MODESTI BLEJZ

Je li Bush zaslužio dobiti cipelom u glavu, to je pitanje koje retrospekcijom događaja u Iraku -invazije i rata zasnovanih na lažima o nepostojećem oružju masovnog uništenja, destrukcije gospodarstva, raskoljivanja iračkog društva, destabilizacije regije, krađe prirodnih resursa/nafte- gotovo da postaje neukusno. Jer koliko god da se sam čin bacanja cipele u glavu nekome učinio neukusnim ili nekulturnim, on ne može biti neukusniji od planina mrtvih tijela koje se u Iraku danonoćno gomilaju. Toliko nedužnih (ali ne i nedužno) izgubljenih života u toj smišljenoj piramidi zločina i grabeži kojoj je upravo Bush na vrhu - u potpunosti mijenjaju naše vrednovanje ukusa.
Stoga, ako teške okolnosti mijenjaju naše poimanje ukusa, a nitko me ne može uvjeriti da hrvatsko društvo danas nije u teškim okolnostima (doduše u usporedbi sa stanjem u Iraku svako zapadnjačko kukanje zvuči licemjerno), je li javan čin ispucavanja čepova iz nečijih stražnjica s obzirom na okolnosti naše realnosti – realno zaslužena kritika? Da li je barem ispucavanje tih čepova u čelo ako već ne i (da parafraziram pjesmu Leta3) Kuraca u čelo - prihvatljiva kritika i Njih i nas i svih nas skupa sa Njima?
Mislim da jest. I zaslužena i prihvatljiva i duhovita, a što je najvažnije i bezazlena. U onom crno-humornom smislu. Čak je u tom smislu i psihološki oslobađajuća pa čak i poželjna, jer nagomilanu tjeskobu i stres razbija na najbezbolniji i za čovjeka najnepogubniji način – smijehom.