Pregled posta

Sve češće mi se događa da stanem ispred neke police, posegnem za nekim beznačajnim proizvodom koji vrišti AKCIJA i onda se u zadnji tren zapitam – ali što će to meni (super-povoljno-akcijsko pakiranje 3+1 konzerve kukuruza šećerca koji je čak za kunu(!) jeftiniji od prijašnje cijene)? Sve češće doživljavam ta mala ´buđenja´ u kojima oko sebe vidim jedan čudan dehumanizirani svijet u kojem prebivaju nesvjesni zombiji koji guraju ili vuku kolica, guraju ili vuku uplakanu djecu na jedini izlet koji im ´mogu´ priuštiti, viču jedno na drugo, dovikuju se s kraja na kraj, grozničavo grabe sve što je na sniženje, bauljaju redovima, kasama i svojim životima.
Inače živim i kupujem skromno, možda i preskromno, danas uzmem ono što ću danas i pojesti, vidjela sam obiteljske frižidere prekrcane različitom hranom za prehraniti cijelu vojsku, dok u mome frižideru viškova nema, nije da imam nešto protiv takve prekrcanosti, jednostavno sam naučena razmišljati drugačije. Ponekad i na svoju štetu (valjda to znači da bih u slučaju smaka svijeta ostala gladna) Prolazim supermarketima i neke ´luksuznije´ proizvode jednostavno ne zapažam, ponekad ih uopće nisam ni svjesna, jer nisam naučena da ih zapažam, moja se kupovina svodi samo na osnovno, kruh-mlijeko, margarin-jogurt,ulje-brašno, a ´luksuz´ kao npr. salame skuplje od parizera, bajadere, pudingiće ili egzotično voće uopće ne registriram.
Recimo ananas mi uopće nije nikad ni pao na pamet (zato djeco nije dobro čekati bus ispod stabla ananasa) Ni onaj u konzervi, a kamoli onaj friški. Nije da ne volim ananas, nije da ne bih voljela da mi je ananas najbolji prijatelj i kućni ljubimac ali sama kupovina ananasa spada u onaj luksuz koji mi nikad nije pao na pamet. I stojim tako neki dan pred redom konzervi ananasa, što izrezanih na kolutiće što na kockice, što iz Tajlanda što iz Malezije, i mislim se – a zašto ja sebi ne bih uzela ananas, štoviše, zašto ne bih uzela friški ananas? I onako s onom konzervom ananasa u ruci osvrćem se po tom prokletom ogromnom Konzumu, sama ja i ananas, ananas i ja, i osjećam se tako nekako bijedno i poniženo, i smijala bih se i plakala sve u isti čas, jer eto i ja otkrih ananas koji je za mene bio luksuz a ja se lomim hoću li ga uzeti ili ne Jedan bijedni konzervirani na kockice narezani ananas.
I gledam ekipu kako gura kolica i kako kolica guraju njih i kako beskrajno kruže i kruže i kruže… između slatkiša, sokića, konzervi, tjestenine, mesa, jogurtića, kozmetike, plastike, teća, pegli, biljčica, pitara, rasklopivih stolića, sredstava za čišćenje, odčepljivača, pročišćivaća, zastrašivača i svi nešto traže i traže i traže… a nikako da to i nađu, jer se to nešto što oni traže u supermarketu ma koliko on SUPER, MAXI, TURBO, VEĆI OD NAJVEĆEG bio - ne može naći. Trpanje i gomilanje sve te silne hrane u kolica, stvaranje zaliha svih tih materijalnih stvari, neće ispuniti onu prazninu u nama koju ovo potrošačko doba sve više produbljuje. Poniženje je u ljudima stvarati osjećaj potrebe za nečim što ne trebaju imati, znate. Poniženje je od njih stvarati bezglavu masu željnu svega. Jer nekako, što više imamo - sve više tražimo To je jedini rezultat.
Pogledajte samo ta lica među redovima beskrajnih polica, osvrnite se malo, uostalom okrznite svoj vlastiti lik u kakvom ogledalu ili staklenoj boci jeftinog soka od naranče, pokušajte definirati što nam je svima zajedničko. To nešto, ti fanatični pogledi, to blijedo tupilo naglašeno bolesnim svjetlom neonskih svjetala, zove se - potpuna izgubljenost. Pogledajte te ogromne hale i dehumanizirane prostore ispunjene dugačkim stalažama. Potpuna praznina. Potpun besmisao. Osjećaj poniženja čak je i veći nego kad patite od opakog ´trćkavitisa´
Supermarketi me sve više ispunjavaju jezom, ponekad mi i sam pogled na neko novo SUPER-MAXI zdanje automatski izazove oštru bol u glavi. Za moj je jednostavni um to zapadno pretjerivanje naprosto ´too much´, previše blještavila, previše pretjerivanja, previše nebitnih informacija, previše svega. Prolazeći kraj takvih Supermarketsaurusa uvijek se nekako zloslutno zapitam što će od ovih stakleno-metalnih čudovišta ostati kad jednom propadnu (oni ili mi), baš kao i u bivšoj državi od velikih kombinata, robnih lanaca i d.d.društava - samo jezivi betonski skeleti i polupani prozori?