preboljeti...
okolina moja zna, okolina ce ti reci, da za tobom provereno vene necu seci...
e da.... za nekime vene sjeci? vrijedi li itko toliko? netko tko nije volio rekao bi ne, ja sam volio al ipak i sam mislim da nema toga tko toliko vrijedi.. naposljetku svatko ostaje sam, htjeli mi to ili ne... mislim, mislim, ali moram naglasiti da ja cesto mislim nesto sto kasnije poreknem. ne mislim sada rec da bih ostvario neke mozda iz gornjeg dijela naslucujuce strahote, samo zelim reci da covjek iz ljubavi moze svasta uciniti... a neki i ono najgore.. iako za mene upravo to ne dolazi u obzir, ipak mislim da bih sve ostalo bio u stanju napraviti.. zasto? nemam pojma, jednostavno u ovom trenu tako osjecam.. cak bih se hrvao s meduzom, onom mitoloskom, sa zmijama na glavi, a zmije su moja nocna mora... uletio bih u krdo divljih pasa koji su odmah iza zmija na listi strahova i trauma...a mozda bih i na kraju krajeva suocio roditelje sa svojo sexualnoscu! but we´ll never know... kazem kada bih morao.. ali jos ne moram, jos se ne usudim niti osobi do koje mi je stalo reci sta osjecam, ono sta mislim o njemu.. jos ne znam kakvog su mu okusa usne, koliko mu je njezan dodir, koliko jak zagrljaj... iz ove perspektive nekako mogu naslutiti kako se osjecaju oni koji dizu ruku na sebe... ne potpuno, ali znam kako im je, to ih tjera na taj cin.
ta zelja, taj osjecaj koji se gaji prema nekome, ta ushicenost koju osjecamo svaki put kada pogledamo tu osobu, toliko nam toa pruza u tom trenu, a opet nam toliko toga uskracuje...ili bolje receno koju nam netko uskracuje... nije dovoljno da odem do kraja ali je dovoljno da nas potjera s onog mjesta na kojem jesmo.. da nas protjeruje, da nas progoni kao lovci vukove, kao vukovi srne... jednostavno kao njegov lik mene... ne zelim vise.. izbljedi ovog trena, da te moje oci ne vide, da te moje srce ne zeli, a da te moj razum zaboravi... vidim samo obrise, nestaju u tami... mali kremen na kraju velikogmracnog hodnika, i na kraju praznina, muk i tama...
