Current mood: Izi Gojing
Otkad sam otvorila oci znala sam da ce cijeli ovaj dan biti obojen pricama nezadovoljnika koji su imali prilike okusiti gorak okus presude medunarodnog suda.
Srbija NIJE kriva za genocid.
Nogometno-pravnim žargonom, radi se o sudackoj odluci kojom je Hrvatima uzeta pobjeda pred nosom u zadnoj sekundi. Ispada da smo se "džabe borili" i da ce ona druga strana proci nekažnjeno. Tako izgleda, iako tako u stvarnosti nije...
Hrvati... Ispadate iz igre!
Jer...
Što ste ocekivali?
Znam da su neki ocekivali da ce sud donijeti presudu kojom ce se pojedinacno kazniti svaki Srbin bez obzira na to bio on sudionik ratnih zlocina ili ne. Drugi su ocekivali pravednu presudu kojom bi se na odredena ratna dogadanja stavio, recimo to tako, jedan politicko-medijski pecat koji bi u Hrvatskom društvu stvorio ozracje da je pravda zadovoljena bez obzira na cinjenicu da se fakticki ništa ne mijenja.
S druge strane mnogo se toga mijenja ukoliko spomenuti pecat izostane. Nazvali vi odredeni zlocin genocid, masovno ubojstvo epskih razmjera, krvavo skoncavanje ili Gustav, zlocin je i dalje zlocin i u finalu je najbitnije da pocinitelji odgovaraju. Od kakve je koristi sva ta nomenklatura i precizne definicije zlocina ako pocinitelji istih slobodno hodaju?
Možemo li se stvarno okoristiti cinjenicom da je Srbija kriva za GENOCID? Da, to bi znacilo da smo popu rekli pop, a bobu bob, ali slicna je situacija i sa Pašalicem o cijim ilegalnim radnjama bruji svaki dnevnik i tjednik što ga ne sprjecava da se aktivno bavi politikom jer mu ilegalno djelovanje nikada nije dokazano.
Srbija. Današnja Srbija treba pokazati potrebnu "ozbiljnost" države koja ce izruciti svoje ratne zlocince bez pretjeranog ustrucavanja jer u suprotnom ce zadržati politicki kredibilitet jednog Pašalica koji se danas vuce na marginama politicke scene hraneci se povremenim medijski nezapaženim izletima.
Na kraju krajeva, nitko nije rekao da se i dalje ne radi o zlocinu. To jest zlocin, samo ne nosi ono ime koje bismo mi htjeli da nosi.
I svakako se slažem s ljudima koji su razocarani odlukom suda. I ja sam razocarana, ali nisam iznenadena. Logika mirnodopskih donošenja presuda za ratna djelovanja za mene je oduvijek pod znakom upitnika (iako nisam ni ljubiteljica brzopoteznog presudivanja na licu mjesta...jel'...), ali je isto tako cinjenica na koju ne možemo utjecati "donkihotovskim" zgražanjima i djetinjastim ocekivanjima. Ako morate birati izmedu dva zla, ovo je ipak bolje...
Radi se o stvarima koje se sada nalaze u rukama nekih drugih ljudi, iako su donedavno bile na vašem pragu.
No, ono što nervira "mnogog Hrvata" jest stav Medunarodne zajednice koja se prema Srbiji odnosi kao prema retardiranom djetetu. Da su Hrvatska i Srbija dva brata, a medunarodna zajednica strogi roditelj, Hrvatska bi bila ta koja bi dobila po dupetu ako bi pocela žderati zemlju i crtati po zidovima. Prema Srbiji postoji stav koji djeluje kao da od njih ni ne ocekuju više pa je sve što ucine dobro i dovoljno. Od ozbiljnog se djeteta ocekuje da bude ozbiljno, a od retardiranog da bude retardirano...
A to nas frustrira jer imamo osjecaj da se ovi namjerno prave retardirani.
A što ocekivati od guzonja koji su rat preživjeli kroz medije i tornjeve sudske papirologije? Koliko vjerodostojnu i relevantnu odluku takvi ljudi mogu donijeti? Bez obzira na to bila ona pozitivna, negativna, ocekivana ili neocekivana.
Post je objavljen 27.02.2007. u 12:28 sati.