TIŠINOFOBI
Current mood: Stresna
Chuck Palahniuk u svojoj je knjizi "Uspavanka" plasirao termin "tišinofobi" koji se koristi za populaciju ovisnu o buci. Da li se ovdje radi o njegovoj umotvorini ili ne, nije bitno, ali bio mi je zanimljiv jer jednim dijelom opisuje skupinu kojoj(nazalost)pripadam.
Radi se o skupini ljudi koja je ovisna o smirujucoj frekvenciji televizora, racunala ili radio-aparata koji im u offu prave društvo. Samci (ali ne nužno samci) ostavljaju TV ukljucen kroz cijeli dan iako ga ne gledaju. Uživaju u frekvenciji zujanja televizora i on ih smiruje jer s TV-om nikad nisi sam. Prije spavanja TV je obavezno ukljucen i upravo je TV njihov pricljivi partner koji ih svojim tiradama uvodi u san.
Tišina je postala nepoželjna.
Zašto?
Da li je problem ostati nasamo sa svojim mislima? Problem ostanka u apsolutnoj tišini gdje ne postoji ništa drugo osim nas i naših turobnih razmišljanja. Da li smo se u jednom trenutku poceli bojati što bi sve naš mozak mogao "ispalamuditi" ako ga, recimo, pocnemo koristiti? Ako na jedan dan nije bombardiran informacijama, slikama, tonovima i erupcijama trivie. Da li bi nas tada sustigla naša latentna depresija? Bi li shvatili da smo potratili godine i godine radeci poslove koje iskonski preziremo? Da li bi shvatili da su nam životi isprazna nakupina dana? Da nam životi nemaju smisla?
Jednom je prilikom jedan moj prijatelj rekao da bez TV-a jednostavno ne može zaspati jer kada mu u pozadini ne drnda neki sound pocinje razmišljati o problemima, love ga tjeskobe pa se kao posljedica toga satima vrti bez ikakve šanse da uroni u san. Razumjela sam to jer sam tada i ja imala problema sa spavanjem i nisam mogla zaspati bez nekog moronskog filma koji me uspavao svojom imbecilnom radnjom. Nakon što problemi sa spavanjem nestane, ostane ovisnost o TV-u i osjecate se nelagodno ako se nadete u situaciji u kojoj morate spavati, a oko vas nema jednog jebenog TV prijemnika. Postanete ovisni o smirujucim glupostima koje se svakodnevno emitiraju u eter. Ne možete bez toga...
Njujorški starosjedioci ponekad na duža putovanja u mirnije krajeve uzimaju CD na kojem je snimljena gradska buka jer u suprotnom ne mogu usnuti.
Jesmo li postali ovisni o stresu?
DUPELISCI & UVLAKACI
Current mood: Anti-Dupelizna
Danas sam vidjela tako ružan primjer uvlacenja u cmar.
Naime, ako nešto ne mogu podnijeti, to su jebeni beskicmenjaci koji se u blizini nadredenih ponašaju tako odbojno i gnusno da ja svoje gadenje ne mogu sakriti... Cak sam doticnoj osobi morala reci da izgleda kao prototip dupelisca i uvlakaca jer ovo je bilo nešto ocajno. Htjela sam napisati da je to ponašanje "neljudsko", ali to bi bilo netocno jer "ulizivanje" je karakteristika covjeka i niti jednog drugog bica. Nisam agresivna, ali imam poriv izudarati uvlakace jer u sebi objedinjuju sve one osobine koje u covjeku ne mogu smisliti...
Vrlo je cesto objašnjenje za takvo ponašanje umotano u smrdljivu krpu prosera i zvuci nešto kao : "Pa on je direktor/direktorica" ili "Pa necu bit bezobrazan prema njoj/njemu". Nitko od vas ne traži da se ponašate kao najgora bahata cobancina bez ikakvog respekta... Kao recimo Mamic! A cinjenica da je netko direktor ne znaci da glavu moraš "navazelinisati" i ugurati mu se u dupe. Postoji nešto što se naziva "profesionalno ophodenje". Dakle, takvo ponašanje obuhvaca neutralno ponašanje sa obostranim poštovanjem.
I znam da je precesto teško pomiriti ponos i posao, ali ovaj covjek ima 24 godine. Kako ce to izgledati kad ce se uistinu morati boriti za posao? Što ako je ovo najblaže ulizivanje za koje je sposoban?
Što se mene tice, covjek može biti negativan, usiljeno pozitivan, glup, lud i nasilan. To mu necu pretjerano zamjeriti... Osim ako ne dolazi u kombinaciji... Recimo, glup i bahat. Lud i nasilan i slicno... Ali jebenom uvlakacu cu zamjeriti svaku sekundu koju je njegov nos proveo u necijem dupetu. Osim silovatelja djece, silovatelja, pocinitelja genocida ili politicara, uvlakaci su najniže pozicionirana bica u hrandibenom lancu...
Isto tako znam da postoje drkadžije od direktora s kojima nema razumnog dijaloga, ali upravo zbog toga necu dopustiti da mi se nos nade u dupetu glupog drkadžije.
Ponos mi to ne dopušta.
Mozda je to jedan od razloga sta sam sama svoj šef, a i uvijek pokusavam izbjeci situaciju da se neko meni mora uvlaciti u dupe....
FANKI DŽANKI
Current mood: Na Kreku
Što dulje gledam Dvornikove to mi se cini da je Dvornik najnormalniji od sve te garniture likova. Izredala se tu prava plejada "nakarada" i bez obzira na sav hejt koji usmjeravaju prema tom rijelitiju meni je super zabavan... Najvjerojatnije se radi o mojoj nostalgicnoj crti jer sam kao klinka obožavala Dvornika, a i danas njegov prvi album smatram jednim od najboljih, ako ne i najboljim Hrvatskim pop albumom...
Jucer sam se nasmijala gledajuci reprizu,onog diklica koji pokušava na sve nacine prikupiti sažaljenje i divljenje zbog cinjenice da je jednom bio narkoman i da se, zamislite, potpuno sam skinuo s droge. Neki ljudi vole biti pohvaljeni za nešto što trebaju napraviti. Skinuo se s droge... Uuuuuu! Vauuuu! To i trebaš napraviti sroljo! To je kao da tražiš priznanje zato što si imao žgaravicu i uzeo Gastal...
Kasnije je srao nešto o njegovim tjeskobama i depresijama, o boli koju skriva duboko unutra, pa je srao kako ne voli govoriti o tome iako je to govorio baš u trenutku kada ga je snimala kamera. Ako o necem ne voliš govoriti, to ne obznaniš cijelom svijetu. On je ustvari apsolutna suprotnost toga. Vjerujem da neprestano davi ljude svojom usranom pricom o skidanju i danima slave. Zato mi je Dvornik ispao oke, barem nije srao o svojim narkomasnkim danima i ocajavao nad tim. Iskren je. On i dalje pomalo žali za "dobrim vremenima"...
Jedan dio lijecenih narkomana smatra da je skidanje nešto cemu se mi ostali trebamo diviti. No, zajebali ste se dragi moji prijatelji. Ono što ja mogu izvuci iz tvog narkomasnkog iskustva jest :
a) Da si imao para (jer ja recimo nemam viska love za drogu)...
b) Da ti je bilo super (jer nikom za vrijeme drogiranja nije loše)...
c) Da nisi radio (a imao si para)...
Apstinencijska kriza je grozna. Imala sam (ne)prilike gledati kako to izgleda i nepotrebno je reci da se radi o odvratnom stanju covjeka. No... Velika zabava - velika cijena.
Ako si se malo zabavio, mamuran si...
Ako si se pošteno zabavio, imaš apstinencijsku krizu...
Ako si se previše zabavio, mrtva si rock legenda...
Krivica je iskljucivo tvoja.
Jedina ekipa koja bi se trebala diviti ex-narkomanima trebala bi biti ona ekipa koja se još nije skinula. Mi se nismo ni navukli. Cemu se mi imamo diviiti? Neka se on meni divi zato jer se nikad nisam ni navukla.
Cista k'o Power "Puff" girl!
I znam da je to bed. Istina. Bed je i alkoholizam. Bed je živjeti s tim ljudima. No, budimo iskreni... Teže je ovima koji se moraju brinuti za nadrogirane lešine. Narkicima je teško skinuti se i to je to. Tu njihov problem pocinje i završava. A ako mi netko pocne govoriti kako je teško to što je morao krasti i namicati novac za drogu onda cu ga zveknut sandalom preko gubice jer ako si proveo 5 dana u Hrvatskoj znaš da se svi po pitanju novca ponašamo kao da skupljamo za žuto.
Ne patetizirajte...
Postoje i oni koji su skloni pisati knjižurine patnickih memoara kao da se radi o uznickim ljetima provedenim u gulazima hladne sibirske vukojebine. Skloni su koristiti konstrukcije kao "moj osobni Holokaust". Hej momcino... Židovi nisu cijeli dan spavali ušlagirani žutim! Nisu na ludom partyu zaradili Hepatitis C. Nisu pušili kite za krek... Karlo Štajner može pricati o patnji. Nelson Mandela može pricati o zajebanom životu. Kada te totalitarni režim nagazi i baci u svoje tamnice, trenutak je kad se pišu prve stranice memoara. A kada si se ujutro probudio, napucao gudrovine i ponovno zaspao, trenutak je kada u najboljem slucaju možeš zapoceti sa pisanjem bloga.
