<$/$>
01.02.2009., nedjelja
Dovršeni post
|
sinoć sam imala problema pa sam napisala post... Post koji mi se danas čini glup, kao i svaki post koji napišem i na kraju ne objavim ali ovaj put ću objaviti, radi same činjenice da nije fer pored tolikog svakodnevnog pisanja postova ne-imati nijedan post objavljen u zadnjih par mjeseci... Dakle moja sinoćnja priča... Prilično je kasno, 2 u noći, i ne mogu spavati, tutnje mi nekakve cajke u glavi, i čak na trenutke pomišljam da imam halucinacije ali onda shvatim da su prokleti zvukovi pravi. Inače živim u prometnoj ulici gdje uvijek škripe tramvaji i bruje motori automobila, i čuju se glasovi ljudi koji glasno razgovaraju dok hodaju ulicom, navikla sam na buku, i ništa mi ne smeta da zaspem ko top. Ali sada mi smeta, možda zbog činjenice da sam u svom krevetu, u svojoj sobi i da zaslužujem mir i tišinu, a nje nema… Nema je zato što je neki kreten s druge srane zida tako odlučio, i misli da na to ima pravo, da ima pravo prkositi zakonima fizike i podizati decibele neke seljakušaste cajkarošice tako visoko da probija zvučnu izolaciju i tutnji kroz zidove, i čuje se čak kad začepim uši i stavim jastuk preko glave… i pernati poplun preko jastuka… Ako meni probija bubnjiće kako li ih tek probija sebi, i zašto, čemu tak glasna potreba za dokazivanjem vlastitog moronskog mentaliteta? I zašto netko dovraga više ne pozove policiju? I više ne mogu izdržati, palim komp i nabijam slušalice, palim neku tihu melodičnu glazbu, zvuk klavira i violončela, i nježni ženski operni vokal, i moram pojačati jer cajkarošica probija kroz slušalice… I opet sam odlučila pisati, a opet ne znam što. Uvijek želim napisati mnogo toga, a nikad na kraju ne napišem ništa, ili barem ništa vrijedno objavljivanja, možda previše podcjenjujem sebe i svoja djela, a možda sam samo previše stroga prema sebi… U svakom slučaju, znam da sam perfekcionist, i da sve što radim mora biti savršeno ili za mene nema apsolutno nikakvu vrijednost. Zato je puno mojih životnih pokušaja propalo, završilo u recycle binu, jednostavno nije bilo savršeno pa zašto onda gubiti vrijeme na to. Možda zato ponekad imam osjećaj da ništa do sada nisam postigla… Puno puta sam koristila opciju restore, ali to se u pravilu uvijek pokazalo kao greška. Stvari koje nisam otprve tjerala do kraja, u na kraju bi se uvijek ispostavile kao propali slučajevi. Tako nikad nisam postala slavna košarkašica, niti uspješna glazbenica, niti darovita slikarica, niti sam ikad naučila engleski… Imam hrpu nedovršenih skica i crteža koji čekaju bolje dane, ali znam da nikad neće ni biti dovršeni, ali zato svi oni koje sam dovršila izgledaju savršeno, onako kako sam zamislila. Ponekad mislim da je potrebno samo malo truda, volje i upornosti za ostvariti svoj cilj, i ne znam zašto tako često osjećam manjak te volje… Tako je malo potrebno za dobar post, za savršen post, baš onakav kakav želim da bih se njime mogla ponositi… a svaki dan po jedan završi u folderu „ndp“ što je kratica od „nikad dovršeni postovi“ , žao mi ih je obrisati jer mogli bi biti dobri… ali uvijek pri kraju izgube smisao, i zato znam da ih nikad neću dovršiti, a trebalo bi dovršiti i ovaj dok se još nisam izgubila u svađi sa samom sobom… Stišćem pauzu na playeru, divan zvuk tišine… Susjed je napokon odustao, ili oglušio od vlastite buke… (možda) imam post i oči mi se sklapaju, ovo je ipak bila dobra noć… |
