MODESTI BLEJZ

Dobro, na Kosovu je to višemjesečno putovanje naprosto fizički ograničeno veličinom (sic!) zemlje pa se ti brojni delegati mogu sjatit u parlament za po´ ure iz bilo kojeg kutka bez pomoći mula i deva, zacrnjenim merdžom ili eventualno na kakvim zaprežnim kolima uz kumpir i kupus i pri tom ne moraju brinuti da će ostat gladni A kad se sjate onda svaki delegat doslovno može govoriti u ime svoga sela. Što je lijepo. Jer kad znaš tko glavom i bradom zastupa tvoje selo - nema šanse da ti pobjegne Znaš točno iza kojeg ćeš plasta ili primjerice kamena organizirati sačekušu, pa nek´samo proba prodavat maglu - ima da ga nema Kosovari sretno!

Sve češće mi se događa da stanem ispred neke police, posegnem za nekim beznačajnim proizvodom koji vrišti AKCIJA i onda se u zadnji tren zapitam – ali što će to meni (super-povoljno-akcijsko pakiranje 3+1 konzerve kukuruza šećerca koji je čak za kunu(!) jeftiniji od prijašnje cijene)? Sve češće doživljavam ta mala ´buđenja´ u kojima oko sebe vidim jedan čudan dehumanizirani svijet u kojem prebivaju nesvjesni zombiji koji guraju ili vuku kolica, guraju ili vuku uplakanu djecu na jedini izlet koji im ´mogu´ priuštiti, viču jedno na drugo, dovikuju se s kraja na kraj, grozničavo grabe sve što je na sniženje, bauljaju redovima, kasama i svojim životima.
Inače živim i kupujem skromno, možda i preskromno, danas uzmem ono što ću danas i pojesti, vidjela sam obiteljske frižidere prekrcane različitom hranom za prehraniti cijelu vojsku, dok u mome frižideru viškova nema, nije da imam nešto protiv takve prekrcanosti, jednostavno sam naučena razmišljati drugačije. Ponekad i na svoju štetu (valjda to znači da bih u slučaju smaka svijeta ostala gladna) Prolazim supermarketima i neke ´luksuznije´ proizvode jednostavno ne zapažam, ponekad ih uopće nisam ni svjesna, jer nisam naučena da ih zapažam, moja se kupovina svodi samo na osnovno, kruh-mlijeko, margarin-jogurt,ulje-brašno, a ´luksuz´ kao npr. salame skuplje od parizera, bajadere, pudingiće ili egzotično voće uopće ne registriram.
Recimo ananas mi uopće nije nikad ni pao na pamet (zato djeco nije dobro čekati bus ispod stabla ananasa) Ni onaj u konzervi, a kamoli onaj friški. Nije da ne volim ananas, nije da ne bih voljela da mi je ananas najbolji prijatelj i kućni ljubimac ali sama kupovina ananasa spada u onaj luksuz koji mi nikad nije pao na pamet. I stojim tako neki dan pred redom konzervi ananasa, što izrezanih na kolutiće što na kockice, što iz Tajlanda što iz Malezije, i mislim se – a zašto ja sebi ne bih uzela ananas, štoviše, zašto ne bih uzela friški ananas? I onako s onom konzervom ananasa u ruci osvrćem se po tom prokletom ogromnom Konzumu, sama ja i ananas, ananas i ja, i osjećam se tako nekako bijedno i poniženo, i smijala bih se i plakala sve u isti čas, jer eto i ja otkrih ananas koji je za mene bio luksuz a ja se lomim hoću li ga uzeti ili ne Jedan bijedni konzervirani na kockice narezani ananas.
I gledam ekipu kako gura kolica i kako kolica guraju njih i kako beskrajno kruže i kruže i kruže… između slatkiša, sokića, konzervi, tjestenine, mesa, jogurtića, kozmetike, plastike, teća, pegli, biljčica, pitara, rasklopivih stolića, sredstava za čišćenje, odčepljivača, pročišćivaća, zastrašivača i svi nešto traže i traže i traže… a nikako da to i nađu, jer se to nešto što oni traže u supermarketu ma koliko on SUPER, MAXI, TURBO, VEĆI OD NAJVEĆEG bio - ne može naći. Trpanje i gomilanje sve te silne hrane u kolica, stvaranje zaliha svih tih materijalnih stvari, neće ispuniti onu prazninu u nama koju ovo potrošačko doba sve više produbljuje. Poniženje je u ljudima stvarati osjećaj potrebe za nečim što ne trebaju imati, znate. Poniženje je od njih stvarati bezglavu masu željnu svega. Jer nekako, što više imamo - sve više tražimo To je jedini rezultat.
Pogledajte samo ta lica među redovima beskrajnih polica, osvrnite se malo, uostalom okrznite svoj vlastiti lik u kakvom ogledalu ili staklenoj boci jeftinog soka od naranče, pokušajte definirati što nam je svima zajedničko. To nešto, ti fanatični pogledi, to blijedo tupilo naglašeno bolesnim svjetlom neonskih svjetala, zove se - potpuna izgubljenost. Pogledajte te ogromne hale i dehumanizirane prostore ispunjene dugačkim stalažama. Potpuna praznina. Potpun besmisao. Osjećaj poniženja čak je i veći nego kad patite od opakog ´trćkavitisa´
Supermarketi me sve više ispunjavaju jezom, ponekad mi i sam pogled na neko novo SUPER-MAXI zdanje automatski izazove oštru bol u glavi. Za moj je jednostavni um to zapadno pretjerivanje naprosto ´too much´, previše blještavila, previše pretjerivanja, previše nebitnih informacija, previše svega. Prolazeći kraj takvih Supermarketsaurusa uvijek se nekako zloslutno zapitam što će od ovih stakleno-metalnih čudovišta ostati kad jednom propadnu (oni ili mi), baš kao i u bivšoj državi od velikih kombinata, robnih lanaca i d.d.društava - samo jezivi betonski skeleti i polupani prozori?

Prvo je sa sjeverne strane kod Podace (dakle prema Splitu) magistrala umalo kompletno sletila u more i zaplivala s ribama, jer kronično klizište u dužini nekih stotinjak metara nije nikada sanirano kako treba (ustvari, nije uopće sanirano). Pa je sada promet ograničen na osobna vozila i pušta se naizmjenično na semafor, dok majstori ukopavanjem u brdo spašavaju što se spasiti da, a vi se na vlastitu odgovornost tih stotinjak metara klizišta vozite sa prslukom za spašavanje jer alternative nema Naime, zaobilazni put prema jugu – ne postoji. Jedino možete od Makarske preko vrleti Biokova nositi glavu u torbi, a kažu da tom cestom smrti mogu samo divokoze i Stipe Božić (a sada i kamiondžije) Pa ako iza brda stignete živi nekako ćete valjda doći i u Vrgorac pa Metković.
Druga faza se najavljivala godinama, ali nikako i realizirala, tako da je u narodu s vremenom prešla gotovo u mit iliti urbanu legendu. Mit koji nas je sa sve skorijim dolaskom autoceste iz Šestanovca, nespremne zaskočio ko´ Sauronov Prsten – Međuzemlje. Na južnoj strani našeg malog mista kod Rogotina (dakle prema Dubrovniku) zbog rekonstrukcije je za promet zatvoren Rogotinski most, jedini most preko Neretve u neretvanskoj dolini sve do Metkovića. Ali skupa sa njim i kompletna magistrala od našeg malog mista pa sve do mosta i okolnih manjih mista, sve zbog izvođenja priključka na buduću autocestu. I naravno, alternativnog pravca opet nema
Jer ako bi htjeli ići prema Metkoviću, Stonu, Dubrovniku, Cavtatu (dakle kompletnom jugu) - morate preći Neretvu (da ne spominjem cjelokupan teretni promet iz Luke prema BiH!). A da bi prešli Neretvu morate imati most. A kako je Rogotinski most zatvoren, sljedeći most je tek 20ak kilometara uzvodno kod Metkovića. A da bi došli do tog mosta promet je preusmjeren okolo-naokolo, nekim drugim zavojitim pravcima na Staševicu i Prolog, za koje ne trebam ni napominjati da su uski seoski putovi, močvarni puteljci i makadami na kojima se često dva vozila ne mogu ni mimoići i na kojima će se zbog pojačanog prometa opet glava nositi u torbi. Putovanje je naravno produženo za kojih 20ak-30ak km čiste jeze, a putovati se mora, što zbog škole što zbog posla. Ovih su dana mnogi zazivali pontonski most, prisjećajući se valjda davnih vremena kada je Rogotinski most građen, ali ´nažalost´ Neretva je do Metkovića plovna i pontonski most očito zbog toga nije došao u obzir.