Marketing
Cipelom u glavu – Kurcem u čelo
Je li potez gađanja najmoćnijeg čovjeka na svijetu cipelom u glavu izraz krajnje demokracije ili krajnje frustracije? Je li ispucavanje plutenih čepova iz nečijih šupaka pred očima cijele nacije izraz krajnje demokracije ili krajnje frustracije? Oboje pomalo, rekla bih.
A ujedno je to i čin koji vrlo slikovito opisuje stanje u nekom društvu. Kako materijalno tako i duhovno. Kao da želi reći - ako nam nedostaje sigurnosti (i subjektivne i društvene), mira i blagostanja – barem nam ne nedostaje humora.
Je li Bush zaslužio dobiti cipelom u glavu, to je pitanje koje retrospekcijom događaja u Iraku -invazije i rata zasnovanih na lažima o nepostojećem oružju masovnog uništenja, destrukcije gospodarstva, raskoljivanja iračkog društva, destabilizacije regije, krađe prirodnih resursa/nafte- gotovo da postaje neukusno. Jer koliko god da se sam čin bacanja cipele u glavu nekome učinio neukusnim ili nekulturnim, on ne može biti neukusniji od planina mrtvih tijela koje se u Iraku danonoćno gomilaju. Toliko nedužnih (ali ne i nedužno) izgubljenih života u toj smišljenoj piramidi zločina i grabeži kojoj je upravo Bush na vrhu - u potpunosti mijenjaju naše vrednovanje ukusa.
Stoga, ako teške okolnosti mijenjaju naše poimanje ukusa, a nitko me ne može uvjeriti da hrvatsko društvo danas nije u teškim okolnostima (doduše u usporedbi sa stanjem u Iraku svako zapadnjačko kukanje zvuči licemjerno), je li javan čin ispucavanja čepova iz nečijih stražnjica s obzirom na okolnosti naše realnosti – realno zaslužena kritika? Da li je barem ispucavanje tih čepova u čelo ako već ne i (da parafraziram pjesmu Leta3) Kuraca u čelo - prihvatljiva kritika i Njih i nas i svih nas skupa sa Njima?
Mislim da jest. I zaslužena i prihvatljiva i duhovita, a što je najvažnije i bezazlena. U onom crno-humornom smislu. Čak je u tom smislu i psihološki oslobađajuća pa čak i poželjna, jer nagomilanu tjeskobu i stres razbija na najbezbolniji i za čovjeka najnepogubniji način – smijehom.
Stoga, ako teške okolnosti mijenjaju naše poimanje ukusa, a nitko me ne može uvjeriti da hrvatsko društvo danas nije u teškim okolnostima (doduše u usporedbi sa stanjem u Iraku svako zapadnjačko kukanje zvuči licemjerno), je li javan čin ispucavanja čepova iz nečijih stražnjica s obzirom na okolnosti naše realnosti – realno zaslužena kritika? Da li je barem ispucavanje tih čepova u čelo ako već ne i (da parafraziram pjesmu Leta3) Kuraca u čelo - prihvatljiva kritika i Njih i nas i svih nas skupa sa Njima?
Mislim da jest. I zaslužena i prihvatljiva i duhovita, a što je najvažnije i bezazlena. U onom crno-humornom smislu. Čak je u tom smislu i psihološki oslobađajuća pa čak i poželjna, jer nagomilanu tjeskobu i stres razbija na najbezbolniji i za čovjeka najnepogubniji način – smijehom.
A primijetih da se Bush dosta dobro snašao dok su mu projektili letili u glavu, eskivirao je letećoj obući ko´ veteran igre graničara, glavom dole pa cik-cak u stranu
A dobro je i primio cijelu stvar, kao dobar vic, iako iračkom novinaru (vlasniku cipela) sada u rukama tajnih službi vjerujem - trenutno nije do viceva.Što se i s kim naša vlast igrala i kako su otvorenu provokaciju primili dok su guzni čepovi letili po tv-studiu hrvatske kratkovidnice - samo On(i) zna(ju).
p.s. A u Kaštelima otkrili da osnovnoškolci gledaju gole tete u bordelu. Bravo mališi! Djeca su što se seksualnog odgoja u školama tiče takoreći – uzela stvar u svoje ruke
Post je objavljen 15.12.2008. u 14:20 sati.