Sulejman I,
To je moj Did strasni. Ljuto ko poskok, njezan da se zaibretis.
Znam ga sjeda, na celu osisana (a pamtim i vremena kad ga je moja nane britvom brijalaaa, a nije ni dana bila brico).
Sjed je bio i prije nego sto sam se ja rodio.
Omalena rasta, krive noge, kriv nos, i to orlovski, zelene oci, tanke usne.
Ljuto.
Rijetke su bile prilike vidjeti ga nasmijanog. Samo sam ga vidio jednom kad mu za Bajram prije nekih davnih godina licno donesoh upaljac benzinac i kutiju Drave bez filtera.
Pricalo se u porodici da je jednom prije mog vakta pao pod konjska kola u galopu, jedva ostao ziv, on bio kocijas. Sva mu koza s glave bila oguljena, tjemenjacica, tako se tad zvala, doktori u Prijedoru jedva nekako zasili.
Bio je vojnik austrijske regimente u Cerskoj bitci.
Od te bitke pa sve na ovamo moj Did Sulejman i njegov komsija Todor imaju zategnute odnose.
Nema kakvih tu nije bilo netrpeljivosti:
Krade Todor Sulejmanu brazdu zemlje, slijedece oranje i dvije.
Pusta Todor svoje goveda u Didovu djetelinu.
Sjece Todor Didovu sumu.
Dolazi Todor Didu na kafu, kao da se niste ne dogadja.
I svima za cudo da to Did ne primjeti.
Potrajalo je to i to dugo.
Jednog teskog jesenjeg kisnog dana Did Sulejman zove moju nanu Mevlu:
-Mevlo, posalji Fehima na kraj "Hadzalicke njive" na mazgal da ga ogradi, eno Todorove krave ulaze u njivu ko u svoju stalu.
-Nemoj Dide tako ti Allaha slati djete po ovoj kisi, nego odoh ja dotjerati i utjerati Todorove krave u stalu da nekisnu, a kad on dodje po njih gledajte sta cete.
-U koju stalu, u nasu, u nasoj stali ni za nase nema mjesta, a ti bi jos da udomis Todorove, cafirske krave da spasavas. Mevlo tebi nema mjesta ni u Dzehenemu!
Vrisnu Did Sulejman.
Tajac.
Pusi Did Sulejman na vratima stale i u daljini gleda Todorove krave.
Izlazi Fehim, pospan djecarac, namjesta kabanicu i navlaci kapuljacu na glavu doceka ga Did.
-Idi Todorovoj kuci i dovedi ga do njegovih krava, neka sam dodje po njih, reci da sam ja tako reko.
-Ooooo Sulejmane, ooooo rode moj, eto Todora da se dogovorimo, cuje se s brda.
-Ooooo Fehimu, sine moj idesli kuci!
-Ooooo Babo evo me haman pred kucom!
Nad njivom se vec pocela da navlaci plavicasta jesenja izmaglica. Uskoro ce noc.
Na prozoru starobosanske kuce koji gleda u "Hadzalica njivu" natiskalo se nekoligo glava sa samijama i rubcima. Fehim sjedi kraj sporeta, skida mokre carape, gledajuci gumene cizme sa koje strane su suplje.
Didovo zeleno oko prati prilazak Todora.
-Stoj! vrisnu Did
-Nemoj tako brate Sulejmane!,rece Todor povlaceci se unazad.
-Pa nijesi toliko izludio!-
-Izludio nisam, al mi je prekipilo Todore, sve do sad sta si mi ucinio ima da mi vratis. Vrati mi medju u Cipcu, hrasce povrh Cipca, put prosiri povrh brda kojeg si suzio.
Gleda ga Todor i ko da se cudi varnicama iz ociju, ko da prvi put vidi paru i nosa i nabrekle vratne zile.
-Cuj ti mene brate Sulejmane sve ce to tebi tvoj komsija Todor vratiti kad se ova njiva "Adzalicka"
bude ponovo zvala "Hadzalicka"
Post je objavljen 12.05.2007. u 11:41 sati.