mlinarec
13.05.2007., nedjelja
Dajdza Avdija
|
Lijep ko slika. Osisan ko americki pilot. Ostario, naocale. Iza naocala proviruje oko Dida Sulejmana. Zeleno, zajebano, ljuto.... Did Sulejman bio je ponosan na svog Avdiju, svog najstarijeg sina. Izuci Avdija Kuran na izust, komplet. To u ta vremena je bilo neshvatljivo. Na stranom jeziku, arapskom, pismo ni nalik, a ljudi znaju i jos razumiju. I, jos toliko stranica, Svete knjige. Zarati se. Naidje ustaska vojska. Ode dajdza Avdija. Nani Mevli oci presusise, suze, jedva. Did Sulejman, volio je svoju stoku, krave, zivot znace, konji su snaga, neizmjerna, ovce su blagodat, macke su najbolji cuvari hambara sa zitom, cuke, cuvari svega. Sve je to Did Sulejman zvao BLAGO. Ceka Did Sulejman svog ljubimca. Ni glasa. Poce ranom zorom tuci blago. Poce psovati. Nane Mevla poce se sklanjati, lakse joj nekako. BLAGO mog Dida Sulejmana poce mrsaviti. Krepa prva krava. -Efendija, sta je ovo? -Sulejmane,! -Dje ti je Avdija, pod cijim barjakom on nosi Kuran, kako uzme abdest, kako zanijeti. Ti znas Sulejmane da je on jaci od mene, trebao si tu noc izici pred njih, boriti se, mozda si mogo nesto i izboriti.- -Lako je to moj Efendija reci sada, kad oko opkoljene kuce nema vojnika u crnim kosuljama, prvi red s a bajunetima drugi sa puskama. -Nek nam je Allah na pomoci! -Efendija,! vrisnu Did Sulejman, -Ja se u Alaha i uzdam, a ti Efendija seres, veci sam ja seronja kod kog sam dosao traziti utjehu. Izleti Did Sulejman u dzamijsku avliju, skoci na kola, udari konje kamdzijom. Konji plahoviti ko i Did Sulejman, poletise! Topovi tuku sa Grmeca.Nailazi druga vojska. -Samo da mi je stici do kuce, u pravu je Efendija, Emin!!! necu stici Pjena po konjima, oblak prasine iza. Znaju konji put, Dorat i Cvetko znaju Dida Sulejmana, znaju i kad je sretan i nesretan, znaju i kad je hica. Prijedor u dolini sav gori. U punom trku staju u dvoriste pod staru krusku.Plamen vec obuhvata gornje pendzere. -Mevloooo Emin, Emin dje je!? -Sad Marko bio, donese mu pusku, sileze niz brdo pjevajuci Ojjjj Kozaro moja gusta sumo, u tebi je partizana puno!!!!!!! -SubhanAllah, SubhanAllah!! -Jel Mevlo a sta je sa komsijom Todorom? -Eno ih u sjenu. Fate i Smajo sad otvaraju drugi plast sjena stigli nam Hosici iz Gomjenice Eba i Zinka, sve dusmani poklali, samo njih dvije ostale zive i donijele malog Ismeta Hosica u povoju. -Aman Jarabi! -Aman Jarabi, od svih Hosica samo jedna muska glava. Iz istih stopa vracam se Efendiji da ga ja sad pitam pod kojim pazuhom on nosi Kuran, kako zanijeti, kako ce on pred Allaha! -Sulejmane, stidljivo ce nane Mevla, mogo bi od nekud hrupit i Avdija, pa bi bilo fino da si tu kod kuce, a i Zinka je tu lijepa je, nase familije su se uvjek postivale. Neprodje ni sedmica hrupi Avdija, zavuce se u plast sijena. Izleti Eba iz plasta sijena sva rumena od huje vicuci "Da bog da pred topom fenjer nosio, a i ti ces mi Zinka platit cim prodje ova fartutma" Did Sulejman neda se zbuniti "Prijo, haj u kucu, kafa samo sto nije". |
12.05.2007., subota
Sulejman I
|
Sulejman I, To je moj Did strasni. Ljuto ko poskok, njezan da se zaibretis. Znam ga sjeda, na celu osisana (a pamtim i vremena kad ga je moja nane britvom brijalaaa, a nije ni dana bila brico). Sjed je bio i prije nego sto sam se ja rodio. Omalena rasta, krive noge, kriv nos, i to orlovski, zelene oci, tanke usne. Ljuto. Rijetke su bile prilike vidjeti ga nasmijanog. Samo sam ga vidio jednom kad mu za Bajram prije nekih davnih godina licno donesoh upaljac benzinac i kutiju Drave bez filtera. Pricalo se u porodici da je jednom prije mog vakta pao pod konjska kola u galopu, jedva ostao ziv, on bio kocijas. Sva mu koza s glave bila oguljena, tjemenjacica, tako se tad zvala, doktori u Prijedoru jedva nekako zasili. Bio je vojnik austrijske regimente u Cerskoj bitci. Od te bitke pa sve na ovamo moj Did Sulejman i njegov komsija Todor imaju zategnute odnose. Nema kakvih tu nije bilo netrpeljivosti: Krade Todor Sulejmanu brazdu zemlje, slijedece oranje i dvije. Pusta Todor svoje goveda u Didovu djetelinu. Sjece Todor Didovu sumu. Dolazi Todor Didu na kafu, kao da se niste ne dogadja. I svima za cudo da to Did ne primjeti. Potrajalo je to i to dugo. Jednog teskog jesenjeg kisnog dana Did Sulejman zove moju nanu Mevlu: -Mevlo, posalji Fehima na kraj "Hadzalicke njive" na mazgal da ga ogradi, eno Todorove krave ulaze u njivu ko u svoju stalu. -Nemoj Dide tako ti Allaha slati djete po ovoj kisi, nego odoh ja dotjerati i utjerati Todorove krave u stalu da nekisnu, a kad on dodje po njih gledajte sta cete. -U koju stalu, u nasu, u nasoj stali ni za nase nema mjesta, a ti bi jos da udomis Todorove, cafirske krave da spasavas. Mevlo tebi nema mjesta ni u Dzehenemu! Vrisnu Did Sulejman. Tajac. Pusi Did Sulejman na vratima stale i u daljini gleda Todorove krave. Izlazi Fehim, pospan djecarac, namjesta kabanicu i navlaci kapuljacu na glavu doceka ga Did. -Idi Todorovoj kuci i dovedi ga do njegovih krava, neka sam dodje po njih, reci da sam ja tako reko. -Ooooo Sulejmane, ooooo rode moj, eto Todora da se dogovorimo, cuje se s brda. -Ooooo Fehimu, sine moj idesli kuci! -Ooooo Babo evo me haman pred kucom! Nad njivom se vec pocela da navlaci plavicasta jesenja izmaglica. Uskoro ce noc. Na prozoru starobosanske kuce koji gleda u "Hadzalica njivu" natiskalo se nekoligo glava sa samijama i rubcima. Fehim sjedi kraj sporeta, skida mokre carape, gledajuci gumene cizme sa koje strane su suplje. Didovo zeleno oko prati prilazak Todora. -Stoj! vrisnu Did -Nemoj tako brate Sulejmane!,rece Todor povlaceci se unazad. -Pa nijesi toliko izludio!- -Izludio nisam, al mi je prekipilo Todore, sve do sad sta si mi ucinio ima da mi vratis. Vrati mi medju u Cipcu, hrasce povrh Cipca, put prosiri povrh brda kojeg si suzio. Gleda ga Todor i ko da se cudi varnicama iz ociju, ko da prvi put vidi paru i nosa i nabrekle vratne zile. -Cuj ti mene brate Sulejmane sve ce to tebi tvoj komsija Todor vratiti kad se ova njiva "Adzalicka" bude ponovo zvala "Hadzalicka" |