|
Djela
Augustin je od svih crkvenih pisaca najplodniji i najsvestraniji. Po vlastitim riječima, do 427.g. napisao je 93 spisa u 232 knjige, ne uračunavajući propovijedi (pribrajaju se raspravama, a djelom egzegetskim radovima. Glavnu skupinu čine tzv. Sermones.) i pisma. Njegova se djela mogu podijeliti na: autobiografska, filozofska, apologetska, dogmatska, polemička protiv hereza, egzegetska, moralno asketska, pisma i govore. Razlikujemo djela prije obraćenja i djela koja su nastala poslije obraćenja.
1. Autobiografska djela
Retractationes (Preispitivanja), Confessiones (Ispovijesti)
2.Filozofska djela
Contra Academicos, De vita beata (O blaženom životu), De ordine (O redu), Solliloquia (Monolog), De immortalitate animae (O besmrtnosti duše), De musica (O glazbi), De quantitate animae (O veličini duše), De libero arbitrio (O slobodnoj volji), De magistro (Učitelj).
3. Apologetska djela
De vera religione (Prava religija), De utilitate credendi ( O korisnosti vjerovanja), De divinitate daemonum (O božanstvu demona), De civitate Dei ( O državi Božjoj).
4. Dogmatska djela
De fide et symbolo (O vjeri i simbolu), De diversis guaestionibus octoginta tribus (Knjiga posvećena izlaganju 83 pitanja), De diversis questionibus ad Simplicianum (O različitim pitanjima Simplicijanu), De Trinitate (O Trojstvu), De fide et operibus (O vjeri i djelima), Enchiridion ili De fide, spe et caritate (Priručnik, ili O vjeri, nadi i ljubavi).
5. Polemička djela
Protiv Manihejaca, Ad Orosium contra priscillianistas et origenistas liber (Orozju, knjiga protiv priscilijanista i origenista), Protiv donatizma, Protiv pelagijanizma, Protiv arijanizma.
6. Egzegetska djela
Egzegeze Starog zavjeta, Egzegeze Novog zavjeta.
Pisma i govori
Sačuvano nam je oko 200 Augustinovih pisama, napisanih između386.-425. Suvremena istraživanja došla su do 500. Augustinovih govora. Dijelimo ih na: Govori o pitanjima Svetog pisma Starog i Novog zavjeta, Govori prigodom različitih blagdana u crkvenoj godini, Govori za spomen svetaca, Govori u različitim prilikama, naročito o pitanjima moralne prirode.
U Govore se mogu ubrojiti i tzv. Tractatus (Rasprave).
Spoznaja
Sv. Augustin dokaze o spoznaji izvodi iz vlastite egzistencije. Smatra da je čovjek svjestan sebe, i da ima iskustvo vlastite egzistencije, te da i u sumnji sigurno zna bar da sumnja i da je sposoban spoznati istinu i to najprije onu da sam jest «ego sum». Tako put k temeljima sigurnosti vodi prema unutra. Augustinova klasična formula o tome glasi: «Ne idi van , okreni se u sebe samoga; u nutarnjem čovjeku stanuje istina( noli foras ire , in te ipsum redi; in interiore homine habitat veritas)». Čovjek što traži istinu nalazi se u pokretu koji uvijek vodi dalje prema unutra i ujedno predstavlja ljubavni uspon k Bogu. Od osjetnog izvanjskog svijeta (foris), k unutarnjem svijetu ljudskoga duha (intus) i odatle do najunutarnijeg srca (intimum cordis): do Boga temelja same istine.
Samog sebe spoznajem samo u svjetlu istine onoga po kojemu sam oduvijek već spoznat. U vjeri čovjek može razviti svoje spoznajne mogućnosti, kao što i obratno spoznavanje može potvrditi vjeru: «Vjeruj da bi spoznao; spoznaj, da bi vjerovao (crede ut intelligas; intellige ut credas).»
Antropologija
Augustinov moto glasi: Svijet je jedno veliko Ništa, čiji sjaj pomućuje svako dobro. «Neka sve bude bezvrijedno i ništavno, što nije Bog». Nasuprot Bogu, svijet je loš, on je «ne-biće». Čovjekov život jest Martryrium, bijeg k smrti, pakao života. Biti rođen znači započeti bijedu i ojađenost. Sadašnjost, prošlost i budućnost čovjeka-ta stanja vremenitosti-ugrožena su ljudskim nedostacima, duševnim i tjelesnim frustracijama. Vremenitost se pokazuje kao raspad, svijet je u biti agonija, izmjeničnost života i smrtnosti, zatočeništva veseljaka i rasplakanih. Svuda se širi smrtonosna bolest, kojoj se čovjek opire svakog trenutka trkom u smrt. Bezzavičajnost jest stalni pratilac na hodočasničkom putu u svijet «bačenog» viatora, putnika. Augustinovo određenje čovjeka moglo bi se izreći riječju-tražilac. Druga strana medalje u filozofiranju sv. Augustina o čovjeku je puna svijetla, nade i obećanja: sve ima svoj smisao, jer ga se ljudsko srce ne može odreći.
Istina
Istina je za Augustina vječna i postoji po sebi (per se). Te sigurne i nužne istine pronalazi čovjek u nutrini, te su one bezvremenske i nadindividualno valjane (npr. matematička načela i načelo proturječja). On zamišlja da svijet vanjskih predmeta spoznajemo putem duše. Prema tome duša proizvodi odgovarajuće opažaje. Tijelo ne može u duši prouzročiti spoznajnu sliku. Stoga postavlja pitanje kako možemo spoznati razumljivi svijet, tj. svijet ideja, koje postoje u Bogu? Odgovara da se spoznaja «vječnih istina» što je vrhunac umske spoznaje, događa božanskom iluminacijom (teorija prosvjetljenja) tj. prisutnošću svjetla, koje čovjeku daje vječni um. Vječne istine dane su nam zahvaljujući prosvjetljenju od Boga. To se može usporediti s djelovanjem Sunčeva svjetla. Očima odgovara snaga duha, osvijetljenim stvarima spoznajni predmeti, a Suncu snaga istine. Augustin se ovdje služi slikom iz tradicije neoplatonske metafizike svjetla. Od platonizma ostaje da je ideja prisutna u sebi i po sebi u umu, a ne preko osjetne slike. Tako se um sa svojom intuicijom vječnih ideja, kojom stvara mudrost, razlikuje od razuma, koji raspravlja diskurzivno o osjetilnim, materijalnim stvarima i tako stvara znanje.
Volja
Augustin je pitanje vjere, a time i spasa prenio na ljudsku volju, koja je prema njegovu mišljenju Božje djelo. On je prvi u povijesti koji je zastupao voluntarističko gledište: volja je bitna moć, suština je čovjeka i stoji iznad intelekta. Voljom se čovjek opredjeljuje u pitanjima vjere i prihvaća istinu objave. Prema Augustinu, sve što čovjek radi proizlazi iz njegove volje, koja je apsolutno slobodna-nezavisna od razuma svijesti.
Bog
Životnu potrebu za Bogom, tvorcem i izvorom našeg bivovanja Augustin je izrazio na početku «Ispovijesti» glasovitom izrekom: «Jer si nas stvorio za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi». Augustin prije svega nastoji uvjeriti čitatelja u istinitost Sv. Pisma koje potvrđuje Božju opstojnost, pa tek pošto je osigurao taj čin vjere, započinje s racionalnim dokazivanjem. Odnos teologije i filozofije označio je riječima: Intellige ut credas, crede ut intelligas[xviii], tako da gotovo ni jedan dio augustinovske filozofije, pa ni dokazi za Božju opstojnost, ne izmiču načelu «credo ut intelligam».
Dokazi za opstojnost Božju su više subjektivni: Bog je izvor sreće za čovjeka.
1. Put k Bogu ne smije se shvatiti u prostorno vremenskom smislu; to je nutarnji proces, (nutarnji psihološki dokaz) «via interior» koji čovjek treba proći polazeći od svjedočanstva svijeta i osjetila, da bi potom ušao u vlastitu dušu kako bi u njoj i iznad nje otkrio Boga. Čovjek je dakle polazna točka, put i putnik, viator, za uspinjanje k Bogu. Glavni Augustinov put dokazivanja Božje opstojnosti je upravo «via interior», nutarnje iskustvo istine, čovjek sam, koji zna da postoji kao duhovno-tjelesno stvorenje u svijetu, kao najuzvišeniji znak stvaralačke Božje nazočnosti.
2. Da bi došao do sigurnosti u Božje postojanje uz «nutarnji put» predlaže i metodu koja je više skolastička, princip uzročnosti: Bog jedini posjeduje puninu bitka, jer je nestvoren, odvijeka i nepromjenjiv, on je sam Bitak. Sve stvoreno jasno svjedoči da nije postojalo i da je od drugoga pozvano u postojanje. Budući da svijet nije postojao, nije mogao sam sebi dati egzistenciju, nego ju je dobio od nekoga koji to ima u sebi. A to može biti samo Bog.
O Božjim svojstvima (atributima) govori kao i drugi kršćanski filozofi. Inzistira na Božjoj premociji, tj. prethodnom poticaju[xxi], kojim Bog potiče volju da nešto počne htjeti i na Božjoj pomoći kojom pomaže volju da ustraje u svom htjenju i djelovanju.
|
