< | kolovoz, 2005 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Volim ova noćna promatranja –rekla je tiho, gotovo u strahu da ne razbije ovu atmosferu spokoja koja je vladala među njima. Aha-hm –on joj isto tako tiho promrlja umjesto odgovora, čisto da joj pokaže da je sluša, mada je ona znala da je on uvijek sluša, zauvijek. Ova je ljetna noć bila idealna za čekanje meteorske kiše. Vedra, čista, tiha i topla. Noć idealna za promatranje zvijezda. Njih dvoje, tu na taraci, kao prije… I grad pod njima prostrt i varljivo podatan. Pod okriljem ovakve noći mogao si se golim okom nesmetano kroz širom otvorene prozore stanova uvući i u nečiju najdublju intimu. -Zovu ih Suze Sv.Lovre… suze… krvave suze.. -nebeske suze. -a pod njima.. Znaš, mogao bi ovako promatrati cijelu vječnost.. ljudski mravinjak.. njihovo kretanje nesvjesni jedni drugih.. a gle, doslovno ih dijele samo zidovi.. eh.. -Da. -Da je ovo film, sad bi u pozadini išao neki ljigavi soundtrack, ono - violine, orkestar, English Patient i slično, ha? -A-a, ne violine. Nešto intimnije… hm, Terje Rypdal? Heat? -O da. Terje Rypdal apsolutno –nakon ovoga ugodna tišina ponovo nadglasa razgovor. Činilo se suvišnim bacati riječi u ovakvu meku baršunastu noć. Dovoljno je promatrati, disati, pustiti da oko klizi... -Ona obitelj ravno ispred nas večera, ispod njih gledaju televiziju.. hm, neboder. Bio je neki crtić Neboder, mislim Marušićev ili nečiji, ne znam, uglavnom Zg škola crtanog filma.. i tamo je prikazano baš ovo što gledamo – neboder. Kužiš? Neboder i u njemu ekipa natiskana jedni iznad drugih, i svi rade jedno te isto: gledaju TV, klofaju kroz prozor, idu na WC - a sve nesvjesni jedni drugih, otuđenje.. cijena civilizacije. A što misliš da se netko sad poseksa? A mi ih gledamo, ko u crtiću… voajerizam.. -Ne, to se danas zove Big Brother. -A što da se nešto desi.. recimo onaj tip desno, onaj šta radi trbušnjake.. ono, zapne ili šta ja znam – dođe mu loše? Kako bi objasnio Hitnoj… koga bi zvao… tko bi mu pomogao.. -Što te muči? -Danas ulazim u DM i neki djedica vuče ženu, daje joj triščetine, dere se i sve pred ekipom.. ono, žene za kasom zabezeknute a on nju mlati! Nisam mogla vjerovat svojim očima! Jedva sam procijedila - sram vas bilo sramite se i šta to radite! A on luđak - da će i na mene! Priti mi krvavih očiju – jebate kretena! Ma mrš stoko! Odvuka žensku ka vreću krumpira – a vamo nitko ništa ne poduzima! Nitko ništa! A ja sama… -Što te muči? -Bilo me strah. -Hrabra moja... mila moja hrabra… hmmmmm litnja noć… lipo… -hrabra… jesam li? –zavlada muk koji kao da je bio točka na rečeno, na ovaj trenutak, na sad… ili je pak samo podcrtavao nešto što se tek trebalo izreći.. -Znaš… Ivan se ubio. -Znam. -Znaš? -Sreo sam ga –ćuk iz parka zazove u noć. -Jadna njegova mater… -Je… Kako je moja? -A. Okrenula se Crkvi… Glumi da je dobro. -Svi glumimo… A ti? Kako ti? -Dobro sam. -Hoću da nađeš nekog. -Sutra idem u… -Prestani! -Rekli su da će bit lip dan… -Prestani! -Ma daj.. -Hoću da nađeš nekog. -Ne. -Jesi čula! Nađi nekog! Živi! -Dušo ja to ne mog… -Dosta! Dosta mila. Dosta –ponovi mekše, i opet muk. -Skoro za nevjerovat´…Ivan… mrtav –tiho je procijedila drhtavih usana: A bio je heroj rata. Prokleti heroj. A gdje je sad?!? Gdje je sad!!! Mrtav! -Heroji ne umiru. Heroji nikada ne umiru. -Znam… ni ti nisi… zar ne. Zar ne?!? -Dušo.. ne plači. |