mistagogy.blog.hr

KARIZMATSKA OBNOVA U CRKVI

I danas nakon tridesetak godina postojanja Katolièkog karizmatskog pokreta, vjernici se èesto pitaju što je to. Zato smo zamolili mr. sc. Ivu Paviæa, OFM, našeg poznatog karizmatika, da za èitatelje Rheme odgovori na neka goruæa pitanja koja se tièu Karizmatske obnove i pojasni neke temeljne pojmove.



Duh Sveti, duša Crkve, trajno prisutan u njoj, zar da šuti?

RHEMA: Možete li nam reæi nešto o najranijim poèecima kariz matskog pokreta u Crkvi?

Fra IVO: Prvi karizmatici bili su Korinæani. Imali su brojne duhovne darove Duha Svetoga. U povijesti Crkve poznat je karizmatski pokret iz II. stoljæa, montanizam, koji se slomio zbog sukoba i napetosti izmedu hijerarhijskog i karizmatskog shvaæanja Crkve. Duh Sveti djelovao je u Antunu, pustinjaku kad je osjetio poziv da napusti svijet i pobjegne u samoæu. Taj je izazov urodio divnim pokretom pustinjskih otaca. Zapadno benediktinsko monaštvo, nakon pada Zapadnog rimskog carstva, karizmatski je oblik života koji živi evanðeosku radikalnost. Monaštvo se ne suprotstavlja strukturi lokalne Crkve, nego se u nju ukljuèuje. U 12 i 13. stoljeæu Duh je Sveti izazvao silnu revoluciju unutar Crkve. Prosjaèki redovi, karmeliæani, dominikanci, franjevci i drugi, ostavljaju neizbrisiv karizmatski trag u povijesti Crkve. Svi velikani Duha iz 15. i 16. stoljeæa kao što su Terezija Avilska, Ivan od Križa i Ignacije Loyolski bili su karizmatici. Oni su bili optuživani zbog
otvorenosti Duhu. Svakako treba spomenuti sporne pokrete kao što su bili: valdenzi, amoriæani, jaochimiti, apostolska braæa, duhovnjaci, fratièeli, beguini i Božji prijatelji. Svi su ti pokreti suzbijeni zbog neslaganja s Crkvom. U 20. stoljeæu, zajedno s redovnièkim kongregacijama novijeg datuma, svjedoci smo nastanka svjetovnih instituta s laicima Bogu posveæenima u svijetu. U novije vrijeme ponovio se karizmatski pokret.

RHEMA: Što je dovelo do karizmatske obnove danas i što ona želi dati Crkvi?

Fra IVO: Dat æu tri kratka odgovora. Do Katolièke karizmatske obnove (KKO) došlo je zbog teorijskog i praktiènog ateizma u srcima i umovima ljudi. Herbert Muhlen, sudionik II. Vatikanskog sabora rekao je: "Duh Sveti, duša Crkve, trajno prisutan u njoj, zar da šuti? Božja su vremena i èasovi! I dao je odgovor i dat æe ga još više!" KKO je sastavni dio Crkve.
To nije, kao što neki misle, paralelna institucija u Crkvi, sekta, „crkva u Crkvi"- naprotiv, ona je blago Crkve. Ona ne želi dati Crkvi ništa nova veæ je podsjetiti da se koristi onom snagom koju ima. KKO želi pouèiti mlade kako æe primiti sakrament krizme uèinkovito i pouèiti veæ krizmane kako æe doživjeti osoban susret s Isusom, kroz osobno predanje. Kad bi sakmmenat Krize bio uèinkovit, smatram da bi nestalo potrebe za Katolièkom karizmatskom obnovom i molitvenim zajednicama.

Na poèetku nisam razumio ni prihvatao obnovu u Duhu

RHEMA: Koliko ste dugo ukljuèeni u KKO i kad ste se prvi put susreli s karizmaticima?

Fra IVO: Aktivno sam ukljuèen više od devet godina. Kroz to sam vrijeme slušao svjetske i domaæe karizmatike, bio na njihovim seminarima, sudjelovao na razlièitim susretima, konferencijama i slièno. Uz to sam i sam vodio seminare, duhovne obnove, duhovne vježbe, molitvene susrete, osnivao molitvene zajednice itd. Katolièke sam karizmatike prvi put susreo u Camberri, u Australiji. Bio sam student teologije. Slušao sam ih kako glasno pjevaju i slave Boga u jezicima. Na upit jedne èasne sestre franjevke što mislim o tome kao teolog, odgovorio sam samouvjereno da „to nije s Božje strane" Dakle, na poèetku nisam razumio ni prihvaæao obnovu u Duhu. Bio sam racionalist i jedan od onih umišljenih teologa. Sreæom, poslije sam promijenio mišljenje.


RHEMA: I kako ste prihvatili KKO? Je li netko utjecao na vas?

Fra IVO: Obnovu u Duhu oduševljeno sam prihvatio na duhovnom seminaru u Sarajevu koji je vodio p. Rufus Pereira. On je bio istinski Kristov svjedok. Stekao je u Rimu dva doktorata: jedan iz filozofije i jedan iz biblijske teologije. Uz to je vješt govornik. Potpuno je zahvaæen Kristom. Govorio je u snazi Duha. Puno su mi pomogle i duhvne vježbe sv. Ignacija Loyolskog u šutnji koje sam obavio, i koje i danas obavljam u svakodnevnom životu. One su mi pomogle da više ne sumnjam i da se ne opirem Duhu. Kasnije sam upoznao i mnoge sveæenike, èasne sestre, Bogu posveæene laike i druge osobe ukljuèene u KKO. Mnogi su od njih imali darove Duha Svetoga: dar jezika, proroštva, tumaèenja jezika, vizije, dar spoznanja, ozdravljanja... To me još više ohrabrilo da napravim "skok u vjeri" prema toj struji milosti. Danas stalno Bogu zahvaljujem na tom daru.

RHEMA: Je li bilo otpora u poèetcima vašega djelovanja?

Fra IVO: Bilo je jako puno otpora. Nedostatak podrške i povjerenja od mojih kolega, bez potpore od onih èiju sam potporu oèekivao. Rekao bih da se taj otpor i protivljenje danas pojaèava. Isus je sam rekao da æemo biti progonjeni zbog njegova Imena. A sveti nas je Pavao na to upozorio kad je rekao u poslanici Timoteju 3,1-7: "U posljednje æe doba nastati teška vremena, jer æe ljudi biti samoživi, lakomi, umišljeni, oholi, psovaèi, nepokorni roditeljima, nezahvalni, bezvjernici, bez
ljubavi, nepomirljivi, klevetnici, razuzdani, neotesani, neprijatelji dobra, izdajnici, naprasiti, bahati, ljubitelji požude umjesto Boga. Oni æe saèuvati vanjski oblik pobožnosti iako su se odrekli njezine sile". Zar ne živimo u takvim vremenima? Mi kršæani treba da izabiremo uvijek ono što je "teže' i naviještamo Radosnu vijest, Isusa Gospodina, i u nezgodno vrijeme...Postoie 23 papinska dokumenta upudena karizmaticima

RHEMA: Službena je Crkva odobrila KKO. Kako znamo, mnogi karizmatici u svijetu doživljavaju nerazumijevanje, pa èak i odreðene zabrane i progone...

Fra IVO: Katolièka karizmatska obnova odobrena je od Crkve, sa svim elementima „u paketu": slavljenje Boga, dar jezika i tumaèenje jezika, dar lijeèenja i èudesa, dar spoznanja i mudrosti, molitva oslobaðanja i iscjeljivanja itd. Sjedište je u Rimu. Pavao VI., Ivan XXIII., Ivan Pavao II., kao i sadašnji papa Benedikt XVI. potvrdili su Katolièku karizmatsku obnovu. I kardinal Vinko Puljiæ u nas u BiH-a odobrava KKO na podruèju svoje nadbiskupije. Ako bi neki crkveni dostojanstvenik htio lokalnu crkvu izuzeti i zabraniti KKO, morao bi tražiti posebno dopuštenje Vatikana. Iz toga slijedi da oni koji progone karizmatike trebaju pokazati dokument Svete Stolice kojim se njihova lokalna Crkva izuzima. A ko nema takvog dokumenta, karizmatici se mogu bez posebnog odobrenja nesmetano ukljuèiti i angažirati u Katolièku karizmatsku obnovu.

RHEMA: Možete li nam možda reæi što su pape govorili o Katolièkoj karizmatskoj obnovi?

Fra IVO: Prigodom treæeg karizmatskog kongresa održanog 19. svibnja 1975. godine u Rimu papa Pavao VI. rekao je da je Obnova u Duhu šansa za Crkvu i za svijet" te da u njoj vidi èudo Duhova jer Duh Sveti posveæuje ljude i daruje im svoje karizme. On je istaknuo da Crkva mora postati "karizmatska i pneumatièka". Ivan Pavao II. tvrdio je da je karizmatski pokret dar Duha Svetoga Crkvi i da je upravo danas najveæa potreba Crkve - Duh Sveti, te da je Obnova u Duhu sreæa za
Crkvu i svijet, pa prema tome i glavni oslonac za treæe tisuæljeæe. Postoje 23 papinska dokumenta upuæena karizmaticima. Benedikt XVI. danas istièe njegovu vitalnost kao jedan od putova prema Bogu. U jednoj svojoj propovijedi rekao je sveæenicima da s ljubav1ju gledaju na KKO jer je utemeljitelj Obnove Duh Sveti.

RHEMA: Mnogi sveæenici, Bogu posveæene osobe i laici, od kojih su neki zaista revni za Gospodina, ne mogu, prihvatiti Katolièku karizmatsku obnovu. Zašto je tako?

Fra IVO; Nisu doživjeli iskustvo krštenja u Duhu. Njih Bog ne može iznenaditi. Ne osluškuju njegove poticaje i govor u srcu.Nedostatak poniznosti, poslušnosti, èistoæe, žive vjere, to je velik razlog odbijanja KKO. Mnogi misle da su na pravom putu jer su uèeni, naèitani... i da je to dovoljno. Isus je govorio da je "ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.' Stariji o tome nisu ništa uèili na bogosloviji, pa zbog toga ne prihvaæaju Obnovu u Duhu kao ni bilo kakve druge pokrete Duha koji puše gdje hoæe. Oslanjaju se na vlastite snage. Dakle - neznanje! Veæina onih koji se opiru karizmatskoj obnovi nemaju svoga duhovnog voðu, ispovjednika, kao ni osoban odnos s Bogom. Problem je i teologija koja je sterilna i koju treba proèistiti. No ipak treba reæi da je najveæi razlog neprihvaæanja Karizmatske obnove RACIONALIZAM u glavama mnogih, koji
najviše ubija vjeru i ljubav, jer u njemu nema pobožnosti ni molitve. Jedan je kršæanski mistik rekao da RACIONALIZAM pripravlja put Antikristu. Racionalisti se moraju susresti s Bogom u svom srcu da bi mogli prihvatiti KKO.


KKO - LIJEK PROTIV ŠIRENJA SEKTA I PRAZNOVJERJA


RHEMA: Fra Ivo, koji su plodovi, kojima ste vi svjedokom, a koje donosi KKO?

Fra IVO: Ima ih jako puno. Ozdravljaju obitelji i cijele župe. Oslobaðaju se plodovi Duha Svetoga: mir, ljubav, radost, blagost. Mnogi su rekli da su susreli Isusa prvi put iako ga nisu vidjeli fizièkim oèima, vcæ oèima srca. Oèituju se darovi kao npr. dar jezika, ozdravljanja, èudesa, proroštva... Budi se veæa svijest o postojanju sotone i zla u svijetu i o pozivu na duhovnu borbu. U srcu imamo veæu želju živjeti sakramentalnim i svetim životom. Raða se želja za istinskim jedinstvom kršæana i služenjem drugima s više ljubavi. Nestaje tjeskoba i sumnja, pesimizam, nezadovljstvo. Raða se želja za duhovnim vodstvom i duhovnim rastom. Svjedok sam da su mnogi dobili zvanje za posveæeni život i sveæeništvo. KKO je usmjerena prema obnovi cijele osobe. Karizmatski pokret znak je moæne prisutnosti Duha Svetoga u Crkvi. To je lijek protiv širenja sekta i praznovjerja.

RHEMA: Kad (karizmatik) sveæenik polaže ruke na vjernike, i dok se moli nad njima, veæina ljudi padne na leða. Neki to komentiraju kao padanje u trans, ili nesviiest, ili da ljudi to samo glume. Objasnite nam taj fenomen?Što se zapravo dogodi da ljudi padnu kad sveæenik na njih položi ruke?

Fra IVO: Duh Sveti želi u nama nešto napraviti. Njegovo je djelovanje kadikad tako snažno da klonemo. Rijeè je o duševno-tjelesnom odgovoru na molitvu. Kad èovjek prestane misliti na sebe, te se preda djelovanju Duha Svetoga, Duh može dublje zahvatiti u njegovo srce. Možemo to nazvati'poèivanjem u Duhu; 'padanjem pod silom Božjom!, 'slatko nasilje'. Netko poèiva u Duhu stojeæi, ili sjedeæi, a netko padne. To nije ni nesvijest, ni spavanje, ni sugestija, ni trans, ni hipnoza, Èovjek koji poèiva u Duhu potpuno je svjestan svega. Èuje glasove, zvukove, pjesme. Kad govori o tom fenomenu, F. MacNutt istièe: „Kao da Gospodin osobi dadne duhovnu anesteziju: Poèivajuæi u Duhu, osoba je intenzivno usmjerena na Gospodina. Osjeti njegovu blizinu. Tijekom poèivanja u Duhu dogaðaju se mnoga ozdravljenja na fizièkoj, duhovnoj i duševnoj razini, lijeèenje unutarnjih rana, obraæenja, dar kajanja i razlièiti blagoslovi. Mnogi su svjedoèili da su u trenutku poèivanja u Duhu u svome tijelu osjetili vatru, trnce i toplinu u rukama. Duh Sveti tada sigurno nešto radi u duši. Milijuni ljudi iskusiti su blagodat poèivanja u Duhu.

RHEMA: Vas èesto pojedini sveæenici, biblièari, optužuju da u svojim nastupima govorite o ðavlu da ga vidite u svemu? Je li to istina?

Fra IVO: To su neozbiljne i neistinite izjave. Vjerujem da postoji ðavao. Nastojim svijetu reæi što Biblija i tradicija Crkve uèi o ðavlu i kako se danas obraniti od njega. Obièno oni koji ðavla ne vide nigdje, niti pouèavaju svijet o njegovim zamkama, taktikama, kako djeluje, meni prigovaraju da ga vidim svugdje i da ga èesto spominjem. Više od svega naglašavam ljubav i snagu Božju, i snagu Imena Isusova u kome pobjeðujemo. Sve moje molitve usmjerene su na to da Isus pobijedi svako zlo, da èovjek bude oèišæen od grijeha, osloboðen od ðavolskih zamki, izlijeèen od rana, jer nakon toga, primivši krštenje u Duhu, postaje dobar vojnik Isusa Krista, može se otvoriti njegovu poslanju i svjedoèiti za Krista.


PROPOVIJEDATI, LIJEÈITI, OSLOBAÐATI OD ZLIH DUHOVA

RHEMA: Isus u Novom Zavjetu kaže:"Tko vjeruje u me, i on æe èiniti djela koja ja èinim. Èinit æe i veæa" (Iv 14,12-14). Zar ne bi to trebao biti put Crkve?

Fra IVO: Dok je hodao zemljom, u tri godine javnog djelovanja, Isus je propovijedao blagu vijest svaki dan, po selima i gradovima, od jutra do mraka lijeèio bolesnike i oslobaðao ih od zlih duhova. Tu je vlast predao apostolima, kasnije sedamdeset dvojici uèenika i napokon nama. Apostoli i uèenici èinili su iste stvari kao i Isus. Dramatièna obraæenja u poganskom Rimskom carstvu posljedica su brujnih ozdravljenja i osloboðenja od zlih duhova, koja su se dagaðala u Isusovo
preslavno Ime. Danas narod posebno voli sveæenike koji nastavljaju to trostruko poslanje. Nije dovoljno samo propovijedati, veæ u ime Isusovo lijeèiti i oslobaðati od zlih duhova. Sveci su tako lijeèili molitvom.

RHEMA: Možete li nam navesti primjere pojedinih svetaca koji su lijeèili po molitvi u Isusovo ime?

Fra IVO: Navest æu samo neke koji su osobito lijeèili od fizièke bolesti. Jako su popularni i poznati u svijetu braæa muèenici - lijeènici, sveti Kuzma i Damjan. U njihovim životopisima stoji da su po molitvi lijeèili slijepe, gluhe, nijeme, gubavce, hrome, opsjednute. Zatim sveti Blaž koji je lijeèio ljude i životinje. Danas ga zazivamo kod bolesti grla. Život svetog Franje obilovao je brojnim èudesnim ozdravljenjima. Nadaleko je poznat i omiljen sveti Antun Padovanski. Veæ za života zvali su ga èudotvorcem. Gospodin je potvrdio njegov apostolat brojnim èudesima i ozdravljenjima. Imao je veliku suæut prema narodu. U XV. stoljeæu sveti je Rok èinio mnoga èudesa u Francuskoj i Italiji. U bolnicama je molio za bolesne od kuge. Na prijelazu u XX. stoljeæe poznat je blaženi brat Andrija iz Montreala koji je lijeèio bolesnike po zagovoru svetog Josipa. U Crkvi postoje brojne štake koje su bolesnici ostavili. One vise iznad oltara kao svjedoèanstvo da ih je Isus izlijeèio. Danas ozdravljenja i èudesa koja su èinili sveci racionalisti proglašavaju legendama.

RHEMA: Mnogi mladi nakon sakramenta potvrde napuštaju Crkvu? Zašto je tako?

Fra IVO: Krizma je sakrament zrelosti i kršæanske odgovornosti. Bog nam je dao taj sakramenat da ne "mucamo" u svojoj vjeri veæ da budemo Kristovi svjedoci u svijetu. Po tom sakramentu kršæanin postaje zreo da bude kvalificiran i angažiransvjedok Krista i Crkve. Žalosno je da su mnogi krišæani nakon krizme postali Jehovini svjedoci. Mnogi miadi danas nakon krizme sveèano neformalno napuštaju Crkvu. Oni kažu: "Obavili smo krizmu", a nisu donijeli svjesnu odluku da pripadaju Isusu.
Sakramenti nisu ustanovljeni da se obave, veæ da se od njih živi. Nedavno je Slobodna Dalmacija objavila èlanak kako su krizmanici nakon krizme razbijali izloge, lupali lokale, divljali po gradu, demolirali autobuse. Kad se govori o krizmi, statistike u svijetu su poražavajuæe.

KRIZMANICIMA SE NE PRENOSI ŽIVI PRIMJER VJERE

RHEMA: Tko je odgovoran za neuèinkovitost sakramenta potvrde?

Fra IVO: Prvo æu reæi da mi sveæenici i svi koji radimo u pastoralu èesto vjernike samo sakramentaliziramo, ali ne evangeliziramo. Idemo za tim da po svaku cijenu prime sve sakramente, a s druge strane ne radimo dovoljno na tome da se zaljube u Isusa i da mu predaju svoje živote. Oni koji žele raditi drugaèije, obièno su ismijani i progonjeni. Znam to iz osobnog iskustva, iz predavanja vjeronauka u školama. Više puta sam bio izbacivan iz škole upravo zbog toga. Svi smo odgovorni što mladi nakon krizme ne postaju praktièni vjernici. Najprije društvo u kojem živimo. Mediji su u nas još uvijek antikatolièki raspoloženi. Duh komunizma još je u mnogim glavama. Zatim su odgovorni roditelji i kumovi jer krizmanicima ne prenose živi primjer vjere. A onda odgovornost leži na župnicima, vjerouèiteljima, redovnicama, svima koji rade u pastoralu, i na onima koji podjeljuju taj sakramenat. Velik problem je i to što oni koji priprmaju krizmanike nisu susreli lsusa osobno,
tako da priprema za krizmu obièno proðe više izvanjski.

RHEMA: Što možete poruèiti sveæenicima, vjerouèiteljima, redovnicama, roditeljima, kumovima i svima onima koji pripremaju mlade za sakrament potvrde?

Fra IVO: Da budu zapaljeni Duhom Svetim. Jer kako su to lijepo rekli mnogi sveci: samo zapaljeni Duhom mogu paliti, samo oduševljeni za Isusa mogu druge oduševljavati, i samo oni koji su zaljubljeni u Isusa i koji ga nose u svome srcu mogu postæi da ga i drugi uzljube. Onaj tko je zaljubljen u Isusa, najveæi je bogataš. Našao je najdragocjenije blago. Njihova je dužnost da pripreme mlade da svjesno, slobodno potvrde u sv. potvrdi ono što su veæ primili kao djeca u
krštenju - Duha Svetoga. Kod priprave je važno krizmanicima protumaèiti ne samo sedam darova Duha, veæ i darove o kojima govori Pavao u svojim poslanicama, osobito Korinæanima 12.

RHEMA: U zadnje vrijeme mediji, osobito televizija, prilikom najava gostovanja razlièitih umjetnika/glazbenika, slikara i dr. rabe izraz karizma. Mnogi naši vjernici, a osobito oni koji su doživjeli obraæenje na seminarima Obnove u Duhu pomalosu zbunjeni time. Stoga vas molimo da nam objasnite što su karizme Duha Svetoga?

Fra IVO: Karizme su posebni darovi Duha iako je Duh Sveti prvi dar jer po njemu smo povezani s Ocem i Sinom. (usp. Iv 14,16). One su dar dan svakome na korist svih. Pojam karizma dolazi od grèke rijeèi charis, što znaèi milosni nezasluženi dar."Karizma je besplatan dar ili talent Božji dan vjerniku koji služi izgradnji Crkve kao tijela Kristova (Enciklika II. vatikanskog sabora Lumen gentium 12). Redovita karizma prenosi se sakramentima, dok izvanrednu daje Duh Sveti za
odreðenu misiju tj. kao pomazanje za služenje drugima i za spasenje drugih. Bog je uvijek može povuæi. Sveti Pavao govori o devet darova: dar jezika, tumaèenje jezika, dar proroštva, mudrosti, spoznaje, razlikovanja duhova, ozdravljanja, èudesa,vjere (tKor 12). Kad govori o karizmama, Drugi vatikanski sabor istièe: "Duh Sveti posveæuje, vodi i izgraðuje narod Božji ne samo preko sakramenata i svetih otajstava, nego i dijeli svakom pojedinom vlastite darove kako se njemu sviða"
(Lumen gentium 12). Nadalje, Koncil istièe da biskupi trebaju prepoznati karizme koje imaju pojedini vjernici. Naime, svaki pojedini kršæanin ima svoju karizmu. Sveti Pavao to potvrðuje kad kaže: ja bih htio da svi budu kao ja; ali svatko ima od Boga svoj posebni dar, jedan ovakav, drugi onakav (1 Kor 7,7). Papa Benedikt XVI. istaknuo je: „Karizme mogu pokatkad biti nezgodne: ali institucija treba biti pozorna da ih ne ugasi ili uguši"

KREPOSTI I KARIZME

RHEMA: Možete li nam objasniti razliku izmeðu kreposti i karizmi?

Fra IVO: Postoje tri ulivene kreposti koje smo dobili na krštenju. To su vjera, ufanje i ljubav. Dobili smo ih izravno od Boga za svoju izgradnju, za svoje osobno posveæenje i spasenje. Kroz njih možemo ljubiti Boga i bližnjega. One se mogu razvijati kroz sakramentalan život. Kreposti nam pomažu da produbimo svoj odnos s Bogom, da mu se pribiižimo. Dok su karizme koje smo veæ spomenuli, a o kojima govori sv. Pavao, dane od Boga ne toliko za vlastitu izgradnju, veæ i za izgradnju Crkve kao tijela Kristova. Preko karizmi možemo druge vraæati prvoj Ljubavi - Bogu. Dakle, Bog nas najprije osposobljava u krepostima, a onda u nama oslobaða karizme veæ dobivene u sakramentima. Kreposti i karizme uzajamno su duboko povezane, iako kreposti trebaju iæi uvijek ispred karizmi. One štite karizmu. Krepost znaèi snagu i ona se odnosi na naviku ili sposobnost osobe, dok karizme po poticaju Duha Svetoga oblikuju, pokreæu i mijenjaju druge. Kreposti su
vesla na brodu koja ga pokreæu vlastitom snagom, a karizme se mogu usporediti s jedrima koje pokreæe vjetar, a vjetar je Duh Sveti „koji puše gdje hoæe i kako hoæe'.

RHEMA: Dar jezika i proroštva èesto je kamen spoticanja di privlaèenja u KKO. Što znaèe za vas osobno i za Crkvu ovi duhovni darovi?

Fra IVO: Veæ više od devet godina molim i slavim Boga u jezicima. To je molitva srca, a ne intelekta. Molitva u jezicima veseli dušu. To je dar koji je Krist obeæao apostolima kao znak koji æe pratiti one koji vjeruju (Mk 16,17). Biblija ga spominje na sedamnaest mjesta. Kad ne znamo što moliti, ili kako valja, Duh se zauzima za nas neizrecivim uzdasima (Rim 8,26). Po toj molitvi možemo tepati Bogu Ocu, Isusu, da ih volimo. Novi Zavjet govori nam o svrsi dara jezika: Govoriti Bogu, ne ljudima, izgraðivati smog sebe, govoriti o tajnama Božjim. (Usp 1 Kor 14,2). To je "izricanje
neizrecivoga," neiskazivog doživljaja Božje prisutnosti u duši. Rijeèi postaju kao šum "velikih voda", šum "ugodan, skladan, melodiozan!". Takva molitva ima zdrav, osloboditeljski i terapeutski znaèaj. Molitva u jezicima molitva je hvale i poklona, sinovskog predanja i radosti.Kod dara proroštva mora se dobro razumjeti što oznaèava. Za mnoge ljude taj dar znaèi proricanje buduæih stvari, ili dogaðaja. Medutim, on to nije. Njegov stvarni smisao je govoriti pod Božjim vodstvom, ili Božjim nadahnuæem da to svi mogu razumjeti. To je tumaèenje Božje volje u konkretnoj situaciji. Dar proroštva je spoj Božjih i ljudskih elemenata. Stoga je potrebno razluèivanje samih proroštava. Onaj tko prorokuje izgovara rijeèi Božje ljubavi, skrbi, blagosti. Ako proroštvo plaši, ili govori što konkretno treba da èinimo, potrebno je dobro ispitati je li od Boga. Proroštvo je povezano s
naviještenjem Evanðelja, uvjerljivo, snažno, osvaja kratkim i lijepim rijeèima. Proroštvu obièno prethodi molitva u jezicima.

RHEMA: Vi u svojim nastupima èesto govorite o "krštenju u Duhu", "novom izljevu Duha;: Zar nismo veæ jedanput kršteni? Je li rijeè o drugom sakramentu?

Fra IVO: Kad katolici koriste izraz "krštenje u Duhu," obièno misle na preplavljenost Duhom, ili svjesno iskustvo Duha koji je veæ darovan u slavljenju kršæanske inicijacije. Odnosi se na prvotno buðenje sakramentalne milosti i nikako ne znaèi drugo krštenje. Radi se o oživljavanju krsnih voda milosti, koje smo primili na krštenju. Naime, po sakramentu krštenja svaki krštenik dobio je Duha Svetoga, ali ga je potrebno aktivirati da postane aktualan u životu. Za protestante i evangelike krštenje u Duhu Svetom èini novo djelo milosti. Kod nas katolika govori se o djelu "starom" a ipak u praksi dolazi "novo". Govori se o "izlijevanju" Duha koje ne dolazi izvana, nego iznutra poput "žive vode". Duh Sveti je veæ u nama po krštenju, samo ga treba osloboditi. To znaèi: ne radi se o primanju Duha Svetoga, veæ o njegovu oslobaðanju u èovjeku. U svom djelu o Duhu Svetom poznati francuski teolog Rene Laurentin kaže: "Primiti izljev Duha Svetoga zapravo znaèi postati putpuno svjestan prisutnosti Svetoga Duha u vlastitom životu. To je djelo Duha SVetoga koje budi u nama uspavanu snagu i oživljava umrtvljene darove. Krštenje u Duhu "poraða našu vjeru", uèi ufanju i donosi snagu za ljubav.

AKTIVIRANA SNAGA SAKRAMENATA

RHEMA: Kadinal Suenens, kojega je papa Pavao VI. zadužio da vodi brigu o Katolièkoj karizmatskoj obnovi, puno je pisao i govorio o kršenju u Duhu. Ima li nešto posebno u njegovu uèenju?

Fra IVO: Kad govori o krštenju u Duhu, kardinal Suenens istièe: "Èini se sasvim jasno da se u mnogim katolicima karizmaticima obnovila i ponovno aktivirala snaga sakramenata krštenja i krizme. Dogaða se ono što se nije na neki naèin dogodilo kad smo bili potvrðeni. Ne radi se ovdje o novoj krizmi veæ se oslobaða ono što je bilo dobiveno, a zatvoreno je u nama kao u ,"hladnjaku". Sila koju smo primili u krštenju i potvrdi mora izaæi iz hladnjaka, u koji smo je pospremili. U tom smislu može se reæi da Duh Sveti može biti vezan u nama, blokiran, zarobljen u najdubljim dubinama našega biæa
zbog grijeha, nevjere...Krštenje u Duhu aktualizira snagu krsne milosti. Takva aktualizacija milosti susreæe se u Novom zavjetu. U pismu Timoteju apostol Pavao kaže: „Ne zanemaruj u sebi milosni dar koji ti je udijeljen na temeiju proroèanskih izjava, polaganjem ruku starješinskog zbora' (1 Tim 4, 14-15).

RHEMA: Kad ste vi doživjeli krštenje u Duhu, ili novi izijev Duha?


Fra IVO: U duhovnim vježbama, koje sam spomenuo, doživio sam snažan 'novi izljev Duha u duši'. Tada su se oslobodili brojni darovi koje sam veæ primio po sakramentima. Taj kontinuitet izlijevanja Duha i oslobaðanja darova nastavio se sve ove godine. Kad sam osobno prvi put svjesno doživio to iskustvo, Bog je poèeo na poseban naèin djelovati u mom životu. Velika je razlika izmeðu onog života prije krštenja u Duhu i poslije krštenja u Duhu. Radi se o invaziji "Duha na dušu".

RHEMA: Ako je netko kršten u Duhu i ima darove Duha,je li to znak svetosti?

Fra IVO: Ne. Biti kršten u Duhu i imati darove nije povezano sa svetošæu ni s duhnom zrelošæu. Krštenje u Duhu i darovi nam pomažu da imamo vrlo bliz odnos s Duhom Svetim, da brže rastemo u svetosti i da druge dovodimo do svetosti. Oni koji nisu svjesno iskusili milost krštenja u Duhu, puno sporije napreduju u svetosti života. Kroz krštenje u Duhu postajemo osjetljiviji za Duha Svetoga. Slušamo njegove savjete i vodstvo. Nakon doživljaja krštenja u Duhu jedna mi je djevojka
ovako rekla: „Sad istinski vjerujem da Bog postoji, ne onaj koji je jako daleko, veæ koji mi blizak. On je živ. Sad se nalazi u mom srcu". Biti kršten u Duhu ukljuèuje nov i prisniji odnos s Duhom Svetim i s Crkvom. Izrièit znak krštenja u Duhu jest ljubav.

RHEMA: Preporuèujete li neku molitvu prije krštenja u Duhu?

Fra IVO: Kroz krštenje u Duhu Isus oslobaða u nama silu Duha kad mu se u potpunosti predamo. To je njegov dar nama. Prije molitve za ponovni izljev Duha Svetoga dobro je izmoliti molitvu sv. Ignacija Loyolskog:

Uzmi, Gospodine,
i primi
svu moju slobodu,
moju pamet
moj razum
i svu moju volju,
sve što imam i što posjedujem.
Ti si m to dao,
tebi, Gospodine, sve vraæam
Sve je tvoje.
Raspolaži sa svime po svojoj volji!
Daj mi samo svoju ljubav i milost
I to mi je dosta.

Jesmo li kada šutjeli premda smo se htjeli braniti i premda su s nama nepravedno postupali? Jesmo li kada oprostili premda nismo zato primili nikakve plaæe te se naše šutljivo praštanje shvaæalo kao, samo po sebi, razumljivo? Jesmo li kada poslušali ne zato što bismo morali veæ zbog onog Tajnovitog, Šutljivog, Neshvatljivog, kako nazivamo Boga i Njegovu volju? Jesmo li se veæ kada žrtvovali bez zahvale, bez priznanja, èak i bez osjeæaja unutarnje zadovoljštine? Jesmo li kada bili sami? Jesmo li se kada odluèili za nešto potpuno nesebièno iz najunutarnjijeg poticaja vlastite savjesti, tamo gdje ne možemo nikome više reæi, nikome razjasniti, gdje je èovjek potpuno sam te zna da se odluèio za nešto što mu nitko ne može oduzeti i zbog èega je uvijek i vjeèno odgovoran?Jesmo li veæ pokušali ljubiti Boga tamo gdje nismo nošeni valom nikakvog èuvstvenog oduševljenja, tamo gdje nam se sve èini da pored takve ljubavi umiremo; gdje se ljubav ukazuje kao smrt i apsolutno poništavanje; tamo gdje nam se èini da zazivamo prazno i nekoga od koga nema uslišanja; tamo gdje nam se èini da je zapravo posrijedi strašan skok u dubinu bezdana; tamo gdje nam se èini da sve biva neshvatljivo i na prvi pogled besmisleno? Jesmo li kada bili dobri prema èovjeku od kojeg nema nikakvog odjeka zahvalnosti i razumijevanja, i onda kada ni sami nismo zadovoljni osjeæajem ‘nesebiènosti’ ili osjeæajem da smo bili pošteni, itd? Tražimo takva iskustva u svojem životu u kojima se upravo nama nešto takvo dogodilo. Ako ih naðemo, došli smo do iskustva duha i njegova transcedendiranja ‘ovog vremenitog svijeta’.

O iskustvu milosti – Karl Kahner

...
Drevna kršæanska tradicija jednodušno svjedoèi da je Pavao umro muèenièkom smræu te da je muèeništvo podnio ovdje u Rimu. Novozavjetni spisi nam ne donose izvješæe o tome. Djela Apostolska završavaju svoja izvješæa spominjuæi uzništvo apostola Pavla, koji je ipak mogao primati sve one koji bi mu dolazili (usp. Dj 28,30-31). Samo u drugoj Poslanici Timoteju nalazimo ove njegove proroèanske rijeèi: "Jer ja se veæ prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska" (2 Tim 4,6; usp. Fil 2,17).
Ovdje se koriste dvije slike – obredna slika žrtve te slika, iz svijeta pomorstva, popuštanja priveza pri isplovljavanju – koje na diskretan naèin aludiraju na dogaðaj smrti i to okrutne smrti (to se možda jasnije vidi iz talijanskog prijevoda Biblije gdje spomenuti citat u slobodnom prijevodu glasi: "Što se pak tièe mene, samo što nisam prinio žrtvu ljevanicu, prispio je trenutak da razvijem jedra", pr.).

Prvo svjedoèanstvo o svršetku svetoga Pavla dolazi nam iz prve polovice 90-ih godina prvog stoljeæa, dakle nešto manje od tri desetljeæa nakon njegove stvarne smrti. Rijeè je, da budemo precizniji, o Pismu koje je Crkva u Rimu, sa svojim biskupom Klementom, napisala Crkvi u Korintu. U tekstu toga pisma poziva se vjernike da imaju pred oèima primjer apostola i, neposredno nakon što se spominje Petrovo muèeništvo, navodi se sljedeæe: "Zbog ljubomore i nesloge Pavao je bio prisiljen pokazati nam kako se postiže nagrada strpljivosti. Uhiæen sedam puta, prognan, kamenovan, bio je Kristov glasnik na Istoku i na Zapadu, te je zbog svoje vjere stekao èistu slavu. Nakon što je propovijedao pravednost èitavom svijetu, i nakon što se otisnuo i do najudaljenijih krajeva na Zapadu, podnio je muèeništvo pred vladarima; tako je otišao s ovoga svijeta i prispio na sveto mjesto, postavši time najveæi uzor strpljivosti" (1 Klem 5,2)
...
Papa Benedikt XVI

A nauèavajuæi u Hramu, uze Isus govoriti: "Kako pismoznanci kažu da je Krist sin Davidov? A sam David reèe u Duhu Svetome: Reèe Gospod Gospodinu mojemu: 'Sjedni mi zdesna dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim!' Sam ga David zove Gospodinom. Kako mu je onda sin?" (Mk 12,35-37)



Tradicija

Protestanti tvrde da je Biblija jedino pravilo vjere, što znaèi da je u njoj sadržano sve što je nekome potrebno za teologiju, da je sve u njoj dovoljno jasno, te da nam nije potrebna apostolska predaja i uèiteljstvo Crkve (autoritet nauèavanja) kao pomoæ u njenom razumijevanju. Iz njihova ugla gledanja, sva se kršæanska istina nalazi na stranicama Biblije. Sve što je izvan Biblije jednostavno nema nikakvu vrijednost, nepotrebno je ili iskrivljeno - te može odmoæi nekome da se približi Bogu.

Katolici pak uoèavaju da Biblija ne podržava ovakvo gledanje i da se ono zapravo veæ u njoj samoj pobija. Istinsko "pravilo vjere" - prema samoj Bibliji - jest Pismo i apostolska predaja kako se oèituje u živom uèiteljskom autoritetu Crkve, kojoj je povjereno Isusovo i apostolsko usmeno nauèavanje, zajedno sa autoritetom za ispravno tumaèenje Pisma.

U dokumentu Drugog vatikanskog sabora o Božanskoj objavi Dei Verbum (Rijeè Božja), protumaèen je odnos izmeðu Predaje i Pisma: "Sveta predaja i Sveto Pismo usko su dakle meðusobno vezani i združeni. Oboje naime proistjeèe iz istoga božanskog vrutka i na neki se naèin uzajamno hraneæi k istom cilju smjeraju. Naime, Sveto pismo je Božji govor, jer je pod dahom Duha Svetog pismom ustaljen; a Sveta predaja rijeè Božju, koju Krist Gospodin i Duh Sveti povjeriše apostolima, cjelovito prenosi njihovim nasljednicima da je oni - voðeni svjetlom Duha istine - svojim navješæivanjem vjerno èuvaju, izlažu i šire. To je razlog da Crkva svoju sigurnost o svim objavljenim stvarima ne crpi samo iz Svetog pisma. Zato oboje valja primati i èastiti jednakim èuvstvom pobožnosti i štovanja."(Dei Verbum 2,9)

No, evangelièki i fundamentalistièki protestanti, koji se pouzdaju u teoriju Martina Luthera sola scriptura (samo Pismo), obièno æe u prilog svojem polazištu navesti nekoliko kljuènih redaka. Prvi je: "A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujuæi imate život u imenu njegovu." (Iv 20,31) Drugi je: "Sve Pismo, bogoduho, korisno je za pouèavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da èovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban." (2 Tim 2,16-17). Prema spomenutim protestantima, ovi redci ukazuju na stvarnost teorije sola scriptura.

Nije tako, odgovaraju katolici. Kao prvo, redak iz Ivanova evanðelja odnosi se na stvari zapisane u toj knjizi (valja ga proèitati zajedno s Iv 20,30, retkom koji je prije njega kako bi se mogao vidjeti kontekst ove upitne izjave). Kada bi ovaj redak dokazivao išta, onda to ne bi bila teorija sola scriptura, nego to da je veæ samo Ivanovo evanðelje dostatno.

Kao drugo, redak iz Ivanova evanðelja govori nam samo to da je Biblija napisana kako bi nam pomogla vjerovati da je Isus Mesija. On ne tvrdi da je Biblija sve što nam je potrebno za spasenje, a još manje da je ona sve što nam je potrebno za teologiju. Isto tako on ne tvrdi èak ni to da je Biblija potrebna za vjeru u Krista. U konaènici, prvi kršæani uopæe nisu imali Novi zavjet na koji bi se mogli pozivati. Oni su više uèili iz usmene nego li iz pismene poduke. Sve do relativno nedavnih vremena, Biblija je bila nedostupna veæini ljudi, ili stoga što je nisu mogli èitati ili stoga jer još nije bio izumljen stroj za tiskanje. Svi su ti ljudi bili pouèeni usmenom poukom koju je Crkva prenosila iz naraštaja u naraštaj.

Slièno se može reæi i o Drugoj Timoteju 3,16-17. Jedno je reæi da je sve bogoduho pismo "korisno", no reæi da takvo što znaèi kako valja slijediti samo nadahnuto pismo, nešto je sasvim drugo. Osim toga, postoji još jedan dokaz protiv evangelièkih i fundamentalistièkih protestanata. To je proturjeèje na koje nailazimo slušajuæi njihovo tumaèenje ovog retka. John Henry Newman iznio je to 1884. godine u eseju kojeg je naslovio "Odnos bogoduhosti prema Objavi".

Newmanov dokaz

On je napisao: "Prilièno je oèito da ovi odlomci ne donose nikakav dokaz da je Sveto Pismo, bez Predaje, jedino pravilo vjere. Jer, premda se na kraju navodi da je Sveto Pismo korisno za te èetiri stvari, ipak se ne kaže da je dostatno. Apostol [Pavao] traži pomoæ Predaje (2 Sol 2,15). Štoviše, on ovdje ukazuje na pisma kojima je Timotej bio pouèen u svome djetinjstvu."

"Dobar dio Novog zavjeta nije bio napisan u njegovu djeèaštvu. Neke od katolièkih poslanica nisu bile napisane ni kada je Pavao napisao ovaj tekst, a nijedna knjiga Novoga zavjeta tadna nije bila stavljena u kanon biblijskih knjiga. On, dakle, ukazuje na pismo Starog zavjeta. Ako bi se ovim odlomkom moglo nešto dokazati, moglo bi se dokazati i previše, kao na primjer, da pisma Novoga zavjeta nisu nužna za pravilo vjere."

Nadalje, protestanti obièno èitaju Drugu Timoteju 3,16-17 izvan konteksta. Kada se to èita u kontekstu susjednih odlomaka, može se otkriti da je Pavlovo spominjanje Pisma samo dio njegove opomene Timoteju da kao svoj vodiè uzme Predaju i Pismo. To je sadržano u dva retka prije navedenog odlomka: "Ti, naprotiv, ostani u onome u èemu si pouèen i èemu si vjeru dao, svjestan od koga si sve pouèen i da od malena poznaješ Sveta pisma koja su vrsna uèiniti te mudrim tebi na spasenje po vjeri, vjeri u Kristu Isusu." (2 Tim 3,14-15)

Pavao kaže Timoteju da nastavi u onome u èemu je pouèen iz dva razloga: prvo, zato što zna tko ga je pouèio - sam Pavao - i drugo, jer je bio pouèen u pisma. Prvi od ova dva razloga direktan priziv na apostolsku predaju, usmeno pouèavanje koje je apostol Pavao predavao Timoteju. Stoga protestanti moraju Drugu Timoteju 3,16-17 izvuæi iz konteksta kako bi stigli do teorije sola scriptura. No, kada se odlomak èita u kontekstu, postaje oèito da nauèava važnost apostolske predaje!

Biblija nijeèe da je nužna kao potpuno pravilo vjere. Pavao kaže da se mnogo kršæanskog nauka može naæi u predaji koja je predana usmenom rijeèju (2 Tim 2,2). On nam nalaže: " Stoga braæo, èvrsto stojte i držite se predaja u kojima ste pouèeni bilo našom rijeèju, bilo pismom." (2 Sol 2,15)

Ovo su usmeno nauèavanje prihvatili kršæani, kao što su prihvatili pisano nauèavanje koje je došlo kasnije. Isus je rekao svojim uèenicima: "Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire." (Lk 10,16). Crkvi je, u osobama apostola, povjeren autoritet da nauèava Kristom (po Kristu). Crkva bi trebala biti njegov predstavnik. On im je naredio: "Poðite dakle i uèinite mojim uèenicima sve narode" (Mt 28,19).

I kako to treba uèiniti? Propovijedanjem, usmenim upuæivanjem: " Dakle: vjera po poruci, a poruka rijeèju Kristovom."(Rim 10,17) Crkva æe uvijek biti živi uèitelj. Pogrešno je ogranièiti "Kristovu rijeè" samo na pisanu rijeè ili držati da su sva njegova nauèavanja reducirana na zapise. Biblija nigdje ne podržava nijednu od ovih teorija.

Nadalje, jasno je da æe Kristovo usmeno nauèavanje trajati do svršetka vremena, "ali Rijeè Gospodnja ostaje dovijeka. Ta pak rijeè jest evanðelje koje vam je naviješteno." (1 Pt 1,25). Valja zamijetiti da je rijeè "naviještena" - to jest, usmeno priopæena. Tako æe i ostati. Usmeni navještaj neæe biti nadomješten zapisima, kao što je Biblija (ona æe ga nadopuniti, ali ne i nadomjestiti) i neprestano æe imati svoj vlastiti autoritet.

Ovo postaje jasno kada apostol Pavao govori Timoteju: "I što si od mene po mnogim svjedocima èuo, to predaj vjernim ljudima koji æe biti podobni i druge pouèiti." (2 Tim 2,2) Ovdje vidimo prvih nekoliko karika u lancu apostolske predaje koja je cjelovito prenesena od apostola do naših dana. Pavao nareðuje Timoteju da prenosi usmeno nauèavanje (predaje) koje je primio od apostola. On je taj koji æe to prenijeti ljudima koji æe biti sposobni pouèavati druge, te tako nastaviti lanac. Pavao izdaje ovu zapovijed nedugo prije svoje smrti (2 Tim 4,6-8) kao podsjetnik Timoteju kako treba vršiti svoju službu.

Što je Predaja (Tradicija)?

U ovoj raspravi važno je imati na umu što Katolièka crkva podrazumijeva pod predajom. Naziv se ne odnosi na legende ili mitološke prièe, niti ukljuèuje prolazne obièaje ili prakse koje bi se mogle promijeniti prema okolnostima, kao na primjer, izgled sveæenièke haljine, posebni oblici pobožnosti prema svecima, ili èak liturgijske rubrike. Sveta ili apostolska predaja sastoji se od nauèavanja koja su apostoli predali usmeno svojim propovijedanjem. Ova se nauèavanja vrlo (ili možda potpuno) poklapaju s nauèavanjima sadržanima u Svetom Pismu, no naèin njihova prenošenja je drugaèiji.

Ona su predana i povjerena Crkvi (što znaèi njezinom službenom uèiteljstvu, biskupima u jedinstvu s papom). Nužno je da kršæani vjeruju u ovu tradiciju i slijede je kao i Bibliju (Lk 10,16). Istina vjere dana je prvenstveno voðama Crkve (Ef 3,5) koji s Kristom èine temelj Crkve (Ef 2,20). Crkvu vodi Duh Sveti, koji ovo nauèavanje štiti od iskrivljenja (Iv 14,25-26; 16,13).

Prenošenje vjere

Pavao ocrtava što bi to bila predaja: "Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima... Ili dakle ja ili oni: tako propovijedamo, tako vjerujete." (1 Kor 15,3.11) Apostol hvali one koji slijede Predaju: "Hvalim vas što me se u svemu sjeæate i držite se predaja kako vam predadoh." (1 Kor 11,2)

Prvi kršæani "bijahu postojani u nauku apostolskom" (Dj 2,42) i prije nego što je Novi zavjet postojao. Od samih poèetaka, punina kršæanskog nauèavanja se nalazi u Crkvi kao živom Kristovom tijelu, ne u knjizi. Crkva nauèiteljica je, u svojoj usmenoj, apostolskoj predaji bila autoritet. Pavao sam navodi Isusove rijeèi koje je èuo iz usmene predaje: "Blaženije je davati, nego primati" (Dj 20,35).

Ova izjava nije zapisana u Evanðeljima i vjerojatno je predana Pavlu. Doista, èak su i sama Evanðelja usmena predaja koja je bila zapisana (Lk 1,1-4). Štoviše, Pavao ne citira samo Isusa. On takoðer citira i navode iz ranokršæanskih himana, kao na primjer, u Ef 5,14. Ove i druge stvari povjerene su kršæanima "u Gospodinu Isusu" (1 Sol 4,2).

Fundamentalisti kažu da je Isus osudio predaju. Oni navode da je Isus rekao, ""A zašto vi prestupate zapovijed Božju radi svoje predaje?" (Mt 15,3). Pavao je upozorio: "Pazite da vas tko ne odvuèe mudrovanjem i ispraznim zavaravanjem što se oslanja na predaju ljudsku, na "poèela svijeta", a ne na Krista." (Kol 2,8). No, ovi redci samo osuðuju pogrešne ljudske predaje, a ne istine koje su predane usmeno i povjerene Crkvi po apostolima. Te istine su dio onoga što se naziva apostolska predaja, koju valja razlikovati od ljudskih predaja i obièaja.

Ljudske zapovijedi

Uzmimo u obzir odlomak Mt 15,6-9, koji fundamentalisti i evangelici èesto upotrebljavaju da obrane svoje stajalište: "Tako dokinuste rijeè Božju radi svoje predaje. Licemjeri, dobro prorokova o vama Izaija: "Narod me ovaj usnama èasti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju nauèavajuæi nauke - uredbe ljudske"." Valja bolje promotriti što je to Isus rekao.

On nije osudio sve predaje. On je osudio samo one koje su obezvrjeðivale Božju rijeè. U ovom sluèaju, radi se o farizejima koji se pretvaraju da svoju imovinu posveæuju Hramu, te zbog toga ne uzdržavaju svoje ostarjele roditelje. Èineæi tako, iskrivljuju zapovijed "Poštuj oca i majku" (Izl 20,12).

Na drugom mjestu, Isus nareðuje svojim sljedbenicima da opslužuju predaje koje nisu protivne Božjim zapovijedima. "Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Èinite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne èine." (Mt 23,2-3)

Ono što fundamentalisti i evangelici èine, na žalost, jest to da kada vide rijeè "predaja" u Mt 15,3 ili Kol 2,8 ili drugdje, zakljuèuju da sve što se naziva "predaja" treba odbaciti. Zaboravljaju da se taj naziv upotrebljava u drugaèijem smislu, kao na primjer, u 1 Kor 11,2 i 2 Sol 2,15, kako bi se opisalo ono u što bismo trebali vjerovati. Isus nije zabranio sve predaje, zabranio je samo pogrešne tradicije, bilo nauke ili prakse, koje su potkopavale kršæanske istine. Ostalo, kao što to apostoli uèe, valja poslušati. Pavao je naredio Solunjanima da prionu uza sve predaje koje im je predao, bilo usmeno, bilo pismom.

Nezabludiva Crkva

Zadatak je odrediti što to saèinjava autentiènu predaju. Kako možemo znati koje su predaje apostolske, a koje èisto ljudske? Odgovor je isti kao i na pitanje kako znamo koji su spisi apostolski, a koji èisto ljudski - slušajuæi uèiteljstvo ili nauèavanje autoriteta Kristove crkve. Bez uèiteljskog autoriteta Katolièke crkve ne bismo mogli sigurno znati koje su od svih onih tobožnjih knjiga Svetog Pisma doista autentiène. Ako nam je Crkva otkrila kanon Svetog Pisma, isto nam tako može otkriti "kanon Predaje" ako ustanovi koje su predaje prenesene od apostola. Naposljetku, Krist je obeæao da vrata paklena neæe nadvladati Crkvu (Mt 16,18) i sam Novi zavjet izjavljuje da æe Crkva biti "stup i temelj istine" (1 Tim 3,15)