Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim djelom slike koji se nametne, teško izrečivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osječaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije.
Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.
Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?
Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.
Onda, da ćutimo!
Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu.
Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?
A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.
Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.
Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.
A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...
Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.
U početku ljubav,
u životu mržnja,
na kraju sjećanje.
* Tišina mora, J.P.Melvilla
Kubrickove Staze slave
Dina - pješčani planet
Das Boot Blade Runner
Vrućina
Leon
Posljednji Mohikanac
Open range/Divlja prostranstva
Cyrano de Bergerac
Opasne veze Tri boje: Plavo
Prije kiše
Ame agaru/Poslije kiše
Breza
Zemlja sjena Rashomon
Posljednji samuraj
Tasogare seibei/Twilight samurai
Tigar i zmaj
Ubiti pticu rugalicu
Mississippi u plamenu
Boja Purpura
12 gnjevnih ljudi
Polja smrti
U plamenu Nikaragve
13Days Cry Freedom
Pogodi tko dolazi na večeru
Momci iz Brazila
Zavjera
Bitka na Neretvi Der Untergang
V for Vendetta Hellboy 2
Entre les murs/Razred Egipat CIRQUE DU SOLEIL
Čeka se...
Star Wars: The Rise of Skywalker (2019)
Čitati...
serijal SPQR, John Maddox Robertsa L.M.Bujold - ciklus Vorkosigan Frank Herbert - ciklus DUNE (Muad`Dib!) Brian Herbert - Kuća Atreides, Harkonnen, Corrino ali Butlerijanski džihad mu je shit Douglas Adams, Vodič kroz galaksiju za autostopere
skandinavska trilogija Millenium J.K.Rowling - ciklus Harry Potter L.R.King - Pčelareva naučnica, ciklus Sherlock Holmes Gospodar prstenova - J.R.R. Tolkien
George R.R.Martin - Pjesme leda i vatre (Igra prijestolja) Lee Child - Jack Reacher Novels Modesty Blaze
Sting
Dulce Pontes - Cancao Du Mar Stefanovski & Tadić - Krushevo Lajko Felix - Szeretni/To love Dead Can Dance Joan Osborne - Relish Pat Metheny - Secret Story Peter Gabriel - Solsbury Hill Dire Straits - On Every Street TBF - tuto kompleto David Bowie Chris Rea - Looking for the summer Rolling Stones - Almost hear you sigh
Mutiny on the Bounty - Vangelis Piano i Prospero`s books - Michael Nyman
Amelie - Yann Tiersen Braveheart - James Horner Posljednje Kristovo iskušenje - Peter Gabriel Jesus of Nazareth (Zefirellijev) - Maurice Jarre Gladijator i Posljednji samuraj - Hans Zimmer
Zašto egzibicionisti čine to što čine? Zašto svako malo prave cirkus i čine kerefeke?
Stručnjaci egzibicionizam ili ekshibicionizam (exhibere, pokazati) tumače kao težnju za vlastitim pokazivanjem, isticanjem samog sebe. Ali egzibicionizam prvotno označava i seksualno nastrano ponašanje koje se očituje pokazivanjem dijelova tijela ili spolnih organa drugim ljudima, pri čemu egzibicionisti doživljavaju uzbuđenje, postižu spolni užitak i zadovoljavanje, koje u ekstremnim slučajevima može biti popraćeno onaniranjem. Vrlo se često ova dva tumačenja egzibicionizma neodjeljivo isprepleću.
Iako prisutan i kod žena, pravi egzibicionizam daleko je češći kod muškaraca i često je simptom nekog već od prije postojećeg psihičkog poremećaja. To su oni poslovični golaći, odnosno ulični pervertiti u balonerima kako ih najčešće „romantizirano“ zamišljaju, ali i fina umivena gospoda sklona verbalno-vulgarnim izljevima. Genitalni egzibicionizam kod muškaraca se javlja u njihovoj zrelijoj dobi, sa ulaskom u burne hormonalne promjene andropauze, a izvode ga na javnim mjestima, najčešće pred mladim ili starijim ženama, ali i pred muškarcima i djecom. No egzibicionizam i onaniranje uopće ne mora biti fizičko. Ekstremna golotinja ne mora biti u njihovu bogatom „repertoaru“ suludih izvedbi. Iako će se u nekakvom obliku golotinja sigurno pojaviti, jer je temeljna težnja egzibicionista da se u svom uzbuđenju kad-tad skine na golo, pa bio taj striptiz fizičke ili psihičke prirode.
On će u svojoj vrućici rastrgati košulju, iskidati majicu, saderati kožu, počupati kosu, činiti kojekakve budalarije i fizičke vratolomije, izvesti neku bombastičnu spaćku ili jednostavno verbalno divljati ogoljavajući sebe do svoje srži divljaštva.
Sigmund Freud egzibicionizam objašnjava kastracijskim kompleksom. Egzibicija ohrabruje egzibicionista u vjerovanju, samouvjeravanju/samoohrabrivanju, da ima penis, odnosno da je potentan – (nad)moćan. No samo pokazivanje i dokazivanje pred samim sobom nije dovoljno za doživljavanje orgazma, stoga egzibicionistu treba još i potvrda publike.
U Obdukciji divljaštva nazvala sam to njegovom drogom i „hranom“. Divljak/egzibicionist čini to što čini, jer je doslovce psihički i fizički uzbuđen - narajcan. A pažnja koju izaziva, kojom se hrani, još više pojačava/održava njegovo (među ostalima i seksualno) uzbuđenje, narajcanost. Pažnja javnosti pojačava fizičku ugodu koju divljak u toj narajcanosti osjeća, ugodu koju on sebi ne može objasniti, ali je ovisnički želi/mora nanovo i nanovo iskusiti. Baš kao narkoman. Jer tu je doslovno riječ o ovisnosti. Kemijska ravnoteža u tijelu je poremećena i tijelo zahtijeva redovitu dozu droge. A kod divljaka/egzibicionista drogu proizvodi njihov vlastiti organizam prilikom uzbuđenja.
Egzibicionizam je zapravo psihološka obrana. Da bi umanjio onaj svoj zatomljeni kompleks i podsvjesnu svijest/bojazan da nema pišu (hrabrost/moć/potenciju), egzibicionist se okreće javnosti koja mu ovisnički treba da bi mu potvrđivala da ipak ima pišu, pa će zato (u potrazi za potvrdom) toj istoj javnosti svoga pišu i uzbuđeno pokazivati, bilo riječju bilo djelom, da prostite, mlateći kurcem ili šaljući sve u kurac.
Zato je egzibicionistu izuzetno bitno konstantno se uzbuđivati, bilo kojim sredstvima, bilo javnim divljanjem, skidanjem, iživljavanjem, bilo fizičkim i verbalnim onaniranjem ili kombinacijom svega toga, sasvim svejedno. Bitno mu je samo zadovoljiti potrebu za ugodom, odnosno poslušati nagon koji je uzurpirao mjesto pameti, da bi na podsvjesnoj razini na kojoj duboko iskompleksirano zna i vjeruje da nema pišu (hrabrost/moć/potenciju) – sebi ipak dokazao da ima pišu. To je ono što si on mora stalno dokazivati i što je jače od njega.
Zato raznorazni likovi gladni pažnje javno od sebe rade budale i po svaku cijenu po medijima skreću na sebe oči javnosti praveći od sebe majmune koji traže bananu (pišu) - zato jer ih pažnja hrani i zadovoljava. Pa stoga egzibicionisti sve što čine, čine da bi od publike izmamili hranu (svoj izvor ugode), baš kao majmunčići u ZOOu koji se naglavačke vješaju po granama i čine raznorazne majmunarije - da bi od publike i čuvara izmamili bananu.
Egzibicionisti su poremećeni ljudi, koje često karakterizira vidljiva agresivnost ili hiperaktivnost, koja pak zastrašuje druge ljude. I jedino ih tako nasilno zadobivena pažnja čini potentnima i moćnima. Ali iako su pretjerano glasni i vole se demonstrativno busati, nadvikavati, nadmudrivati, lajati i hijenski se cerekati i pokazivati očnjake, egzibicionisti samo pokazuju ono što bi željeli da se vidi (jer duboko u sebi ne vjeruju da to posjeduju).
Oni su zapravo većinom spolno uskraćeni, nemoćni, unatoč golotinji usrane kukavice. Bez one pažnje koja ih hrani, egzibicionisti su - slabići. Iako se kao hijene znaju glasno cerekati, lajati i u čoporu bijesno napadati, uvijek kmeče kad ih pričepi jača faca. Već sam jednom rekla i opet ću ponoviti jer nije naodmet - divljaka i drkadžija se ne treba bojati. U njihovoj ih mentalnoj golotinji treba razotkriti i uputiti na liječenje.