<$/$>
25.09.2008., četvrtak
Napisati post...
|
Nekako mi teško pada napisati novi post... Ne nedostaje mi tema, ustvari previše ih je, ali sve su tako nepotpune. Počnem pisati i onda odustanem jer ne mogu naći poantu svojih rečenica. Osjećam se slabo i umorno a vrijeme mi tako brzo prolazi... Jednostavno leti, a ja ostajem na mjestu i nisam ništa napravila što sam trebala. I sada nižem slova, riječi i rečenice, a osjećam kao da se post ne povečava, i opet želim odustati jer ne vidim koja je poanta u postu od nekoliko redova, ja koja se uvijek muči skratiti postove da ne budu predugački a samim time i naporni za čitanje, sada nemam riječi. Valjda je kriva ta jesen, to vrijeme koje te istroši do maksimuma, i nemam snage ni volje ni za što. Neda mi se izlaziti niti raditi išta, najradije bih prespavala zimu, odspavala zimski san i ponovno se probudila u toplo proljeće. A toliko posla me čeka... Sjedim i razmišljam o tome što sve trebam napraviti i mogla bih tako satima razmišljati i ne-pokrenuti se. Ah, fale mi ona vremena kad sam se ubijala u dosadi... U onoj visokoj volji za raditi nešto, a nedostatku posla i ideja... |
07.09.2008., nedjelja
Je li različitost kriminal?
|
Bila je subota na večer, frendica i ja smo odlučile napokon malo izaći. Fino smo se sredile i krenule van. Na trgu je radio samo jedan jedini kiosk a meni ponestalo airwavesa pa smo stale u dugačak red. Par sekundi kasnije čula sam: -A pogledaj ove šta je ružna eee… jel vidite vi to ha? Pa nevjerojatno kako to izgleda Okrenula sam se, pol metra od mene stajao je klinac od kojih 16 godina i komentirao moj izgled nekoj babi što skuplja boce dovoljno glasno da ga čujem. Žena nije ništa rekla, ignorirala ga je ali ipak gledala u mene. No on je bio uporan privući moju pozornost ili navući moj bijes (???) Iako sam se okrenula i glumila da ne čujem, nastavio je vrijeđati moj izgled, komentirajući me onoj ženi s bocama. Okrenula sam se prema njemu ponovno. Gledao je u mene i vrijeđao. Ovaj put nisam mogla šutiti i pitala sam ga koji je njegov problem. -Nemam ja problema, ali ti imaš, pogledaj se kako si ružna. Nisam se htjela prepirati s nekom primitivnom seljačinom ali jednostavno me oduvijek zanimalo zašto ljudi imaju potrebu napadati druge bez ikakvog razloga. Odgovorila sam mu: -Da jesam. Pa što? Jel ti to smeta? Ak ti smeta nemoj gledat u mene, nitko te ne sili, gledaj negdje drugdj. Gledaj tamo u one zgodne cure. Nije imao ništa pametnog za reći u svoju obranu pa je nastavio vikati da sam ružna i odvratna i nije se htio maknuti od mene. To me totalno raspizdilo jer jednostavno to ne razumijem. Čemu takvo ponašanje? Jesam li ja njemu išta loše učinila time što postojim??? Frendica me pokušala obuzdat da ne popizdim totalno i krenem ga tući il nešto pa mi je rekla da je on ispod mene i da se ne spuštam na njegovu razinu, da se jednostavno ne obazirem na tu seljačinu koja nigdje neće dogurati. Onda se počeo obraćati njoj. -Ma šta sam ja ispred tebe, ja ni ne stojim u redu (hmmm, rekla je ispod a ne ispred, osim što je nekulturan još je i neinteligentan). Imaš dobre sise al šta ti to vrijedi kad je ova tvoja odvratno ružna. Nismo se više htjele svađat s njim, počele smo ga ignorirati. To mu očito nije pasalo pa je rekao: -Ma to sve treba pobit. Na to sam potpuno popizdila. Rekla sam mu da hajde, da što čeka i razbacuje se riječima. Ako stvarno misli da će mojom smrću njegov život dobit smisao nek slobodno uzme pušku u ruke i nek me ubije. Da, hajde, nek pokaže da je faca a ne šta se tu bahati i misli da je jako pametan. Konačno smo došle na red i kupile žvake i otišle no on je vikao za mnom i dalje da sam nakaza. Da, možda jesam, pa što? Očito je da je mali tražio nevolju. Nekim ljudima je predosadno da bi normalno živjeli. Ali ono što mene zanima je ZAŠTO IM JA SMETAM???? Ovo društvo kao da traži bilo koga različitog da na njemu iskali svoje frustracije! Ja sam svjesna toga da izgledam drugačije od drugih i da to ljudima plijeni pažnju, da je ovo društvo primitivno i nije spremno prihvatiti razlike. I da mogu očekivati nečije negodovanje, da mogu očekivati da će me gledati čudno i drukčije. Ali zašto me moraju izravno napadati? Ni meni se ne sviđa što ljudi slušaju narodnjake, ne sviđa mi se što su svi ludi za nogometom i za vrijeme utakmica divljaju gradom, ne slažem se s puno toga, pa ih ne napadam, ne komentiram niti vrijeđam po cesti. Nemam potrebu za tim. Zašto bih imala. Ja sam zadovoljno sobom i baš me briga za izbor drugih, uostalom, to je njihov izbor na koji imaju pravo. No isto tako očekujem da će oni poštivati i moj izbor kao što ja poštujem njihov koji mi se ne sviđa. Znam da je ovo primitivna sredina gdje su ljudi isto tako zaostali. Na zapadu su ljudi kao što sam ja normalna pojava, kao što je ovdje normalna pojava voziti bicikl ili piti coca-colu. Eto, tamo bi uvrijediti mene na cesti bilo kao uvrijediti nekog zato što pije colu! Meni je jasno da ovo nije London ili Edinburg ali mi nije jasno zašto se ljudi bar ne trude ići prema zapadu! Jer to kako ja izgledam za neke ljude nije normalno. Mislim da puno toga na ovom svijetu nije normalno i da postoje stvari puno tragičnije od moje frizure! Mislim da manijaci koji jure gradom u nabrijanim autima i gaze ljude, primitivci koji pucaju ispred narodnjačkih klubova, navijači koji razbijaju na stadionima, huligani koji razbijaju tramvaje, klupice, koševe za smeće, stanice, demoliraju parkiće itd. puno više mogu naštetiti društvu nego ja. Ali ipak, naći će se oni koji će me čudno gledati ili čak verbalno napasti no niko se neće zgražati nad potpuno razvaljenom i išaranom tramvajskom stanicom koja je dan prije tek postavljena. Jer to je ljudima normalno, živjeti u takvom ružnom i oštećenom gradu za koji izdvajamo toliko novca i nad takvim jednim huliganom se nitko ne zgraža, to je normalno, ali ja nisam normalna jer mi fali desetak centimetara kose na glavi! Ja bih se osjećala neodgojeno i primitivno da bilo kome bilo što dobacim. Ne, ne sviđaju mi se cure koje u jednom shoppingu potroše 20 000 kn i na sebi nose dolce-gabbana krpice i vrtoglave štiklice u kojima ne znaju ni hodati, ali ako me jedna takva zaustavi na cesti i pita gdje je neka ulica rado ću joj objasniti, sigurno neću produžiti i dobacit joj neki komentar. Danas sam pričala s mamom, baš o ovoj temi. Rekla je da ona osobno nema ništa protiv moje frizure ali da svi drugi imaju. I da me čudno gledaju dok hodam po cesti, da s tim nikad neću naći nekog normalnog i ozbiljnog dečka i da neću moći tako završiti faks. E pa sad, ja definitivno i ne pomišljam imati nešto s osobom koja ovakav izgled ne prihvaća. Za mene je to primitivizam. Zašto bih bila s nekim primitivnim? Čak i da izgledam „normalno“ ne bih bila s nekim tko se zgraža nad nečim što je drugačije. Jasno da ima i ljudi koji se ne zgražaju ali im to jednostavno nije po ukusu, ali opet, to sam ja, ako im nisam po ukusu bolje i ne pokušavati. Čak i da sam „prikrivena“ normalnom frizurom, kad-tad bih ispoljila na svjetlo dana prava ja koja nisam po ukusu svog odabranika. Druga stvar- faks. Ja na faksu nikakvih problema nikad nisam imala. Mene moj faks zanima, oduvijek sam bila zakinuta u životu za materijalno i nikad mi nitko ništa nije dao ni poklonio (u smislu poboljšanja životnih uvjeta) i oduvijek sam bila svjesna da ako nešto želim imati i postići, moram do toga doći sama i bez ičije pomoči. Zato mi nikad nije bilo teško niti mrsko učiti i uvijek sam zahvaljujući svom znanju i razumijevanju postizala odlične uspjehe usprkos izgledu, kako u srednjoj školi tako i na faksu. Mene na faksu profesori cijene jer znaju da znam, da sam redovna na predavanjima, da učim i ozbiljno shvaćam faks. Oni me poznaju kao osobu i kao studenta i nemaju apsolutno ništa niti protiv mene niti protiv mog izgleda. Moje ocjene i moj uspjeh u potpunosti su posljedica mog znanja i truda. Ovime se mogu nadovezati i na ne ljude koji me „čudno gledaju“. Eto, ti ljudi me ne znaju. Ne znaju da bih im ja prije pomogla u nevolji nego neka ulickana dama u štiklama ili vozač auta iz kojeg trešte narodnjaci. Ne znaju da sam ja OK osoba, da nisam niti bahata niti umišljena niti koristoljubiva niti ne-znam-šta. A da znaju, najednom im nebi smetala moja frizura nego bi me počeli bezobrazno iskorištavati gdje god bi stigli, kako sam se već tisuće puta uvjerila na vlastitom primjeru. Mnogi ljudi koji su me upoznali znaju da sam OK i nemaju ništa protiv mene. Jedna frendica s faksa, prava šminkerica, pomalo konzervativna, ali obožava me i super se slažemo, nikad me nije čudno pogledala, čak niti prvi put kad me vidjela, odmah sam joj djelovala simpatično i prijateljski raspoloženo. Mislim da se to i može odmah vidjeti ako se pogleda dublje od te vanjštine koja i nije tako bitna kao pojavnost ali meni osobno je bitno izgledati onako kako mi se sviđa i kako želim. Nije mi bitno hoće li to ljudi prihvatiti ili ne. Želim samo svoj mir. Ne želim se promijeniti zbog društva, koje od mog izgleda ionako nema nikakve štete. Jednostavno, to sam ja i želim to i ostati, usprkos preprekama koje mi se bespotrebno stvaraju jer neki ljudi jednostavno nisu u stanju prihvatiti nešto drugačije i različito. |
05.09.2008., petak
GRAFZINE!!!
Dakle, nakon polu-uspješnog  posjeta mom dragom faksu u ponedjeljak, u rukama držim prvi broj Grafzine-a, iliti glasnika grafičkog fakulteta...Hmmmm, činjenica je, da se moj faks počeo truditi pokušati biti... Zabavan? Kul? Inovtivan? Hmmm... nešto od toga. S obzirom da se već na naslovnici obraćaju "dragim budućim studentima", činjenica je da pokušavaju privući nove žrtvice za plaćanje brojnih školarina i izgubljenih ETCS-a koje gubimo jer su nam ONI ODUZELI ROKOVE i produžili vrijeme nastave... Dakle što je u pitanju... Krajnje je očito da im se odjednom svidjelo dobivati lovu... Nikad nije bilo toliko upisanih novih studenata kao ove godine, jer su na prijamnom maknuli negativne bodove i za upad je bilo dovoljno prijeći prag koji iznosi 9 točnih odgovora od 40. Dakle, bilo tko, tko je zaokružio sve odgovore pod A ili sve pod B itd. mogao je imati velike šanse da bar 9 od njih bude točno, a pošto ostalih 31. pogrešan odgovor ne oduzima bodove od točnih, svaki srećković je mogao upasti bez ikakvog znanja. Tako da je ove godine prešlo prag i više nego ih fakultet prima, kvota je ispunjena, čak i onih zadnjih 25 koji plaćaju punu cijenu školarine kojih je prijašnjih godina uvijek falilo... Nadalje, ovakvi srećkovići koji upadnu na faks bez ikakvog znanja odličan su materijal za pasti tzv. "sveto trojstvo" odnosno matematiku, fiziku i kemiju koji donose masne bodove a svaki bod koji padneš, plaćaš 155 kn. Pošto samo "sveto trojstvo" nosi 17 bodova, a uvjet je za "sveto trojstvo 2" koje donosi 16 bodova, pa si vi to lijepo zbrojite i pomnožite sa 155 kn pa da vidite koliku svoticu je srećković s početka priče dužan izdvojiti za nastavak svog školovanja... Padanju svih tih divnih predmeta pridonosi produživanje trajanja nastave koja je ove godine trajala i nakon početka ispitnih rokova pa smo mi lijepo izgubili onaj rok u 6 mj. A pošto su odlučili i da će nastava ranije početi na jesen. ukinuli su i jedan jesenski rok... tako da nam je preostalo samo 3 roka i to tako lijepo složena da su po 3 ispita u jednom danu a onda 20 dana rupa... pa ti prođi... No vratimo se privlačenju studenata... Dakle, kad sam se ja odlučivala za ovaj fakultet, nitko nije ni znao da postoji. Nisam ni ja. Našla sam ga u nekakvom vodiču za buduće studente i oduševila me kombinacija tehničkih znanosti (koje su mi uvijek bile tako nekako logične i bolje išle od društvenih tj. od dosadnog štrebanja ogromne količine podataka ...iako mi sad u zadnje vrijeme odjednom prestaju biti tolko logične) i umjetnosti (koju jako volim i koja me oduvijek zanimala) i shvatila sam da je ovaj faks idealan za mene, i dan danas stojim iza svoje odluke. U doba mature svi su me davili pitanjem na koji ću faks i kad bih im rekla, čudili su se da li to postoji... Dokaz tome bio je i moj posjet smotri sveučilišta, na kojoj su se fakulteti nadmetali tko će imat bolji štand i tko će dofurat veća čuda tamo i dokazat da je više kul. Jedino je moj faks imao pult kakvog bi se posramio i trgovac na Hreliću... Jedva sam ga uočila od bezličnosti, a i kad sam došla tamo, morala sam ih zamoliti da mi daju brošuru koju su nekako škrto skrivali pod onim bezličnim pultom. Nasuprot tome, kako piše u prvom broju Grafzine-a, ove godine naš je štand čak proglašen najboljim, i dobili smo nagradu za najoriginalniji štand! Nešto se očito jaaaako promijenilo! Vratimo se naslovu ovog posta, dakle Grafzine. Za početak dobra stvarčica, iako ima samo 12 strana. Pošto piše da je prvi broj, nadam se da će ih biti još i da će izlaziti bar jednom mjesečno. Nadam se da će povećati broj stranica i ubaciti neke stručne tekstiće, možda ponuditi studentima da pišu nešto svoje?! Tada bi od toga i moglo biti nešto, da ne ostane sve na propagandi za početak akademske godine... U svakom slučaju, mislim da bi to trebali s obzirom na količinu novca koju izdvajamo za školovanje, barem nam takvo nešto kvalitetno ponuditi. Ako su to u stanju, onda bi od toga svega čak i moglo ispasti nešto dobro, odnosno, od tog njihovog truda da postanu kul. I meni bi stvarno bilo drago da dođe do toga. Nadalje, što donosi čuveni prvi broj? Eto, naslovnica, posvećena budućim studentima, sadrži članak dekanice koji govori nešto o našem faksu, što da je u praksi tako lijepo kako je sročeno u ovom tekstu, pa ja bi bila ponosna što idem na najbolji faks na svijetu (hmmm) i naravno, poziva ih da se upišu. Unutra ima nešto o studenskim seminarima, koji su, po meni bili stvarno kul, zatim o nekim predavanjima koja su se održala, kao i razni seminari. Spomenute su sve izložbe i posjeti studenata raznim događajima vezanim uz grafiku, tipa razni susreti, posjeti tvornicama i sajmovima... i naravno natječaji. Tu su spomenuti pobjednici natječaja za dizajn ambalaže, odnosno tetrapaka za sok. Sjećam se tog ponedjeljka ujutro kad je u predavaonicu ušla neka gospođa i spomenula da se u dvorani A održava predavanje vezano uz taj natječaj, a profesor iz UGT-a je odmahnuo rukom i rekao da smo mi tek prva godina i da nas to ne zanima sigurno... I tako to... Grafzine me lijepo podsjetio na sve zabavne događaje u akademskoj godini 2007/2008 koje sam propustila zbog posvećenja "svetom trojstvu", no to je sad iza mene. Nadam se da slijedi zabavna strana faksa... Da ne ispadne da samo zanovjetam, idem malo hvaliti. Nakon silnih mitova i legendi o diplomskm studiju, konačno sam saznala pravu istinu. Na stranici faksa objavljen je natječaj za diplomski studij i skužila sam da su uvjeti totalno kul ,tj da nije tako teško to upisat, ustvari šanse da upišeš diplomski su 100%-tne za studente koji bar nešto rade i ozbiljno shvaćaju faks. Čak se ni ne plaća tako masno kako se pričalo okolo, cijena je normalana tj. kao i za preddiplomski a bazira se na dosadašnjem uspjehu. Nadam se da će biti tako i za 2-3 godine kad ja doguram do diplomskog, i da neće neš promjenit iako su jako skloni tome. Usput sam pogledala i predmete za diplomski, ima nekoliko smjerova s tim da uz smjer koji odabereš, biraš i predmete s drugih smjerova kao izborne, tako da mogu ustvari u potpunosti kombinirat 2 smjera koji mi se sviđaju! Kao što rekoh, taj novi program mi se jako sviđa i nadam se da ga neće mjenjat. |
