|
|
Dnevnik.hr
<
listopad, 2007
>
P
U
S
Č
P
S
N
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Studeni 2008 (3)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (11)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (5)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (5)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (1)
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
ONAJ KOJI ZNA ISHOD STVARI PRIJE NEGO ŠTO ONE POČNU ILI JE NEOBIČNO MUDAR ILI GLUP KOJE GOD BILO ISTINA SIGURNO JE TO NESRETAN ČOVJEK KOJI JE ZABIO NOŽ U SRCE ČUĐENJA
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Ja kao=VAMPIRICA
AMSTERDAM
Y has sailors who sing
The dreams which haunt them
With broad of Amsterdam
In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who sleep
Like streamers
Along the dull banks
In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who die
Full of beer and with dramas
With the first gleams
But in the wearing of Amsterdam
Y has sailors who are born
In thick heat
Languors océanes
In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who eat
On too white tablecloths
Streaming fish
They show you teeth
To crunch fortune
With décroisser the moon
To puff out stays
And that feels cod
Until in the heart of chips
That their large hands invite
To return moreover
Then rise while laughing
In a noise of storm
Close again their fly
And leave while rotant
In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who dance
By rubbing the paunch
On the paunch of the women
And they turn and they dance
Like spit suns
In the torn sound
Of a rancid accordion
They twist the neck
For better intending itself to laugh
Until suddenly
The accordion expires
Then the serious gesture
Then the proud glance
They bring back their Batavian
Until in full light
In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who drink
And which drinks and reboivent
And which still reboivent
They drink with health
Whores of Amsterdam
From Hamburg or besides
Finally they drink with the injuries
Who give them their pretty body
Who give them their virtue
For a gold coin
And when they drank well
Plant the nose with the sky
Mouchent themselves in stars
And they piss as I cry
On the inaccurate women
In the wearing of Amsterdam
In the wearing of Amsterdam.
.. Nešto je krivo.. Nešto kao da nedostaje.. Netko..
Mjesec se sakrijo iza kišnih oblaka i osudio ovu noć na samoću i tugu.
Spustila se nečujno stepenicama i osvrnula se oko sebe.. Nigdje nikog. Zastala je i osluhnula. Zaista, mokar pločnik bio je samo njen. Bilo je 19:20. Izlazi iz kuće u to doba svaki dan. Danas je padala kiša no njoj to nije smetalo. Nitko joj ništa ne može. Duboko je udahnula i osjetila miris dobro poznatog parfema. Zapravo nije znala kojeg od njih jer šal koji je imala oko vrata mirisao je na nekakvu kombinaciju svih NJENIH najdražih parfema. To joj je izmamilo osmjeh na lice. Kao da više nije bila sama. Krenula je prema svom odredištu šetnje morala je biti točna. Vlak dolazi u 19:35 a ako ONA siđe a nje nema. Znala je da se to nesmije dogoditi. Ubrzala je korak. Koraci na pločniku postajali su sve glasniji i glasniji. Vjetar je nosio miris jeseni. Ono nešto tajanstveno lepršalo je u zraku, nekakva neshvačena vijest, nešto zaboravljeno vračeno u život. Sjela je na klupicu na stanici i čekala. Vrijeme je kratila razgovarajući sa Daracom za kojega kao i obično nije znala dal se smije njenim glupostima ili samo njoj. No nekako nije bilo bitno smijali su se zajedno. "DOLAZI!" ushičeno je uskliknula u sebi. Vlak je stao. Vrata su se otvorila. Ljudi su izlazili a ona je čekala. Najednom je ostala sama. Nije je bilo. "Ej di je ***?" " Danas je na ČČ-u kaj zaboravila si?"
Da. Zaboravila je. Pustila je ljude neka odu i ostala stajati u dubokoj štunji izložena jačim kapima kiše i vjetru. Odjednom su joj zasmetale glupe kapi, glupi vjetar, glupa noć bez mjeseca. Odjednom joj je zasmetalo sve. Današnji dan nekako ju je potpuno omeo. Jutro je prošlo pre brzo. Popode ispunjeno suzama, nije davalo vremena za racionalno razmišljenje o svemu što su pričale. Znala je samo da je četvrtak i da mora iči. Otišla je do njihovog mjesta i sjela. Upalila cigaretu i šutjela. Nije imala potrebe razgovarati sama sa sobom. Nije imala potrebu razmišlajti. Bio je to jedan od onih dana koji počnu tako zanimljivo i savršeno, a završe glupo i žalosno. Niz lice joj se odjednom spustila mala kapljica. Oči uperene u kišno nebo zvale su sječanja. Zvale su upomoć. "Ma nije tako strašno. Vidimo se sve bu ok. I ti meni fališ" Čula je u tihom šaputanju vjetra na uho.
Nedostajala joj je, no odlučila je biti hrabra. Bar na tren. Znala je, sad je znala da će sutra brzo doći.
