Bila je subota na večer, frendica i ja smo odlučile napokon malo izaći. Fino smo se sredile i krenule van. Na trgu je radio samo jedan jedini kiosk a meni ponestalo airwavesa pa smo stale u dugačak red. Par sekundi kasnije čula sam:
-A pogledaj ove šta je ružna eee… jel vidite vi to ha? Pa nevjerojatno kako to izgleda
Okrenula sam se, pol metra od mene stajao je klinac od kojih 16 godina i komentirao moj izgled nekoj babi što skuplja boce dovoljno glasno da ga čujem. Žena nije ništa rekla, ignorirala ga je ali ipak gledala u mene.
No on je bio uporan privući moju pozornost ili navući moj bijes (???)
Iako sam se okrenula i glumila da ne čujem, nastavio je vrijeđati moj izgled, komentirajući me onoj ženi s bocama. Okrenula sam se prema njemu ponovno. Gledao je u mene i vrijeđao. Ovaj put nisam mogla šutiti i pitala sam ga koji je njegov problem.
-Nemam ja problema, ali ti imaš, pogledaj se kako si ružna.
Nisam se htjela prepirati s nekom primitivnom seljačinom ali jednostavno me oduvijek zanimalo zašto ljudi imaju potrebu napadati druge bez ikakvog razloga. Odgovorila sam mu:
-Da jesam. Pa što? Jel ti to smeta? Ak ti smeta nemoj gledat u mene, nitko te ne sili, gledaj negdje drugdj. Gledaj tamo u one zgodne cure.
Nije imao ništa pametnog za reći u svoju obranu pa je nastavio vikati da sam ružna i odvratna i nije se htio maknuti od mene. To me totalno raspizdilo jer jednostavno to ne razumijem. Čemu takvo ponašanje? Jesam li ja njemu išta loše učinila time što postojim??? Frendica me pokušala obuzdat da ne popizdim totalno i krenem ga tući il nešto pa mi je rekla da je on ispod mene i da se ne spuštam na njegovu razinu, da se jednostavno ne obazirem na tu seljačinu koja nigdje neće dogurati. Onda se počeo obraćati njoj.
-Ma šta sam ja ispred tebe, ja ni ne stojim u redu (hmmm, rekla je ispod a ne ispred, osim što je nekulturan još je i neinteligentan). Imaš dobre sise al šta ti to vrijedi kad je ova tvoja odvratno ružna.
Nismo se više htjele svađat s njim, počele smo ga ignorirati. To mu očito nije pasalo pa je rekao:
-Ma to sve treba pobit.
Na to sam potpuno popizdila. Rekla sam mu da hajde, da što čeka i razbacuje se riječima. Ako stvarno misli da će mojom smrću njegov život dobit smisao nek slobodno uzme pušku u ruke i nek me ubije. Da, hajde, nek pokaže da je faca a ne šta se tu bahati i misli da je jako pametan. Konačno smo došle na red i kupile žvake i otišle no on je vikao za mnom i dalje da sam nakaza.
Da, možda jesam, pa što?
Očito je da je mali tražio nevolju. Nekim ljudima je predosadno da bi normalno živjeli. Ali ono što mene zanima je ZAŠTO IM JA SMETAM???? Ovo društvo kao da traži bilo koga različitog da na njemu iskali svoje frustracije!
Ja sam svjesna toga da izgledam drugačije od drugih i da to ljudima plijeni pažnju, da je ovo društvo primitivno i nije spremno prihvatiti razlike. I da mogu očekivati nečije negodovanje, da mogu očekivati da će me gledati čudno i drukčije. Ali zašto me moraju izravno napadati? Ni meni se ne sviđa što ljudi slušaju narodnjake, ne sviđa mi se što su svi ludi za nogometom i za vrijeme utakmica divljaju gradom, ne slažem se s puno toga, pa ih ne napadam, ne komentiram niti vrijeđam po cesti. Nemam potrebu za tim. Zašto bih imala. Ja sam zadovoljno sobom i baš me briga za izbor drugih, uostalom, to je njihov izbor na koji imaju pravo. No isto tako očekujem da će oni poštivati i moj izbor kao što ja poštujem njihov koji mi se ne sviđa.
Znam da je ovo primitivna sredina gdje su ljudi isto tako zaostali. Na zapadu su ljudi kao što sam ja normalna pojava, kao što je ovdje normalna pojava voziti bicikl ili piti coca-colu. Eto, tamo bi uvrijediti mene na cesti bilo kao uvrijediti nekog zato što pije colu! Meni je jasno da ovo nije London ili Edinburg ali mi nije jasno zašto se ljudi bar ne trude ići prema zapadu!
Jer to kako ja izgledam za neke ljude nije normalno. Mislim da puno toga na ovom svijetu nije normalno i da postoje stvari puno tragičnije od moje frizure! Mislim da manijaci koji jure gradom u nabrijanim autima i gaze ljude, primitivci koji pucaju ispred narodnjačkih klubova, navijači koji razbijaju na stadionima, huligani koji razbijaju tramvaje, klupice, koševe za smeće, stanice, demoliraju parkiće itd. puno više mogu naštetiti društvu nego ja. Ali ipak, naći će se oni koji će me čudno gledati ili čak verbalno napasti no niko se neće zgražati nad potpuno razvaljenom i išaranom tramvajskom stanicom koja je dan prije tek postavljena. Jer to je ljudima normalno, živjeti u takvom ružnom i oštećenom gradu za koji izdvajamo toliko novca i nad takvim jednim huliganom se nitko ne zgraža, to je normalno, ali ja nisam normalna jer mi fali desetak centimetara kose na glavi!
Ja bih se osjećala neodgojeno i primitivno da bilo kome bilo što dobacim. Ne, ne sviđaju mi se cure koje u jednom shoppingu potroše 20 000 kn i na sebi nose dolce-gabbana krpice i vrtoglave štiklice u kojima ne znaju ni hodati, ali ako me jedna takva zaustavi na cesti i pita gdje je neka ulica rado ću joj objasniti, sigurno neću produžiti i dobacit joj neki komentar.
Danas sam pričala s mamom, baš o ovoj temi. Rekla je da ona osobno nema ništa protiv moje frizure ali da svi drugi imaju. I da me čudno gledaju dok hodam po cesti, da s tim nikad neću naći nekog normalnog i ozbiljnog dečka i da neću moći tako završiti faks.
E pa sad, ja definitivno i ne pomišljam imati nešto s osobom koja ovakav izgled ne prihvaća. Za mene je to primitivizam. Zašto bih bila s nekim primitivnim? Čak i da izgledam „normalno“ ne bih bila s nekim tko se zgraža nad nečim što je drugačije. Jasno da ima i ljudi koji se ne zgražaju ali im to jednostavno nije po ukusu, ali opet, to sam ja, ako im nisam po ukusu bolje i ne pokušavati. Čak i da sam „prikrivena“ normalnom frizurom, kad-tad bih ispoljila na svjetlo dana prava ja koja nisam po ukusu svog odabranika.
Druga stvar- faks. Ja na faksu nikakvih problema nikad nisam imala. Mene moj faks zanima, oduvijek sam bila zakinuta u životu za materijalno i nikad mi nitko ništa nije dao ni poklonio (u smislu poboljšanja životnih uvjeta) i oduvijek sam bila svjesna da ako nešto želim imati i postići, moram do toga doći sama i bez ičije pomoči. Zato mi nikad nije bilo teško niti mrsko učiti i uvijek sam zahvaljujući svom znanju i razumijevanju postizala odlične uspjehe usprkos izgledu, kako u srednjoj školi tako i na faksu. Mene na faksu profesori cijene jer znaju da znam, da sam redovna na predavanjima, da učim i ozbiljno shvaćam faks. Oni me poznaju kao osobu i kao studenta i nemaju apsolutno ništa niti protiv mene niti protiv mog izgleda. Moje ocjene i moj uspjeh u potpunosti su posljedica mog znanja i truda.
Ovime se mogu nadovezati i na ne ljude koji me „čudno gledaju“. Eto, ti ljudi me ne znaju. Ne znaju da bih im ja prije pomogla u nevolji nego neka ulickana dama u štiklama ili vozač auta iz kojeg trešte narodnjaci. Ne znaju da sam ja OK osoba, da nisam niti bahata niti umišljena niti koristoljubiva niti ne-znam-šta. A da znaju, najednom im nebi smetala moja frizura nego bi me počeli bezobrazno iskorištavati gdje god bi stigli, kako sam se već tisuće puta uvjerila na vlastitom primjeru. Mnogi ljudi koji su me upoznali znaju da sam OK i nemaju ništa protiv mene. Jedna frendica s faksa, prava šminkerica, pomalo konzervativna, ali obožava me i super se slažemo, nikad me nije čudno pogledala, čak niti prvi put kad me vidjela, odmah sam joj djelovala simpatično i prijateljski raspoloženo.
Mislim da se to i može odmah vidjeti ako se pogleda dublje od te vanjštine koja i nije tako bitna kao pojavnost ali meni osobno je bitno izgledati onako kako mi se sviđa i kako želim. Nije mi bitno hoće li to ljudi prihvatiti ili ne. Želim samo svoj mir. Ne želim se promijeniti zbog društva, koje od mog izgleda ionako nema nikakve štete. Jednostavno, to sam ja i želim to i ostati, usprkos preprekama koje mi se bespotrebno stvaraju jer neki ljudi jednostavno nisu u stanju prihvatiti nešto drugačije i različito.
Post je objavljen 07.09.2008. u 23:59 sati.