DVA SINA
Current mood: Izi Gojing
Otkad sam otvorila oci znala sam da ce cijeli ovaj dan biti obojen pricama nezadovoljnika koji su imali prilike okusiti gorak okus presude medunarodnog suda.
Srbija NIJE kriva za genocid.
Nogometno-pravnim žargonom, radi se o sudackoj odluci kojom je Hrvatima uzeta pobjeda pred nosom u zadnoj sekundi. Ispada da smo se "džabe borili" i da ce ona druga strana proci nekažnjeno. Tako izgleda, iako tako u stvarnosti nije...
Hrvati... Ispadate iz igre!
Jer...
Što ste ocekivali?
Znam da su neki ocekivali da ce sud donijeti presudu kojom ce se pojedinacno kazniti svaki Srbin bez obzira na to bio on sudionik ratnih zlocina ili ne. Drugi su ocekivali pravednu presudu kojom bi se na odredena ratna dogadanja stavio, recimo to tako, jedan politicko-medijski pecat koji bi u Hrvatskom društvu stvorio ozracje da je pravda zadovoljena bez obzira na cinjenicu da se fakticki ništa ne mijenja.
S druge strane mnogo se toga mijenja ukoliko spomenuti pecat izostane. Nazvali vi odredeni zlocin genocid, masovno ubojstvo epskih razmjera, krvavo skoncavanje ili Gustav, zlocin je i dalje zlocin i u finalu je najbitnije da pocinitelji odgovaraju. Od kakve je koristi sva ta nomenklatura i precizne definicije zlocina ako pocinitelji istih slobodno hodaju?
Možemo li se stvarno okoristiti cinjenicom da je Srbija kriva za GENOCID? Da, to bi znacilo da smo popu rekli pop, a bobu bob, ali slicna je situacija i sa Pašalicem o cijim ilegalnim radnjama bruji svaki dnevnik i tjednik što ga ne sprjecava da se aktivno bavi politikom jer mu ilegalno djelovanje nikada nije dokazano.
Srbija. Današnja Srbija treba pokazati potrebnu "ozbiljnost" države koja ce izruciti svoje ratne zlocince bez pretjeranog ustrucavanja jer u suprotnom ce zadržati politicki kredibilitet jednog Pašalica koji se danas vuce na marginama politicke scene hraneci se povremenim medijski nezapaženim izletima.
Na kraju krajeva, nitko nije rekao da se i dalje ne radi o zlocinu. To jest zlocin, samo ne nosi ono ime koje bismo mi htjeli da nosi.
I svakako se slažem s ljudima koji su razocarani odlukom suda. I ja sam razocarana, ali nisam iznenadena. Logika mirnodopskih donošenja presuda za ratna djelovanja za mene je oduvijek pod znakom upitnika (iako nisam ni ljubiteljica brzopoteznog presudivanja na licu mjesta...jel'...), ali je isto tako cinjenica na koju ne možemo utjecati "donkihotovskim" zgražanjima i djetinjastim ocekivanjima. Ako morate birati izmedu dva zla, ovo je ipak bolje...
Radi se o stvarima koje se sada nalaze u rukama nekih drugih ljudi, iako su donedavno bile na vašem pragu.
No, ono što nervira "mnogog Hrvata" jest stav Medunarodne zajednice koja se prema Srbiji odnosi kao prema retardiranom djetetu. Da su Hrvatska i Srbija dva brata, a medunarodna zajednica strogi roditelj, Hrvatska bi bila ta koja bi dobila po dupetu ako bi pocela žderati zemlju i crtati po zidovima. Prema Srbiji postoji stav koji djeluje kao da od njih ni ne ocekuju više pa je sve što ucine dobro i dovoljno. Od ozbiljnog se djeteta ocekuje da bude ozbiljno, a od retardiranog da bude retardirano...
A to nas frustrira jer imamo osjecaj da se ovi namjerno prave retardirani.
A što ocekivati od guzonja koji su rat preživjeli kroz medije i tornjeve sudske papirologije? Koliko vjerodostojnu i relevantnu odluku takvi ljudi mogu donijeti? Bez obzira na to bila ona pozitivna, negativna, ocekivana ili neocekivana.
DRUŽE VALENTINE MI TI SE KUNEMO
Current mood: Ljubavna
Kako uopce obraditi ovu temu a da se u isto vrijeme ne dotaknem svih mogucih klišeja? U povijesti svijeta nije bilo teme koja je obradena toliko puta kao što je to slucaj s ljubavlju. I znam da je totalno lejm da na Valentinovo pišem o ljubavi, ali ko ga jebe... I Valentinovo je lejm!
No, usprkos svim tim cokoladnim srcima, zaljubljenim plišanim životinjama, skupim vecerama, intimnim izlascima, epizodama "Vjeruj u Ljubav", kvazi-simpaticnm cestitkama i iznenadenjima, mene Valentinovo zabavlja.
Cim sam jutros ustala, znala sam da je ovo dan baš kao i svaki drugi. Jedina razlika leži u gotovo komunistickoj propagandi koju na Valentinovo naglašavaju svi trgovacki lanci. Iako je Valentinovo kapitalisticka umotvorina, propaganda im je tako komunisticka. Komunizam i kapitalizam nikada u povijesti nisu tako skladno koegzistirali.
Konzum vas voli, voli vas Metro, Getro, pa cak i Mercator iako njegovi vlasnici nikada ne bi ljetovali u Hrvatskoj. Cak prevladava i crvena boja. Ocekivala sam sliku Staljina kako u ruci drži veliko srce, a ispod slike piše : "Drug Staljin cestita vam Valentinovo i podsjeca vas da oni koji ne kupuju darove ne moraju ni da jedu"!
Kad sam krenula van, sve je bilo toliko crveno da sam pomislila da su Rusi napokon odlucili vratiti se istinskim korijenima i tekovinama te prekinuti svu tu fejk demokratsku zajebanciju. Neki desnicar mogao bi se zeznuti i pomisliti da cekamo povorku partizanskih veterana koji ce prodefilirati trgom dok u pozadini zbor osnovnoškolaca pjeva "Druže Tito, mi ti se kunemo", "Po šumama i gorama" i "Mlada partizanka". Umjesto toga na stejdž je izašao muško-ženski dvojac koji je lajv zvucao kao covjek kojem je trenutak prije "Promovka" odnijela obje noge...
Crvena srca kao crvene zvijezde. Dokle god pogled seže. Marksisticka retorika o svjetskoj revoluciji goli je kurac za komercijalnu retoriku o svjetskoj ljubavnoj revoluciji ostvarenoj kroz shopping. Propaganda je agresivna i svake vas sekunde podsjeca na to da onaj koji ne kupuje nije dobar covjek i mrzi svog partnera kao što vanjski neprijatelj mrzi red, rad, disciplinu, generalnog sekretara i svih šest strofa Internacionale.
Mnogo je teorija o životu i djelu druga Valentina iako niti jedna ne daje dovoljno objašnjenja koja bi razjasnila zašto bi za ime Lenjinovo itko na taj dan bezumno glavinjao po ducanima i kupovao keramicke statue zaljubljenih veprova koji se kaližaju u blatnoj bari u obliku srca ili cokoladne anatomski nekorektne replike srdaca. U isto vrijeme crkva se tako zdušno bori protiv toga da se maloljetnici "ovih dana" u drugom mjesecu prepuštaju razvratu i popuštaju pod pritiskom koji na njih vrši Valentinova partija kapitalistickih megalomana.
Ovaj kršcanski otpor takoder ide u prilog teoriji da Valentinovska propaganda svoje korijene vuce iz gruzijskih kaldrma.
"All, I want for christmas is... Love Revolution"
Neki dan sam gledala Love Actually i zbilja sam uživala. To možda nije u skladu s mojim sarkasticnim diskursom, ali zbilja simpatiziram taj film. U svojoj sam srži mala slinavica.
No...
Možda je to zbog toga jer sam okružena cinicima koji ljepotu ne bi prihvatili ni kada bi došla umotana u fino plasiranoj ironicnoj upadici ili možda zbog toga jer se cinici ne okružuju ljudima sklonim "emocionalnim epizodama", nemam cesto priliku cuti da netko afirmativno prica o ljubavi.
Najcešce slušam negacijsku ekipu koja na ljubav gleda na jedan tako posprdan nacin, a na one sklone izljevima ljubavi gledaju kao na povampirene aveti prošlosti koje bauljaju zemljom u potrazi za žrtvama kojima ce u proljevastim naletima na nos nabijati cinjenicu da su za razliku od njih emocionalno prazni, ako ne i mrtvi.
Ja sam se pronašla negdje izmedu...
Ni ja ne mogu smisliti samodopadne parove (posebice novopecene bracne) koji svima u radijusu od 100 metara pokušavaju na sve moguce nacine pokazati koliko se i kako vole. Možda sam konzervativna, ali zadržite taj inzulin unutar cetiri zida i upražnjavajte ga kada god osjetite nalet romanticnog dijabetesa.
No, s druge strane ne mogu organski podnijeti ni cinike koji su toliko ogrezli u svojoj boleštini da svima na nos pokušavaju nabiti besmisao emocija. Takvi se stavovi cesto mogu naci kod povrijedenih monstruma koji su ostavljeni pa svoj bijes pokušavaju nametnuti svakome još sposobnom da voli i egzistira unutar veze.
Necu otici na Gibonijev koncert i ali isto tako necu Valentinovo provesti sa satarom u ruci kasapeci bombonijere i jastuk u obliku srca.
Taj cu dan provesti kao i svaki drugi, radeci upravo ono što svaki medijski eksponirani katolicki capo definira kao vjerski neprihvatljivo ponašanje!
Na kraju krajeva, tretirat cu Valentinovo kao i dan antifašisticke borbe. Necu ga obilježavati oblaceci se u djedovu partizansku uniformu ljubeci sliku Edvarda Kardelja, ali dan necu provesti tražeci "žrtve" kojima cu na nos nabijati kako ne smiju zaboraviti Bleiburg!
MULTI TALENTIRANA
Current mood: Bajkovita
U zadnjih 5-6 godina, pojavljuje je se sve više ovih multi talentiranih ljudi koji savršeno uspješno žongliraju sa po desetak razlicitih vještina, a istima barataju kao pravi profesionalci...
Jedna Antonija Šola koja je pjevacica, tekstopisac i poznata glumica jedna je od takvih. Glumi u mega popularnoj seriji "Zabranjena Ljubav", a njena pjesma koju je napisala za Tošu Proeskog (Srce Nije Kamen) proglašena je hitom godine...
Sa ogromnom dozom sarkazma... Pardon... Sa dozom sarkazma koja bi slonu polomila koljena i potrovala putnike moskovskog metroa kažem da je ta višestruka nadarenost nešto cemu se treba diviti...
Kada bi svaku crckariju i svako pojavljivanje pred publikom nazivali pjesmom, glumom ili uopce umjetnošcu tek tada bi A. Šola bila multitalentirana. Ja se mogu dohvatiti slikarstva, pisanja opere, dresiranja afganistanskih hrtova, uzgajanja grgeca i kajakarenja, ali nisam multitalentirana samo zbog toga jer sam se toga dohvatila i zato jer je par cobana reklo da je tome tako...
To je u najboljem slucaju "svaštarenje"...
Ako ste nekog probili nožem, niste kirurg!
Ako ste krecili sobu, niste slikar!
Ako ste napravili dijete, niste Bog!
Manekenka koja je napisala knjigu o tome koga je sve jebala, koje je droge surlala i koji su joj sve kreteni davali nemoralne ponude na njenim "modeliranjima" diljem svijeta nije multitalentirana... Ona zna hodati i pisati... Tome se ne treba diviti... To rade sva djeca koja se nakon praznika vrate u školu i napišu zadacnicu naslovljenu "Kako Sam Proveo Zimske Praznike"...
Ako je tome tako, divit cemo se svemu...
Evo, za vas sam osmislila kratku pricu da vam docaram situaciju... Moja prva basna! Ali bez lisice, medvjeda i caplje... Ustvari... Prica je... Moja prva prica!
ZLATNA VODA
Kada sam se jutros probudila, otišla sam do WC-a, skinula gacice i iz mene je potekla zlatna voda. Ljudi, zlatna!!! Pomislila sam :
"Bože, ovo je predivno! Iz mene je potekla zlatna voda"!
Potrcala sam do majke koja je rekla da je to predivno i da su od danas svi naši financijski problemi iza nas...
Izbacila sam krastavce iz svih tegli koje sam uspjela pronaci u smocnici i napunila ih zlatnom vodom... Do zadnje kapi! Plan je bio odnijeti zlatnu vodu u zlatara da mi za istu isplati novac...
Došla sam do zlatara koji je pogledao zlatnu vodu i rekao :
- kceri ovo je cudo! Imaš li još ovog?
Odvratila sam
- Da! Koliko god ti srce poželi! Iz mene tece svaki puta kad se napijem vode, ..
Zlatar mi je isplatio novac i ja sam sretna napustila zlatarnu...
Pouka ove price jest...
Nije zlatno sve što izbacite iz sebe, ali uvijek postoje budale koje ce to cijeniti!
