|
|
Dnevnik.hr
<
listopad, 2007
>
P
U
S
Č
P
S
N
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Studeni 2008 (3)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (11)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (5)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (5)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (1)
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
ONAJ KOJI ZNA ISHOD STVARI PRIJE NEGO ŠTO ONE POČNU ILI JE NEOBIČNO MUDAR ILI GLUP KOJE GOD BILO ISTINA SIGURNO JE TO NESRETAN ČOVJEK KOJI JE ZABIO NOŽ U SRCE ČUĐENJA
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Ja kao=VAMPIRICA
AMSTERDAM
Y has sailors who sing
The dreams which haunt them
With broad of Amsterdam
In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who sleep
Like streamers
Along the dull banks
In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who die
Full of beer and with dramas
With the first gleams
But in the wearing of Amsterdam
Y has sailors who are born
In thick heat
Languors océanes
In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who eat
On too white tablecloths
Streaming fish
They show you teeth
To crunch fortune
With décroisser the moon
To puff out stays
And that feels cod
Until in the heart of chips
That their large hands invite
To return moreover
Then rise while laughing
In a noise of storm
Close again their fly
And leave while rotant
In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who dance
By rubbing the paunch
On the paunch of the women
And they turn and they dance
Like spit suns
In the torn sound
Of a rancid accordion
They twist the neck
For better intending itself to laugh
Until suddenly
The accordion expires
Then the serious gesture
Then the proud glance
They bring back their Batavian
Until in full light
In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who drink
And which drinks and reboivent
And which still reboivent
They drink with health
Whores of Amsterdam
From Hamburg or besides
Finally they drink with the injuries
Who give them their pretty body
Who give them their virtue
For a gold coin
And when they drank well
Plant the nose with the sky
Mouchent themselves in stars
And they piss as I cry
On the inaccurate women
In the wearing of Amsterdam
In the wearing of Amsterdam.
"Im not in to relationshipes" Postao je moj moto. Shane moj uzor, Izgradila sam i ja jednu vrlo čvrstu, gotovo neprobojnu Shane u sebi. Ljubomorno se držala za nju u strahu da ju netko ne otrgne od mene. Postupno oblikujući njen lik prema svojim doživljejima i osječajima shvatila sam da zapravo postajem onakva kavih se najviše plašim. Dogodilo se ne ednom da sam se našla pred pitanjima za koje nisam znala odgovore ili pred vratima za koje mi je nedostajao upravo taj osobit kljuć. no nije bilo bitno poput stepskog vuka ponosno sam koračala materijalnim svijetom postajuči osokoljene glave i visoko uzdignutog nosa.
No u cijeloj toj priči postojala je i dalje ona druga ja. Sklupčana kukavično u nekom kutu. Prestrašena od pomisli na povjerenje, suosječajnost,požrtvovnost i ljubav.
I bilo nam je dobro. Gotovo nikad nije izlazila na svjetlo. Nastupala bi samo kad bi je netko jednom riječju ili gestom pozvao a onda bi nastupila ona druga te iz svega toga napravila samo šalu. I bilo na je zaista dobro.
Zatim se jedna dosjetila, ne mogu dokučiti koja od nas dvije, da bi bilo najbolje da probušimo rupe u naš svijet. Da puštamo zrake sunca, ljutske poglede te onda od njih napravima ono što se nama dogodilo. Sljedile smo tu blesavu ideologiju i taj san o dva svijeta dok se jednom prilikom nisu počeli preklapati i smetati jedan drugome.
Ušla je u moj život sasvim neprimjetno. Lako me pomilovala po licu poput kaplje rose. Uzela je na svoja leđa moju ogorčenost i preranu odraslos. Nosila je tu mješavinu ponosa uštogljenosti i bezobrazluka kao da je pero od kojeg nitko ne može stradati. Za uzvrat, kao da je to nešto najljepše što joj se moglo dogoditi, dala mi je osmjeh, onaj najneviniji ničim izazvan osmjeh. Ponovno veseljenju zvjezdama, tihim dodirima o kosi i šaputanju mjesečine među krošnjama drveća.
Preprirke su postajale sve češće dok jednog dana u srazu između njih dvije nije pobjedila jača.
Svjetlo nade bilo je toliko jako da više nije moglo biti uzmicanja. Čudovište stvoreno gubitkom ljubavi bilo je ubijeno njenim ponovnim rođenjem. " JA SAM KRIVA ZA SVE. SAMO JA!"
Prolomio se taj vrisak kroz moju unutrašnjost i zasuo njeno naručje suzama. Velika ratnica je pala. Nemilostrdnost ju je uništila iz nutra. Ona uplašena jnije ostala sama. Kraj nje su dva velika smeđa oka kojima nikako ne pristaju suze. Kraj nje je najljepši osmjeh koji ruši sve barijere. Kraj nje je zagrljaj pun utjehe.
Sigurno se pitate što joj sad daje za uzvrat? Zapravo, što ona može dati tim očima pogledu i zagrljaju , ovakva slaba i empatična? Više no što si možete zamisliti. Bar tako ONA kaže. Ta djevojka sanjarskih očiju, ona koja je dala obečanje da će sanjati za njih dvije.
Što drugo reči nego priča sa sretnim završetkom. ( Ili početkom?)
Što drugo reči nego hvala?
Sad kad su zidovi pali mogu vrištati s krovova kuća da ju zaista volim. Nije me strah priznati da plačem tu i tamo. Da me povrijeđuje više stvari nego obično. Da me muči "punica", da me muči nepravda no da me od svega toga najviše muči to što su se neki putovi razdvojili prije vremena radi mene. Što plače. Ali zna da je dovoljno smao osluhnuti malo jače i baš u ovom trenu je pala nova zvjezda. Za nas...
