< | ožujak, 2015 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
"Seljani su se čudili kako je, eto, trebalo toliko vremena da se zloj majci stane na kraj." Najbitnije da su se oni isto "toliko vremena" čudili. I za razliku od zle majke, eto, svo to vrijeme kao bili dobri. Takvi su se seljani jednako revno čudili (čitaj: šutjeli) pepelu iz logorskih dimnjaka. Ili otimanju stanova građanima srpske nacionalnosti. Čudili i ne poduzimali ništa. Gorljivo čuđenje "dobrih/normalnih/nezlih" kao substitut anulirane osobne odgovornosti. Drugim riječima, kao esencija zla. No zašto su šutjeli i zašto šute? Jer je po njima bolje mučat i sebe poštedit problema, jer je po njima šutnja zlato... svojom šutnjom u prisustvu svakodnevnog zla, tom zlu daju prešutno odobrenje, poticaj za njegovo daljnje kancerogeno bujanje... Dobri ljudi zbog očuvanja svog komfora odabiru ne vidjeti zlo i time ga potvrđuju. Dobri ljudi time postaju njegovi (ne)svjesni dionici. / Grijeh šutnje |