MODESTI BLEJZ

A sve je naizgled počelo kako treba… u neobično praznom, doduše čistom, restoranu tipično socijalističkog interijera (visoki krčmarski šank, veliki prostor golih ogavno-bolničko-plavih zidova na kojima su vjerojatno nekoć pored Titova portreta visjele i preparirane životinjske glave, to jest maršalski lovački trofeji) Stephan se oduševio ukusnom zagorskom hranom, kobasama, kremenadlama i ostalim beštijama na žaru koje je simpatično-okruglasti šef kuhinje sam samcat za njega specijalno priredio, pa se naš Francuz nije mogao načuditi zašto toliki restoran s tako odličnom kuhinjom zjapi prazan.
I koliko god se trudio doznati pravi razlog od simpatičnog kuhara, požrtvovnog mladog voditelja i za konobarsku profesiju prebubuljičasto-kilavog konobara (uistinu nema ništa ubitačnije za apetit od bubuljičasto-kilavog konobara) – od ovog je čudnovatog trojca informacije dobijao na kapaljku. Štoviše, ni njegovi opetovani pokušaji da napokon upozna vlasnika restorana nisu urodili plodom jer je vlasnik kao u zemlju propao

Vi naravno već naslućujete kamo ova bajka vodi, obično kad dječici čitamo pričice za laku noć sve krene lijepo i medeno, sa ptićicama, srnama i prelijepim princezama, da bi negdje u pola priče ničim izazvan pisac u stilu najbolesnijeg sadista i pervertita rođenog za Vrapče, zaokrenuo ka odsijecanju glava, rasporivanju trbuha, bacanju u bunar i krčkanju u nečijem loncu (nije ni čudo da su današnje generacije skroz-naskroz sjebane)… ovdje doduše nije bilo odsijecanja glava, ali ne bih dala ruku u vatru da se u frižiderima restorana ne bi našla koja... konjska

I tu sada počinje da tako kažem još jedna epizoda zagorske Zone sumraka Ne samo što su u restoranu posve nestali gosti i njegov vlasnik, sljedeći dan nestaje i bubuljičasti konobar, a vrlo brzo za njim odmagljuje i snervirani simpatično-okruglasti kuhar, ostavljajući za sobom u potpuno praznom restoranu totalno zbunjenog Stephana kojem više ništa nije bilo jasno i mladog voditelja na rubu suza i potencijalnog rezanja vena.
I sada slijedi onaj najurnebesniji dio priče, kako rekoh - u najboljoj maniri kumrovečkih škola obmane sutradan se zapravo otkriva da onaj simpatično-okruglasti šef kuhinje zapravo uopće nije šef kuhinje to jest da je tog simpatičnog čovjeka onaj mladi voditelj na zapovijed nevidljivog vlasnika samo unajmio da glumi šefa kuhinje dok se Stephan tuda vrzma, jer prava šefica kuhinje kao i ostatak brojnog osoblja restorana (koji više nego vrlo vjerojatno rade na crno) ne žele pokazati svoje lice i pred kamerom bježe ko vrag pred tamjanom i da je sve to skupa zapravo bila jedna nespretno odigrana predstava
Nakon ovakvog raspleta situacije, i lažnih i pravih zagorskih kuhara, moram priznati da mi sada ni ona urbana legenda da zadnji Tito nije bio onaj pravi Tito nego njegov potureni sovjetski dvojnik - više ne zvuči tako nevjerojatno, jer vrag su ti Zagorci, kaj ne?
I ne samo to, onaj nevidljivi vlasnik restorana znakovitog prezimena se ipak nakon par dana pojavljuje na pet minuta jer mu navodno njegov drugi posao (op.a. građevinski!) ne dopušta više vremena, i u stilu najpremazanijeg političara koji preživljava sve režime i sve sisteme uvjerava Stephana da će ceste biti izgrađene, mirovine povećane, cvjetne livade još cvjetnije i da je gost uvijek u pravu. Da bi potom opet nanovo ispario u nepoznato
Stephan se pak tada u stilu najvećeg francuskog naivca pita zašto taj restoran uopće radi ako u njemu nema nikoga, ne shvaćajući da se namjerio na jedinstvenu sicilijansk.. pardon, kumrovečku ugostiteljsko-građevinsku(sic!) mafiju premreženu obiteljskim, krvnim, poslovnim i političkim vezama, koja je još u onom sistemu naučila dobro živit a ništa ne radit masno podmazujući želudce političke garniture i koja preko tog restorana očito pere lovu, i da će biti sretan ako iz tog legla uopće izvuče svoju, ako već ne i konjsku ili u ovom slučaju lokalpatriotski - svinjsku glavu

p.s. u potrazi za dnevnicima Ademiju prekapali ladice? stvarno su jadni, pa prije bi ih našli kod mene.