pakao-raj?
ima li tu mjesta za mene... bas se pitam ima li ijedan kutak za mene, pa makar ne bio kutak neg mala rupica usred zida koje nam je postavilo drustvo. ima li ijedan djelic makar neke pustinje koji je namjenjen da bude moj? ne trazim previse, samo mali komadic necega sto bi bilo samo moje. mjesto na kojem cu ja moci biti ja.. mjestasce na koje se mogu povuci, a da nikoga ne vidim, da me nitko ne gnjavi, da mi nitko ne prijeti osudujucim pogledima? gdje je moj raj? zar doista moram cekati "kraj" da bih nasao neko takvo mjesto? zar raj nije moguc na Zemlji? ako nije moguc, kako onda ostali ljudi mogu uzivati? ne.. raj postoji! i to odmah tu... neposredno u mojoj blizini, mozda nevidljiv, za mene jos uvijek nevidljiv..za pakao ne pitam, to vec znam da postoji, bar na Zemlji.kako znam? zivot me naucio.. a naucit ce i sve ostale... pakao-raj, pakao-raj...koja je razlika? ne znam.. jos nisam okusio drugu stranu ali ako saznam javim vam...
cekam...
svakog trena cuti cu korake, netko otvoriti vrata, a ja cu se trgnutii pogled usmjeriti preko ramena...cekao sam i jos uvijek cekam...niti koraka niti trzajam al ipak savrsen trenutak. zasto? znam da ce koraci biti tvoji, da ce tvoja ruka otvoriti vrata, a moje oci ugledati tvoj osmjeh. i sta mi to znaci? sta tebi to znaci? mislim da nije potrebno postavljati suvisla pitanja... samo kreni prema meni, pruzi ruku i prihvati moju kada ti uzvratim... povuci me lagano sebi i docekaj me usnama njeznim. pogledom me zagrli, a rukama me pogledaj... neka otkriju svaki dio mog drhtajuceg tijela... kada ochi grle, a ruke gledaju... to je ono sto zelim, to je ono sta mi ovog trena treba...
cujem korake, sve su blizi vratima... oglasava se kvaka i vrata se pocinju otvarati... malo, pomalo dok se ne otvore sirom... trzam i bacam pogled preko ramena, mrak mi ne da da te vidim... a gdje si?
preboljeti...
okolina moja zna, okolina ce ti reci, da za tobom provereno vene necu seci...
e da.... za nekime vene sjeci? vrijedi li itko toliko? netko tko nije volio rekao bi ne, ja sam volio al ipak i sam mislim da nema toga tko toliko vrijedi.. naposljetku svatko ostaje sam, htjeli mi to ili ne... mislim, mislim, ali moram naglasiti da ja cesto mislim nesto sto kasnije poreknem. ne mislim sada rec da bih ostvario neke mozda iz gornjeg dijela naslucujuce strahote, samo zelim reci da covjek iz ljubavi moze svasta uciniti... a neki i ono najgore.. iako za mene upravo to ne dolazi u obzir, ipak mislim da bih sve ostalo bio u stanju napraviti.. zasto? nemam pojma, jednostavno u ovom trenu tako osjecam.. cak bih se hrvao s meduzom, onom mitoloskom, sa zmijama na glavi, a zmije su moja nocna mora... uletio bih u krdo divljih pasa koji su odmah iza zmija na listi strahova i trauma...a mozda bih i na kraju krajeva suocio roditelje sa svojo sexualnoscu! but we´ll never know... kazem kada bih morao.. ali jos ne moram, jos se ne usudim niti osobi do koje mi je stalo reci sta osjecam, ono sta mislim o njemu.. jos ne znam kakvog su mu okusa usne, koliko mu je njezan dodir, koliko jak zagrljaj... iz ove perspektive nekako mogu naslutiti kako se osjecaju oni koji dizu ruku na sebe... ne potpuno, ali znam kako im je, to ih tjera na taj cin.
ta zelja, taj osjecaj koji se gaji prema nekome, ta ushicenost koju osjecamo svaki put kada pogledamo tu osobu, toliko nam toa pruza u tom trenu, a opet nam toliko toga uskracuje...ili bolje receno koju nam netko uskracuje... nije dovoljno da odem do kraja ali je dovoljno da nas potjera s onog mjesta na kojem jesmo.. da nas protjeruje, da nas progoni kao lovci vukove, kao vukovi srne... jednostavno kao njegov lik mene... ne zelim vise.. izbljedi ovog trena, da te moje oci ne vide, da te moje srce ne zeli, a da te moj razum zaboravi... vidim samo obrise, nestaju u tami... mali kremen na kraju velikogmracnog hodnika, i na kraju praznina, muk i tama...
