< | rujan, 2012 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Čovjek je dvostruki Oskarovac, proslavljeni filmski producent, domovina mu je Hrvatska, rođeni je Osječanin, porijeklom Židov. Prvi je, poslije Vukotića, dvaput donio najveću svjetsku filmsku nagradu u ovu zemlju, za film Schindlerova lista (koji govori o Holokaustu) i film Gladijator. Kao jedan od osnivača, u Zagreb je (kojem se, po svojim riječima, "kao svom domu polako vraća") doveo i Festival židovskog filma, kojemu je naglasak na multikulturalnom dijalogu. Riječima sa službenih stranica Festivala: Festival židovskog filma je filmska odnosno kulturna manifestacija koja kroz sve segmente zagovara multikulturalni dijalog te kroz filmski medij educira o židovskoj kulturi, Holokaustu te toleranciji i zajedničkim vrijednostima kao temeljima sretnog suživota u nacionalno i vjerski različitim okruženjima. Branko Lustig, a o njemu je riječ, kao dijete je deportiran u koncentracijske logore Auschwitz i Bergen-Belsen, u kojima je pobijena većina njegove obitelji, a on sam u njima živio i preživio. Na ruci još uvijek nosi broj koji mu je u konc-logoru tetoviran. Kao svjedok povijesti, o svojim sjećanjima govori na školskim predavanjima, na kojima se otvoreno deklarira ateistom i često priznaje da "nakon Auschwitza ne vjeruje u Boga, jer ne može zamisliti da bi Bog dopustio užase poput Auschwitza". Poslije proživljenog iskustva konc-logora, samo bi mu netko mentalno zaslijepljen, bez ljudskosti i empatije zamjerio na tim riječima. Lustig pak sam nije zamjerao, već činio sve u njegovoj moći da više nitko ne zaboravi simboliku Auschwitza, i zato osobno drži predavanja, potiče filmove, filmske festivale, projekcije i radionice, s ciljem da se Auschwitz ne bi ponovio. Plemenito nastojanje o kojem svjedoči i spomenuti festival i njegov osobni angažman. No desilo se da je ovaj proslavljeni producent svoje mišljenje iskreno izrekao pred Hrvatima. Točnije, pred zadarskim školarcima, na edukacijskom predavanju i projekciji filma u organizaciji Festivala židovskog filma. Njegova je iskrenost i poruka prikazanog filma (u filmu postoji scena u kojoj dječak, prije svoje smrti u Auschwitzu, pogleda u crkvu i zapita se kako je moguće da je ona tako veličanstvena izvana, a u njoj sjede ljudi koji su u stanju pokrenuti križarske ratove) izazvala silno nezadovoljstvo zadarskih ravnatelja i roditelja zadarskih učenika, koji su te detalje shvatili kao napad na hrvatske i kršćanske vrijednosti. Kulminacija tog nezadovoljstva dogodila se na Lustigovoj sljedećoj destinaciji, školskoj projekciji filma u Kninu, gdje je njegovo gostovanje, kao i projekcija filma - bojkotirano. Dakle bojkotirana je kulturna manifestacija koja kroz sve segmente zagovara multikulturalni dijalog te kroz filmski medij educira o židovskoj kulturi, Holokaustu te toleranciji i zajedničkim vrijednostima kao temeljima sretnog suživota u nacionalno i vjerski različitim okruženjima. Čini se da u hrvatskim nacionalno i vjerskim okruženjima ipak svojoj djeci ne žele edukaciju o različitosti, samu različitost niti sretan suživot. Po riječima gradonačelnice Knina Josipe Rimac: "Školstvo nije pod ingerencijom lokalne samouprave, ali kao gradonačelnica i katolkinja mogu vam reći da ne podržavam prikazivanje nečega što govori protiv katoličke vjere, pogotovu u školi u kojoj su većinski katolička djeca – rekla je, uz ogradu da nije gledala film, pa da može odgovoriti samo načelno." Čini se i da sve nagrade koje je ovaj čovjek donio/zaslužio Hrvatskoj i u ime Hrvatske - nekim Hrvatima ipak ni "samo načelno" nisu dovoljne - jer za njih ovaj čovjek još uvijek nije i dovoljan vjernik / kršćanin / katolik. A time je, po njima, i nedovoljno kvalificiran, nedovoljno domoljub i nedovoljno Hrvat, odnosno, nedovoljno ispravan (Hrvat) da toleranciji i zajedničkim vrijednostima uči djecu ispravnih Hrvata. Ispravnim je domoljubima nemoguće zamisliti da netko tko ne vjeruje u istog boga kao oni, tko ne vjeruje u Našeg boga kao oni, može ljubiti svoju domovinu i ovu zemlju smatrati svojom domovinom. Ispravnim je domoljubima bolno nedokučivo kako netko tko uopće ne vjeruje u boga/ove itekako ljubi svoj dom, iako je kao dijete iz njega bio deportiran u konc-logor. Njima je "kao katolkinjama/icima" nedohvatljiv koncept ljubavi prema domu istinoljubljem i kritikom (gluposti, kriminala i zločina) baš u svom domu baš svog doma - da bi taj dom bio bolji. Ona filmska scena, koja u njima izaziva nezadovoljstvo, za njih je nedopustiva blasfemija Naših svetinja i svega Našeg. Za njih to znači nedopustivo "govoriti protiv katoličke vjere, pogotovu u školi u kojoj su većinski katolička djeca". Jer, po njima, ako si domoljub onda si i katolik, a ako si domoljub i katolik, onda nikakve kritike Našeg (pa bio to i zločin počinjen u Naše ime) domoljublja i katoličanstva ne smije biti! Jer, jasno je, ispravne Hrvate ne zanimaju neke tamo zajedničke vrijednosti, već samo one ispravne vrijednosti, čiju je ispravnost propisalo evanđelje hrvatstva, sažeto u krilatici - "Vjera u Boga i hrvatska sloga!" U prijevodu - "Ako ne vjeruješ u Boga nisi domoljub! Ako nismo složni i ne misliš isto kao mi - nisi Hrvat! Ako ne dijeliš Naše vrijednosti - nisi Hrvat!" Pa makar baš te i takve ispravne, a zapravo sramotno izvitoperene, našijenske vrijednosti / kič (u koji se kunu i njime busaju u prsa), upravo najbrutalnije gazile i gaze i toleranciju i multikulturalni dijalog i zajedničke vrijednosti i temelje sretnog suživota te rušile temelje budućnosti naših vlastitih potomaka (u nacionalno i vjerski različitim okruženjima, baš pred očima naših vlastitih potomaka). Naše okruženje, po nimalo pedagoškom poučku iz Zadra i Knina, nažalost mora biti samo Naše. A Lijepa naša samo Naša - Naša Bogoljubno i Naša Domoljubno - što je uopće ne čini lijepom. Kao rezultat te apsolutno nekršćanske lekcije isključivosti, Naša su okruženja i u 21.st. još uvijek primitivan, zatvoren, prahistorijski tup, slijep i nijem nekubrickovski monolit. |