Biti kršćanin znači biti neprilagođeni disident i oponent bilo da je riječ o prisutnosti svijetu, bilo u unutarcrkvenom dinamizmu. Nažalost, takvi moraju da “izgore” kako bi drugi tek po njihovoj smrti profitirali. Toliko toga mora da se slomije preko njihovih leđa kako bi istina postala bjelodana i općeprihvaćena od sredine u kojoj obitavaju. Mnogi pak od tih disidenata ne ustraju do konca biti vjerodostojni jer podlegnu utjecaju sredine kad tad. Oni koji ostanu dosljedni i vjerni Riječi moraju proći isti onaj put kojim je išao ispred njih Onaj koji je rekao da će isto progonstvo, odbačenost i nerazumijevanje i njih zadesiti, jer nije učenik veći od učitelja. Ako su Njega progonili, progonit će i njih. Zapravo je u tom u isto vrijeme i prepoznatljivost onih koji idu do kraja i govore ono što su dužni govoriti bez obzira da li se imalo razumijevanja za rečeno ili ne. Oni znaju da dijele krivnju zajedno s ostalima ako se utope u mlakost i inertnost mase koja želi ostati u “prosječnosti” budući tako osigurava sjedenje na dvije stolice. Ono što ih karakterizira jeste potpuno predanje, a to ih po automatizmu svrstava kontra onih koji još uvijek kalkuliraju i u cijeloj stvari traže osobni, a ne zajednički interes.
Onaj tko želi biti Kristov učenik ne smije stati na putu i okretati se za sobom žaleći za udobnošću i častima kojih je imao prije nego je odlučio slijediti Kristov put.
Križ je onaj štap na koji se oslanja na putu, te u isto vrijeme znak po kome se prepoznaje vjerodostojnost onog koji svjedoči za Krista.
Post je objavljen 08.05.2010. u 10:47 sati.