A naučavajući u Hramu, uze Isus govoriti: "Kako pismoznanci kažu da je Krist sin Davidov? A sam David reče u Duhu Svetome: Reče Gospod Gospodinu mojemu: 'Sjedni mi zdesna dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim!' Sam ga David zove Gospodinom. Kako mu je onda sin?" (Mk 12,35-37)
Tradicija
Protestanti tvrde da je Biblija jedino pravilo vjere, što znači da je u njoj sadržano sve što je nekome potrebno za teologiju, da je sve u njoj dovoljno jasno, te da nam nije potrebna apostolska predaja i učiteljstvo Crkve (autoritet naučavanja) kao pomoć u njenom razumijevanju. Iz njihova ugla gledanja, sva se kršćanska istina nalazi na stranicama Biblije. Sve što je izvan Biblije jednostavno nema nikakvu vrijednost, nepotrebno je ili iskrivljeno - te može odmoći nekome da se približi Bogu.
Katolici pak uočavaju da Biblija ne podržava ovakvo gledanje i da se ono zapravo već u njoj samoj pobija. Istinsko "pravilo vjere" - prema samoj Bibliji - jest Pismo i apostolska predaja kako se očituje u živom učiteljskom autoritetu Crkve, kojoj je povjereno Isusovo i apostolsko usmeno naučavanje, zajedno sa autoritetom za ispravno tumačenje Pisma.
U dokumentu Drugog vatikanskog sabora o Božanskoj objavi Dei Verbum (Riječ Božja), protumačen je odnos između Predaje i Pisma: "Sveta predaja i Sveto Pismo usko su dakle međusobno vezani i združeni. Oboje naime proistječe iz istoga božanskog vrutka i na neki se način uzajamno hraneći k istom cilju smjeraju. Naime, Sveto pismo je Božji govor, jer je pod dahom Duha Svetog pismom ustaljen; a Sveta predaja riječ Božju, koju Krist Gospodin i Duh Sveti povjeriše apostolima, cjelovito prenosi njihovim nasljednicima da je oni - vođeni svjetlom Duha istine - svojim navješćivanjem vjerno čuvaju, izlažu i šire. To je razlog da Crkva svoju sigurnost o svim objavljenim stvarima ne crpi samo iz Svetog pisma. Zato oboje valja primati i častiti jednakim čuvstvom pobožnosti i štovanja."(Dei Verbum 2,9)
No, evangelički i fundamentalistički protestanti, koji se pouzdaju u teoriju Martina Luthera sola scriptura (samo Pismo), obično će u prilog svojem polazištu navesti nekoliko ključnih redaka. Prvi je: "A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu." (Iv 20,31) Drugi je: "Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban." (2 Tim 2,16-17). Prema spomenutim protestantima, ovi redci ukazuju na stvarnost teorije sola scriptura.
Nije tako, odgovaraju katolici. Kao prvo, redak iz Ivanova evanđelja odnosi se na stvari zapisane u toj knjizi (valja ga pročitati zajedno s Iv 20,30, retkom koji je prije njega kako bi se mogao vidjeti kontekst ove upitne izjave). Kada bi ovaj redak dokazivao išta, onda to ne bi bila teorija sola scriptura, nego to da je već samo Ivanovo evanđelje dostatno.
Kao drugo, redak iz Ivanova evanđelja govori nam samo to da je Biblija napisana kako bi nam pomogla vjerovati da je Isus Mesija. On ne tvrdi da je Biblija sve što nam je potrebno za spasenje, a još manje da je ona sve što nam je potrebno za teologiju. Isto tako on ne tvrdi čak ni to da je Biblija potrebna za vjeru u Krista. U konačnici, prvi kršćani uopće nisu imali Novi zavjet na koji bi se mogli pozivati. Oni su više učili iz usmene nego li iz pismene poduke. Sve do relativno nedavnih vremena, Biblija je bila nedostupna većini ljudi, ili stoga što je nisu mogli čitati ili stoga jer još nije bio izumljen stroj za tiskanje. Svi su ti ljudi bili poučeni usmenom poukom koju je Crkva prenosila iz naraštaja u naraštaj.
Slično se može reći i o Drugoj Timoteju 3,16-17. Jedno je reći da je sve bogoduho pismo "korisno", no reći da takvo što znači kako valja slijediti samo nadahnuto pismo, nešto je sasvim drugo. Osim toga, postoji još jedan dokaz protiv evangeličkih i fundamentalističkih protestanata. To je proturječje na koje nailazimo slušajući njihovo tumačenje ovog retka. John Henry Newman iznio je to 1884. godine u eseju kojeg je naslovio "Odnos bogoduhosti prema Objavi".
Newmanov dokaz
On je napisao: "Prilično je očito da ovi odlomci ne donose nikakav dokaz da je Sveto Pismo, bez Predaje, jedino pravilo vjere. Jer, premda se na kraju navodi da je Sveto Pismo korisno za te četiri stvari, ipak se ne kaže da je dostatno. Apostol [Pavao] traži pomoć Predaje (2 Sol 2,15). Štoviše, on ovdje ukazuje na pisma kojima je Timotej bio poučen u svome djetinjstvu."
"Dobar dio Novog zavjeta nije bio napisan u njegovu dječaštvu. Neke od katoličkih poslanica nisu bile napisane ni kada je Pavao napisao ovaj tekst, a nijedna knjiga Novoga zavjeta tadna nije bila stavljena u kanon biblijskih knjiga. On, dakle, ukazuje na pismo Starog zavjeta. Ako bi se ovim odlomkom moglo nešto dokazati, moglo bi se dokazati i previše, kao na primjer, da pisma Novoga zavjeta nisu nužna za pravilo vjere."
Nadalje, protestanti obično čitaju Drugu Timoteju 3,16-17 izvan konteksta. Kada se to čita u kontekstu susjednih odlomaka, može se otkriti da je Pavlovo spominjanje Pisma samo dio njegove opomene Timoteju da kao svoj vodič uzme Predaju i Pismo. To je sadržano u dva retka prije navedenog odlomka: "Ti, naprotiv, ostani u onome u čemu si poučen i čemu si vjeru dao, svjestan od koga si sve poučen i da od malena poznaješ Sveta pisma koja su vrsna učiniti te mudrim tebi na spasenje po vjeri, vjeri u Kristu Isusu." (2 Tim 3,14-15)
Pavao kaže Timoteju da nastavi u onome u čemu je poučen iz dva razloga: prvo, zato što zna tko ga je poučio - sam Pavao - i drugo, jer je bio poučen u pisma. Prvi od ova dva razloga direktan priziv na apostolsku predaju, usmeno poučavanje koje je apostol Pavao predavao Timoteju. Stoga protestanti moraju Drugu Timoteju 3,16-17 izvući iz konteksta kako bi stigli do teorije sola scriptura. No, kada se odlomak čita u kontekstu, postaje očito da naučava važnost apostolske predaje!
Biblija niječe da je nužna kao potpuno pravilo vjere. Pavao kaže da se mnogo kršćanskog nauka može naći u predaji koja je predana usmenom riječju (2 Tim 2,2). On nam nalaže: " Stoga braćo, čvrsto stojte i držite se predaja u kojima ste poučeni bilo našom riječju, bilo pismom." (2 Sol 2,15)
Ovo su usmeno naučavanje prihvatili kršćani, kao što su prihvatili pisano naučavanje koje je došlo kasnije. Isus je rekao svojim učenicima: "Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire." (Lk 10,16). Crkvi je, u osobama apostola, povjeren autoritet da naučava Kristom (po Kristu). Crkva bi trebala biti njegov predstavnik. On im je naredio: "Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode" (Mt 28,19).
I kako to treba učiniti? Propovijedanjem, usmenim upućivanjem: " Dakle: vjera po poruci, a poruka riječju Kristovom."(Rim 10,17) Crkva će uvijek biti živi učitelj. Pogrešno je ograničiti "Kristovu riječ" samo na pisanu riječ ili držati da su sva njegova naučavanja reducirana na zapise. Biblija nigdje ne podržava nijednu od ovih teorija.
Nadalje, jasno je da će Kristovo usmeno naučavanje trajati do svršetka vremena, "ali Riječ Gospodnja ostaje dovijeka. Ta pak riječ jest evanđelje koje vam je naviješteno." (1 Pt 1,25). Valja zamijetiti da je riječ "naviještena" - to jest, usmeno priopćena. Tako će i ostati. Usmeni navještaj neće biti nadomješten zapisima, kao što je Biblija (ona će ga nadopuniti, ali ne i nadomjestiti) i neprestano će imati svoj vlastiti autoritet.
Ovo postaje jasno kada apostol Pavao govori Timoteju: "I što si od mene po mnogim svjedocima čuo, to predaj vjernim ljudima koji će biti podobni i druge poučiti." (2 Tim 2,2) Ovdje vidimo prvih nekoliko karika u lancu apostolske predaje koja je cjelovito prenesena od apostola do naših dana. Pavao naređuje Timoteju da prenosi usmeno naučavanje (predaje) koje je primio od apostola. On je taj koji će to prenijeti ljudima koji će biti sposobni poučavati druge, te tako nastaviti lanac. Pavao izdaje ovu zapovijed nedugo prije svoje smrti (2 Tim 4,6-8) kao podsjetnik Timoteju kako treba vršiti svoju službu.
Što je Predaja (Tradicija)?
U ovoj raspravi važno je imati na umu što Katolička crkva podrazumijeva pod predajom. Naziv se ne odnosi na legende ili mitološke priče, niti uključuje prolazne običaje ili prakse koje bi se mogle promijeniti prema okolnostima, kao na primjer, izgled svećeničke haljine, posebni oblici pobožnosti prema svecima, ili čak liturgijske rubrike. Sveta ili apostolska predaja sastoji se od naučavanja koja su apostoli predali usmeno svojim propovijedanjem. Ova se naučavanja vrlo (ili možda potpuno) poklapaju s naučavanjima sadržanima u Svetom Pismu, no način njihova prenošenja je drugačiji.
Ona su predana i povjerena Crkvi (što znači njezinom službenom učiteljstvu, biskupima u jedinstvu s papom). Nužno je da kršćani vjeruju u ovu tradiciju i slijede je kao i Bibliju (Lk 10,16). Istina vjere dana je prvenstveno vođama Crkve (Ef 3,5) koji s Kristom čine temelj Crkve (Ef 2,20). Crkvu vodi Duh Sveti, koji ovo naučavanje štiti od iskrivljenja (Iv 14,25-26; 16,13).
Prenošenje vjere
Pavao ocrtava što bi to bila predaja: "Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima... Ili dakle ja ili oni: tako propovijedamo, tako vjerujete." (1 Kor 15,3.11) Apostol hvali one koji slijede Predaju: "Hvalim vas što me se u svemu sjećate i držite se predaja kako vam predadoh." (1 Kor 11,2)
Prvi kršćani "bijahu postojani u nauku apostolskom" (Dj 2,42) i prije nego što je Novi zavjet postojao. Od samih početaka, punina kršćanskog naučavanja se nalazi u Crkvi kao živom Kristovom tijelu, ne u knjizi. Crkva naučiteljica je, u svojoj usmenoj, apostolskoj predaji bila autoritet. Pavao sam navodi Isusove riječi koje je čuo iz usmene predaje: "Blaženije je davati, nego primati" (Dj 20,35).
Ova izjava nije zapisana u Evanđeljima i vjerojatno je predana Pavlu. Doista, čak su i sama Evanđelja usmena predaja koja je bila zapisana (Lk 1,1-4). Štoviše, Pavao ne citira samo Isusa. On također citira i navode iz ranokršćanskih himana, kao na primjer, u Ef 5,14. Ove i druge stvari povjerene su kršćanima "u Gospodinu Isusu" (1 Sol 4,2).
Fundamentalisti kažu da je Isus osudio predaju. Oni navode da je Isus rekao, ""A zašto vi prestupate zapovijed Božju radi svoje predaje?" (Mt 15,3). Pavao je upozorio: "Pazite da vas tko ne odvuče mudrovanjem i ispraznim zavaravanjem što se oslanja na predaju ljudsku, na "počela svijeta", a ne na Krista." (Kol 2,8). No, ovi redci samo osuđuju pogrešne ljudske predaje, a ne istine koje su predane usmeno i povjerene Crkvi po apostolima. Te istine su dio onoga što se naziva apostolska predaja, koju valja razlikovati od ljudskih predaja i običaja.
Ljudske zapovijedi
Uzmimo u obzir odlomak Mt 15,6-9, koji fundamentalisti i evangelici često upotrebljavaju da obrane svoje stajalište: "Tako dokinuste riječ Božju radi svoje predaje. Licemjeri, dobro prorokova o vama Izaija: "Narod me ovaj usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke - uredbe ljudske"." Valja bolje promotriti što je to Isus rekao.
On nije osudio sve predaje. On je osudio samo one koje su obezvrjeđivale Božju riječ. U ovom slučaju, radi se o farizejima koji se pretvaraju da svoju imovinu posvećuju Hramu, te zbog toga ne uzdržavaju svoje ostarjele roditelje. Čineći tako, iskrivljuju zapovijed "Poštuj oca i majku" (Izl 20,12).
Na drugom mjestu, Isus naređuje svojim sljedbenicima da opslužuju predaje koje nisu protivne Božjim zapovijedima. "Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine." (Mt 23,2-3)
Ono što fundamentalisti i evangelici čine, na žalost, jest to da kada vide riječ "predaja" u Mt 15,3 ili Kol 2,8 ili drugdje, zaključuju da sve što se naziva "predaja" treba odbaciti. Zaboravljaju da se taj naziv upotrebljava u drugačijem smislu, kao na primjer, u 1 Kor 11,2 i 2 Sol 2,15, kako bi se opisalo ono u što bismo trebali vjerovati. Isus nije zabranio sve predaje, zabranio je samo pogrešne tradicije, bilo nauke ili prakse, koje su potkopavale kršćanske istine. Ostalo, kao što to apostoli uče, valja poslušati. Pavao je naredio Solunjanima da prionu uza sve predaje koje im je predao, bilo usmeno, bilo pismom.
Nezabludiva Crkva
Zadatak je odrediti što to sačinjava autentičnu predaju. Kako možemo znati koje su predaje apostolske, a koje čisto ljudske? Odgovor je isti kao i na pitanje kako znamo koji su spisi apostolski, a koji čisto ljudski - slušajući učiteljstvo ili naučavanje autoriteta Kristove crkve. Bez učiteljskog autoriteta Katoličke crkve ne bismo mogli sigurno znati koje su od svih onih tobožnjih knjiga Svetog Pisma doista autentične. Ako nam je Crkva otkrila kanon Svetog Pisma, isto nam tako može otkriti "kanon Predaje" ako ustanovi koje su predaje prenesene od apostola. Naposljetku, Krist je obećao da vrata paklena neće nadvladati Crkvu (Mt 16,18) i sam Novi zavjet izjavljuje da će Crkva biti "stup i temelj istine" (1 Tim 3,15)
Post je objavljen 04.06.2010. u 01:12 sati.