sam?? ne bih rekao
opet sam.... sam u svojoj celiji od gradske buke, ljudske vreve i suma dive koji dopire iz druge prostorije... i will hold on all night... every second i live, every promise i made, baby thats what i give if thats what it takes...
dugo nisam bio sam, al ipak mi nije nedostajala samoca..covjek se navikne na sve pa i na nju al isto tako i na to da ju zaboravi na neko vrijeme pa se opet vrati u stari ritam svog zivota. ne znam koliko je potrebno objasnjavati pojedinosti o tom ritmu jer mislim da ga svi poznaju...ne znam uopce koliko je nuzno rijeci nizati i trositi ih na besmisleno pisanje, ponekad pomogne ali s druge strane taj postotak je beznacajan u usporedbi s time koliko vremena oduzme. a koje bi se moglo utrositi na nesto drugo, kako moji roditelji kazu "korisnije"..pa ipak nije mi mrsko i rado pisem... ponekad mi je i draze od slikanja sto nikada nisam mogao zamisliti da ce nesto moci zamijeniti moju najstariju strast...
iako se covjek osjeca usamljenim moze se lako pomaknuti na visu razinu pa o tome ne razmisljati na taj nacin nego sgledati sa svih strana na to i uvidjet ce d ima puno vise onih koji ti ispunjavaju zivot. recimo da govorim o ljudima.. o onima koji ce svakog trena biti uz tebe mozemo ih nazvati prijateljima iako ne znam koliko je taj naziv vise podoban za takve ljude, jer je u mom slucaju odavno presao sve te granice... ili jednostavno nisam znao da je zapravo bit prijateljstva upravo ta na koju mislim u ovom trenu? da ne petljam previse odakle se ni sam vise necu moci izvuci, krenut cu jednostavno dalje... sad cu prekinuti samocu nazvat cu frendicu i otici na kavu a to preporucam i onima koji se prepoznaju u ovom tekstu..
nema nista bolje od dobro skuhane kave i razgovora sa osobom koja vas razumije pa stoga krenite u potragu za takvom...
OPROSTAJ
Cigaretu palim, dim u očima me peče,
Samo jednu riječ on mi reče.
Zbogom! Suzne oči i gorka sluz u grlu,
Ta jedna riječ ostavlja tako veliku mrlju.
Pogled pun tuge i zatvorena vrata,
Mrak i samoća, stolica i moja sjena.
Još srce voli, još razum se bori,
U tijelu strepnja jer znam da me voli.
Trenutak i mi
Koliko puta kosu smo posjekli,
Koliko je samo jeseni proletilo,
Zasto? Samo da bi ponovo narasla?
Da bi ponovo zima dosla?
Zasto svaki tren mora ponovno doci?
Zasto ne prode i ne ostane jedinstven,
Kao svima drugima? Ostani tamo!
Ona je tu, ja sam pored, ne zelimo patiti!
Necemo vise slusati savjete sudbine,
Necemo vise slusati lekcije zivota!
Ustajmo prijo, okrenimo se i ostavimo tren za nama!
Neka nas pokusa pratit, koracima sustic, rukom dohvatit.
Ne pruzimo zadovoljstvo da nas zadrzi,idemo, idemo, idemo...
