mistagogy.blog.hr

četvrtak, 27.05.2010.

Pridošlica i putnik


Možda misliš o sebi kako si poput duhovnog slijepca, obnevidio uslijed buke brojnih informacija i ubrzanog tempa života. Možda misliš kako se više ne snalaziš u ovom i ovakvom svijetu, da si izašao izvan uhodane kolotečine života i da sve što činiš nema smisla.

Ne možeš se uklopiti u ovu nemilosrdnu trku za 'imati' . Kao da si pokraj puta tih događanja i ne znaš što bi, kud bi. Osjećaš svoju slabost i nemoć. Bojiš se. Počinješ sumnjati u sebe. I pitaš se, preispituješ. Uviđaš da ne možeš sam sebi pomoći, da ne možeš sam sebe spasiti. Što mi još preostaje? I u trenu shvataš da je to molitva. Da, molitva. Posustao si u molitvi. Išao si sam. Bez njega. A sada, ta spoznaja u tebi rađa tako jaku čežnju. Ne možeš je zadržati u sebi. Ona je poput krika koji prolama gustoću oblaka i para nebesa.

Poput Bartimejeva je povika koji je sjedio kraj puta u trenutku kad je Isus naišao dok je išao za Jerihon. Dižeš se i vičeš. Vapiš i preklinješ: " Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se! Sine Davidov, smiluj mi se!" I nije te više strah što će drugi reći. Nije ti više stalo do 'njihove ljubavi', jer nije je ni bilo. Tek ulomci kruha ljudskog, i to od suviška. Pokušavaju te ušutkati. Oni misle da to nije dolično, nije primjereno. Oni koji su prije toga prolazili pokraj tebe ne primjećujući te, sada znaju da tako ne treba. No, ti znaš.

Ti znaš da ti samo on može povratiti izgubljeni vid, jasnoću spoznaje. Ti znaš da trebaš nadjačati buku i stisku te svjetine kako bi tvoj glas stigao do Isusa. Već ti je dosta obaziranja na tuđe komentare, kritike, zajedljivosti. Želiš s tim već jednom raskrstiti. Zapravo želiš napokon raščistiti i sa sobom i sa svijetom. Ne želiš više biti onaj koji pravi kompromise te tako čini propust za propustom. Sad ti je samo on važan. Tvoj Bog i ti. Želiš da samo on bude tvoj Kralj, a tvoje srce nepodijeljeno, samo njemu posvećeno.

Isus prepoznaje čežnju tvog srca. On se zaustavlja. Sve ostalo kao da mu postaje manje važno. Što više naređuje onima koji su 'istrčali' prije njega da ti omoguće da mu priđeš bliže. Njegov zapovjedni ton dok im se obraća daje im da to razumiju. Zato ne boj se prići mu i pokazati svoje slabosti. On je tu da ti pomogne uvijek kada osjetiš da više ne možeš, da si umoran i malaksao. Shrvan.

Ti si njegovo ljubljeno dijete. On se brine za tebe u svakoj stvari. Bliz ti je. Bliži i od tvog poimanja blizine. On je dah u tebi. Pa i kad te križ tvoj svagdanji pritisne budi miran. Dopusti da te on oplemeni. Bol uslijed svoje ograničenosti prihvati samo kao znak, reakciju, tj. pokazatelj , a ne kao osobno stanje. Uvijek postoji izlaz jer njegova providnost sve nadvisuje, a njegova volja svim upravlja, sve izvodi na dobro. Dovoljno je da mu se prepustiš u povjerenju.Ono što on očekuje od tebe jest predanje kojeg nema bez pokornosti razuma, tj. poniznosti. Ponizi se i dopusti mu da on bude Bog, a ti stvorenje, on Otac, a ti dijete. On želi tvoje srce poput djetinjeg. Želi te poučljivog i spremnog na suradnju. Svojim povjerenjem ti mu kažeš kako prihvaćaš da on zna i može bolje od tebe. Zato neka tvoji izbori budu čini ljubavi i predanja ne zato jer moraš, nego jer to želiš. On želi tvoju čežnju. Oduševljava ga to da hoćeš biti njegov i s njim kroz svu vječnost.

Zato upravi svoj pogled k visinama. Podigni pogled s blata i ovozemnih ispraznosti k njegovoj Riječi koja je iznad svega toga. Po njoj je sve nastalo. Po njoj se sve uzdržava. Ona ravna poviješću svijeta. Tvoj Kralj želi uspostaviti svoje kraljevstvo, svoje gospodstvo u tvom srcu.

Da, želi ga s ljubavlju. Želi njegovu volju, to najveće dobro za tebe. I on će doći sa svojom moći kao onaj koji, pošto te oslobodi za istinsku slobodu, poslužuje kao što to čini majka sa svojim malim djetetom. On te želi oprati i očistiti, osnažiti i osposobiti da i ti ideš i donosiš radost, mir i svijetlo ondje gdje je očaj, nemir i tama. Zato uzmi ga za ruku i slijedi ga. Budi uz njega. Budi s njim. Budi u njemu.

I kad osjetiš da si ga izgubio s vidika, da nije tu, tada slobodno viči, zovi ga glasno, svom snagom svog srca. I iznova ćeš čuti: "Što želiš da ti učinim?" Tad mu opet reci: Gospodine, da progledam, da znam što mi je činiti.
-------------------------------------

DIO PAPINOG NAGOVORA NA TEMU OZDRAVLJENJA SLIJEPCA BARTIMEJA

Draga braćo i sestre!

U današnjem evanđelju (Mk 10,46-52) čitamo kako se Gospodinu, dok je ovaj prolazio jerihonskim putovima, obratio neki slijepac imenom Bartimej, te snažno uzviknuo: “Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!” Ova molitva dotiče Kristovo srce, te se on zaustavlja, poziva ga k sebi i ozdravlja ga. Odlučujući trenutak bio je osobni, izravni susret između Gospodina i toga napaćenog čovjeka. Nalaze se jedan pred drugim: Bog sa svojom voljom da izliječi i čovjek sa svojom željom da bude izliječen. Dvije slobode, dvije volje koje se međusobno dodiruju: “Što hoćeš da ti učinim?”, pita ga Gospodin. “Da progledam!”, odgovara slijepac. “Idi, vjera te tvoja spasila!” Ovim riječima događa se čudo. Radost Božja, radost čovječja. I Bartimej, ugledavši svjetlo dana, kaže Evanđelje, “uputi se za njim”: postaje zapravo njegov učenik te s Učiteljem uzlazi prema Jeruzalemu da bi s njime sudjelovao u velikom otajstvu spasenja. Ovaj izvještaj, u svojim bitnim crtama, podsjeća na katekumenov put prema sakramentu krštenja, koje je u drevnoj Crkvi nazivano također “prosvjetljenje.”

Vjera je put prosvjetljenja. Ona kreće od poniznosti u kojoj priznajemo da nam je potrebno spasenje, te stiže do osobnog susreta s Kristom, koji poziva da ga slijedimo na putu ljubavi. Prema ovom je uzoru u Crkvi ustrojen put kršćanske inicijacije, koji pripravlja na sakramente krštenja, potvrde (ili krizme) i euharistije. U područjima koja su davno evangelizirana, gdje je prošireno krštenje djece, mladima i odraslima ponuđeno je da sudjeluju u katehezama i duhovnim obnovama koje im omogućuju da ponovno prođu putem novog, zrelog i svjesnog otkrivanja vjere, kako bi mogli potom preuzeti obvezu dosljednog svjedočenja. Koliko je važno sve što na tom polju čine pastiri i vjeroučitelji! Ponovno otkrivanje vrijednosti vlastitog krštenja u temelju je misijske zauzetosti svakoga kršćanina, jer u Evanđelju vidimo da, tko Kristu dozvoli da ga zavede, ne može ne svjedočiti kolika se radost nalazi u nasljedovanju njegovih stopa.

- 21:05 - Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 22.05.2010.

Živa riječ Evanđelja po Duhu Svetom razliježe se Crkvom


"Bog, koji je jednoć progovorio, bez prekida razgovara sa Zaručnicom svoga ljubljenog Sina; i Duh Sveti, po kojem se živa riječ Evanđelja razliježe u Crkvi i po njoj u svijetu, uvodi svoje vjerne u svu istinu te čini da u njima obilno stanuje riječ Kristova."
Dei Verbum 7.
Imao sam svojedobno, za mene, zanimljivo iskustvo pri čitanju Biblije u crkvi. Čitanja su bila poslije mise. Budući se, zbog dugačke kolone za ispovijed nisam stigao ispovjediti ni prije, ni za vrijeme mise, ostao sam u redu i nakon nje. Svećenik je i dalje ispovjedao. U trenutku kada je osoba ispred mene ušla u ispovjedaonicu, i ja se našao kao prvi u koloni, doživio sam takvo “prokazivanje” svojih grijeha da sam mislio da svi iz klupa gledaju samo u mene. Riječi Biblije, koje su se u tom trenutku čitale, su me pogađale sve do jedne.
To “prokazivanje” mi je pomoglo da se još više skrušim i ponizim, te bez kalkulacija i s dubljim kajanjem jasno izrečem svoje grijehe.
Kasnije, uz kavu s par prijatelja, iz razgovora koji smo vodili uočio sam kako su i oni bili svjesni da su se te riječi odnosile na mene.
Bile su to riječi koje su rastavljale moje kosti od moždine, a duboko su vezane uz moj karakter. (onaj lošiji dio, naravno)

- 18:47 - Komentari (36) - Isprintaj - #

utorak, 11.05.2010.

Ne budite žalosni!

Razum, ako je ponizan, pada u štovanju pred neshvatljivim, beskrajnim Bogom kličući: "Vjerujem! Vjerujem da bih te pojmio i vjera u tvoju objavu mi je svjetlost, hrana mi je da mogu "živjeti".

http://oncedelivered.files.wordpress.com/2008/07/pentecost.jpg

"U posljednjoj pouci za vas, ljudi, i osobito ljudi pretpostavljeni poučavanju istine i poučavanju u spoznaji biti Božje, tj. Ljubavi, koje ako nemate u srcu niste njegova djeca, govorio sam o pravom znanju i o nepravom znanju, ne potpuno pravom, jer se kreće predjelima ljudskog znanja. Pravo znanje nadilazi te niske, bijedne, ograničene, relativne predjele te hiti poput strijele od užarena zlata preko onoga što je ljudsko u susret vječnim istinama koje su pravo znanje ili, točnijim imenom, prava Mudrost.
Prava mudrost, nalazi se u svjetlom i žarkom središtu koje je Ljubav. Ne nalazi se u mnogom znanju ljudskih djela, i nadasve ne stječe se s mnogo raspravljanja, s dugotrajnim, pedantnim, pismoznanskim teološkim raspravama. Ne, tako se ne stječe prava mudrost, tj. Prava spoznaja onoga što je Bog, onoga što hoće Bog, onoga što se mora činiti da bi se zauvijek posjedovao Bog. Pravu spoznaju stječe onaj koji mnogo ljubi.
Onaj koji savršeno ljubi, savršeno kako odgovara čovjeku – ali savršeno ljubiti znači ljubiti svom svojom snagom – ulijeva savršenost ne samo u svoj duh, nego i u svoj um.
Jer um rasvijetljen od ljubavi savršen je um. A savršen um jest nadljudski um, tj. Um mudar po onom pravom znanju kome nije trebalo knjiga niti učenja da bi bilo u čovjeku, po onom pravom znanju što su ga Adam i Eva imali uliveno, razmjerno njihovu stanju, u blažen, čist, savršen osvit prvih dana čovječanstva, po onom pravom znanju što ga je Bog izravno ulio u stvorenje sazdano na njegovu sliku i priliku. A jedan dar te božanske slike i prilike jest znanje vječne istine, koju Bog posjeduje bez mjere a koju je čovjek morao posjedovati u mjeri dovoljnoj za njega, i koja ga je morala voditi u svim njegovim djelima i vezama učinjenima iz ljubavi prema bogu, prema bližnjemu i prema nižim stvorovima.
Kažem vam Ja, Ljubav i mudrost: manje učenosti a više ljubavi, i posjedovat ćete Mudrost.
Htjeti s ljudskom znanošću protumačiti otajstvo Boga i čudesne tokove stvaranja, razvoja, preobražavanja stvorenih stvari ludost je koja se potom izrodi u krivovjerje. Ne može se protumačiti postanak onoga što je ograničeno osim promatrajući s ljubavlju, tj. S vjerom, jer vjera nije nikada odvojena od ljubavi, tj. od Onoga koji je beskonačan.
Vjera rasvjetljuje znanost i pomaže joj da shvati. Ona je kao majčino mlijeko po kome dijete postaje sve razvijenijim bićem. Ali kao što novorođenče ne bi moglo nositi niti hraniti majku, pa niti netko odrastao, tako ni znanost ne može hraniti niti pomagati vjeru. Jer vjera je religija, a religija dopušta stvorenju, razumnome ali ograničenom, da shvati ono što je nadrazumljivo i beskonačno.
I kao što je znanost dovoljna da se stekne ograničeno znanje, mudrost, tj. Vjera i ljubav, neophodna je da se shvati ono što je nadrazumljivo i beskonačno. U vjerovanju je svjetlost. Analizirati da bi se shvatilo, raspravljalo i prihvatilo otajstvo, zato što je istraženo kao što liječnik ili odvjetnik istražuju fizičku bolest ili moralnu povredu, znači stvarati tminu i led.
Vjera nije protivna znanosti. Dapače, ljudska znanost nalazi u vjeri pomoć da protumači i dođe do otkrića i zakona svemira. Ali dok ljudska znanost bez pomoći vjere nužno mora pasti u zabludu, vjera i bez pomoći znanosti dovodi do istine i do spoznaje bitnih istina.
Ljudskom znanošću istražuju se jedino naravni zakoni i naravne činjenice. Ali kad se ljudskom znanošću hože protumačiti i istražiti nadnaravna otajstva – Bog, koji je uvijek otajstvo za čovjeka – onda se više nego do zablude dođe do nijekanja.
Razum, ta velika stvar koja čovjeka razlikuje od životinje, velik je ako se usporedi s instiktom, tim jedinim svjetlom nižih bića. Ali je malena, malena, malena stvar ako se ogleda u ispitivanju onoga što je Bog. Razum, ako je ponizan, pada u štovanju pred neshvatljivim, beskrajnim Bogom kličući: "Vjerujem! Vjerujem da bih te pojmio i vjera u tvoju objavu mi je svjetlost, hrana mi je da mogu "živjeti". Živjeti po Tebi, u tebi, s Tobom, da mogu doći k tebi i spoznati Te kako će biti dano da Te spoznaju pravednici koji će živjeti u tvome nebeskom Kraljevstvu."
Ni idealizam ni pozitivizam ne tumače Boga, Stvoreno, drugi život, niti pomažu čitati odgovore na znanstvene "zašto" zapisane u ljudskim tijelima, na stranicama nebeskoga svoda, u slojevima zemlje. Ne tumači Boga, Stvoreno, drugi život, ni ohola pamet koja hoće da sama od sebe shvati ono što je više od ljudskog razuma, niti neznanje ili poluznanje koje misli da zna i da može suditi o onome o čemu bez moga svjetla ne mogu suditi ili znati, tako da sude pravo, ni oni koji se zovu doktorima u religiji.
A ljubav tumači sve. Jer sjedinjuje s Bogom i stavlja Boga u vas, kao Gosta i Učitelja. I stoga je istinita riječ da su "pravi teolozi oni koje vodi Duh Sveti, tj. Ljubav."`1 (Iv 16,4-15)

Slatki Gost, 16. Svibnja 1948. Duhovi



`1
Iv 4Govorio sam vam ovo da se, kada dođe vrijeme, sjetite da sam vam rekao." 5A sada odlazim k onome koji me posla i nitko me od vas ne pita: 'Kamo ideš?' 6Naprotiv, žalošću se ispunilo vaše srce što vam ovo kazah. 7No kažem vam istinu: bolje je za vas da ja odem: jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama. 8A kad on dođe, pokazat će svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda: 9grijeh je što ne vjeruju u mene; 10pravednost - što odlazim k Ocu i više me ne vidite; 11a osuda - što je knez ovoga svijeta osuđen. 12Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. 13No kada dođe on - Duh Istine - upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. 14On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. 15Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i - navješćivat će vama."

- 14:39 - Komentari (15) - Isprintaj - #

subota, 08.05.2010.

Poradi Imena njegova

Biti kršćanin znači biti neprilagođeni disident i oponent bilo da je riječ o prisutnosti svijetu, bilo u unutarcrkvenom dinamizmu. Nažalost, takvi moraju da “izgore” kako bi drugi tek po njihovoj smrti profitirali. Toliko toga mora da se slomije preko njihovih leđa kako bi istina postala bjelodana i općeprihvaćena od sredine u kojoj obitavaju. Mnogi pak od tih disidenata ne ustraju do konca biti vjerodostojni jer podlegnu utjecaju sredine kad tad. Oni koji ostanu dosljedni i vjerni Riječi moraju proći isti onaj put kojim je išao ispred njih Onaj koji je rekao da će isto progonstvo, odbačenost i nerazumijevanje i njih zadesiti, jer nije učenik veći od učitelja. Ako su Njega progonili, progonit će i njih. Zapravo je u tom u isto vrijeme i prepoznatljivost onih koji idu do kraja i govore ono što su dužni govoriti bez obzira da li se imalo razumijevanja za rečeno ili ne. Oni znaju da dijele krivnju zajedno s ostalima ako se utope u mlakost i inertnost mase koja želi ostati u “prosječnosti” budući tako osigurava sjedenje na dvije stolice. Ono što ih karakterizira jeste potpuno predanje, a to ih po automatizmu svrstava kontra onih koji još uvijek kalkuliraju i u cijeloj stvari traže osobni, a ne zajednički interes.
Onaj tko želi biti Kristov učenik ne smije stati na putu i okretati se za sobom žaleći za udobnošću i častima kojih je imao prije nego je odlučio slijediti Kristov put.
Križ je onaj štap na koji se oslanja na putu, te u isto vrijeme znak po kome se prepoznaje vjerodostojnost onog koji svjedoči za Krista.

- 10:47 - Komentari (18) - Isprintaj - #
































































































































































































































































































































































































































































-