islam i modernost. Neka bogohulna razmišljanja' "A koji je glavni krimen liberalizma i, općenito, zapadne modernosti? Pa taj što je zaboravio vlastite korijene u Francuskoj revoluciji i prosvjetiteljstvu. Dok ovo pišemo, aktualan je još jedan Žižekov istup, intervju za ‘LA Review of Books’,* u kojem razrađuje spomenutu tezu govoreći da su fundamentalizmi u srcu Zapada – ekstremni nacionalizmi od Ukrajine i Velike Britanije, preko Njemačke i Francuske, pa do Mađarske i Hrvatske – zapravo znak nestanka ili odustanka od prosvjetiteljskih vrijednosti. U tom smislu pojava ISIL-a nije ništa drugo nego, istina pervertirana, manifestacija zaborava temeljnih vrijednosti emancipatornog projekta modernizma. Manifestacije toga vidljive su i u Hrvatskoj, a jednu od njih spominje i Žižek, koji hrvatski referendum o braku i obitelji smatra primjerom ‘etičke regresije koja je dio eksplozivnog razvoja globalnoga kapitalizma’." *Slavoj Žižek, 'Hrvatska je primjer povratka mračnog srednjeg vijeka u Europu' |
GRDOVIĆ MERCEDESOM SLETIO S CESTE Oštetio jedan automobil i udario u stup U nekom uređenom društvu ovakvom bi recidivistu (alkoholnom i prometno prekršajnom) trajno oduzeli vozačku, jer ugrožava tuđe živote. Poduzeli bi se svi zakonski koraci da prekršitelj za volanom više nema mogućnost dovesti bilo koga u opasnost, pa i trajnim oduzimanjem volana (automobila). Velim, u nekom uređenom društvu. U našem će pak sredovječne putnice u busu ekstatično tražiti da šofer pojača Crveni Ferrari (apsolutni narodni hit dotičnog kronera u kojemu ovaj, po mišljenju oduševljenih sredovječnih gospođa, "Piva sve kako je!"). Ta je priprosta doskočica u prvom redu i postala hit za svadbe i derneke jer se u njoj, uz ritam umpapa-umpa, više no ozbiljan prekršaj (vožnja pod utjecajem alkohola) relativizira i postaje opće mjesto svenarodne veselice i šale. I umjesto da recidivista prokaže kao neodgovornog pojedinca koji opetovano krši zakon i dovodi svoje sugrađane u realnu opasnost, narod se u tom klasičnom krkanizmu, neodgovornom i opasnom ponašanju, želji za izigravanjem i ismijavanjem zakona - prepoznaje ("A tko od nas nije zgrišija?") i baš zato prekršitelja zakona simpatizira. U našem pokrkanjenom i odzakonjenom društvu svaki će novi prekršaj na kontu prekršitelja samo povećati mit o "običnom čovjeku iz naroda sklonom čašici više", kojega puk gleda blagonaklono, s prikrivenim ili otvorenim odobravanjem. Odnosno, na kojega puk (pa eto čak i organi reda) gleda kao na jednog od nas, nacvrcanog šaljivdžiju spremnog na šalu na svoj račun i izigravanje zakona*. I kojega puk, ako uopće kritički, gleda isključivo kao nacrtanu karikaturu iz spota, vic. Da, vic. Čija će poanta valjda biti nečija smrt. *Zapravo spremnog isključivo na unovčavanje grijeha (korištenje vlastitog krimena kao sredstva zarade tj. povećavanje iznosa na svom bankovnom računu). |