missing
Palica - dobila sam od leptirice i ledene kraljice palicu, znaci, trebam odgovorit na dva pitanja.
Zasto imam nick koji imam?
Zasto mi se blog zove tako kako se zove?
missing - predivna pjesma od evanescence (rijeci imate u desnom boxu). ali uzela sam taj nick i zbog znacenja rijeci missing(necu prevodit, pogledajte u rijecnik 
). katkad mi se cini kao da nestajem, da sam nestala iz nekih stvari koje su inace bile normalne, da je puno toga nestalo iz mene... zato missing.
Cold was my soul, untold was the pain - pjesma Cradle of filth - Nymphetamine. nekako sam se nasla u tim stihovima. zbog svih sranja koja su mi se desila u zadnjih godinu i nesto, previse sam zahladila, nisam onakva kakva sam bila, sretna i nasmijana nego hladna i nikakva. za neke i hladna kuja. mozda bi bolji naslov bio Cold IS my soul, untold IS the pain, ali necu mijenjat.
palicu dalje prepustam Vedrani i Marri.
dalje... hvala vam na komentarima u proslom postu i sta ste me podrzali. jos uvijek nema pomaka u tome, vidjet cu sta ce bit dalje pa vam javim.
htjela sam jos nesto napisati..samo jedno malo upozorenje svima koji me poznaju. ne znam koji kurac mi je u zadnje vrijeme. mozda je samo ta jebena matematika, mozda je jos milijun drugih stvari, vjerojatno je, ali ne da mi se sad mislit o tome jer mi je pun kurac svega. samo zelim reci da nisam raspolozena za nikakvu zajebanciju na vlastiti racun, pa ako me zelite uvrijedit, slobodno navalite, nece vam biti tesko (kazu da nas nitko ne moze uvrijedit, vec da to sami radimo protumacivsi neke rijeci kao uvredu - slazem se s tim, a trenutno bi mi uvreda bila i da mi netko kaze najmanju mogucu glupost). zapravo istina najvise vrijedja, a sad, stvar je u tome za sta mi mislimo da je istina. ja sam na nuli s raspolozenjem i nemam se namjeru ni potrudit maknut s toga neko vrijeme jer me sve zivcira i tako dalje, i nisam najbolje drustvo, tako da vas samo upozoravam. a jebiga, ne mozemo svi uvijek biti sretni... dobro, neki nisu nikad, pa opet dobro. mozda je danas samo stvar u datumu (proklet bio 28.2.).
okej, da ne pisem vise,buduci da bas i nisam od volje, ovaj post je bio pisan uglavnom radi palice.. javim se uskoro... pa-pa 
3 gone metar i ja
naslov naravno ne kuzite, ali skuzit cete tokom posta. unaprijed izrazavam zelju da mi pustate komentare koji su vezani za post i da mi kazete svoje misljenje o ovom sta cu napisati, jer post pisem samo da bih saznala sta drugi misle o tome. napisat cu sve kako je bilo, realno, bez uljepsavanja i opravdavanja sebe.
od kraja 1.polugodista 1.srednje imam problem koji se zove matematika. zapravo, nije matematika problem nego profesor iz matematike. u pocetku mi je bilo svejedno tko je profesor iz matematike, vjerovala sam da mi nista nece stati na put da naucim matematiku kako treba i da je znam, jer ipak su uvijek svi za mene govorili(a pogotovo nastavnica matematike iz osnovne) da sam najbolja u generaciji. a i lako sam se prilagodjavala. nikad se nisam smatrala najboljom jer najbolji u znanju ne postoje, to se ne moze nikako odrediti. u osnovnoj sam uvijek isla na natjecanja iz matke, bila medju prvih 3 na opcinskom i medju prvih 5 na zupanijskom, jednom sam cak bila 6.na regionalnom (najbolji iz 3 zupanije). ali nisam se ovdje dosla hvalit sa tim rezultatima, samo zelim da otprilike shvatite koliko mi je dobro matka isla. i uvijek sam se ravnala po natjecanjima, nikad po petici iz matematike, jer mnogi su imali 5 zahvaljujuci tome sta nam je nastavnica u osnovnoj bila predobra i davala primjere zadataka koji ce biti u ispitu. tako da je puno njih strebajuci te zadatke imalo 5 ili 4. a ja sam bila prelijena da bi ucila te zadatke, ja sam naucila princip opcenito tog gradiva koje smo ucili, ne tih zadataka, i tako rjesavala zadatke u ispitu.
onda je dosla srednja. i dalje me zanimala matematika, jer je bila osnova za sve predmete koji su me zanimali (kemija, fizika, informatika). mislila sam si, ako mi ne bude preveliko opterecenje, mogla bih i u srednjoj nastavit ici na natjecanja. ali to nije bilo moguce. nacin rada profesora nije mi se ni najmanje svidao, a ne svida mi se ni sada. nikad nisam mogla bas razumjeti sve i nisam vise lako svladavala gradivo. za zadacu bismo dobivali zadatke koji se nisu dali rijesit ako ti netko prije nije objasnio o cemu se radi. i ti zadaci bili bi u ispitu. kako to jednostavno nikako nije islo, svi su se poceli buniti protiv toga, rekli smo to razrednici, nije nas htjela slusat. roditelji su joj govorili, pravila se glupa i govorila da prvi put cuje za taj problem. 9.5.2006., utorak, bio je ispit iz konstrukcija. kako cu znat konstruirat nesto ako to nikad prije nisam vidjela?? buduci da mi dan prije ispita nije bas bilo dobro, nisam dosla u skolu. 8 nas nije bilo u skoli. namjeravala sam sljedeceg ponedjeljka progutat ponos i otici na intrukcije, uvjeravajuci se da nisam glupa ako idem na instrukcije(osoba koja mi je davala instrukcije, inace profesor matematike s velikim iskustvom rekla je mojoj mami da meni instrukcije nisu potrebne i da je gust radit sa mnom jer da ja dodjem s tocno odredenim problemom, da znam sta ne znam). profesor nam je rekao da onaj tko fali na ispitu pise sljedeci put kad imamo blok-sat. dakle, racunala sam da ce to biti utorak.ali... dva dana nakon ispita, cetvrtak, kad nas se 7 od tih 8 koji smo falili u utorak pojavilo na satu matematike, profesor je izmislio novo pravilo: tko fali samo na dan ispita, pise prvi sljedeci sat koji imamo. naravno, svi smo pobrali kolcine, a on se tog pravila pridrzavao samo jednom. a mene je toliko izivcirao jer me jedno 3-4 puta razmjestao da sam na kraju, kod zadnjeg premjestanja izgubila zivce i bacila pernicu na klupu, ali malo prejako pa sam ispala drska i bezobrazna i mama mi je morala doci u skolu. dan prije, dakle u srijedu, bila sam razgovarat sa psihologicom i pedagogicom, koje su mi obecale da ce nesto poduzet, ali to su bila samo prazna obecanja, jer za taj problem s tim profesorom zna se vec godinama, a nitko nikad nije nista poduzeo u onoj skoli, koliko god se roditelja bunilo. a sta se tice mog ''drskog i bezobraznog ponasanja'', profesor je kasnije htio da mu se ispricam zbog toga. svi su se poceli ispricavat i ulizivat, dobro da ga na koljenima nisu molili da im oprosti jer se na dan ispita nisu pojavili u skoli, ali ja nisam htjela. jedna zenska sta je sjedila ispred mene mi je sapnula: daj, ispricaj se, svi cemo najebat zbog tebe. a ja sam joj rekla: kao da me briga za ovaj razred(vec onda sam pocela shvacat kakvi su). i nisam se ispricala, jer mene nitko nece natjerat da se ponizavam i ispricavam bez razloga. rekla sam profesoru da priznajem da sam glupo reagirala, ali da se necu ispricat. tocka.
e sad, bit cijelog posta. ono sta se desilo ovog utorka. u ponedjeljak smo pisali trigonometriju, gradivo koje sam znala jos u prvom srednje, i islo mi je super. ali ispit je opet bio sa zadacima koji bi se mogli skuzit kad bi se dovoljno mozgalo,a na ispitu jednostavno nema vremena za to. i ja sam rjesila jedan zadatak bez skice. i u utorak profesor meni govori da se zadatak ne moze rijesit bez skice, da mi nije priznao, ali ako znam skicu da cu dobit 4. i ja sam isla na plocu, pokusala nesto, ali nisam znala. otisla sam na mjesto i rekla samo jednu recenicu: ja ionako ne mogu iz ispita dobit vise od 3, vec sam se pomirila s tim. eh, onda je profesor poceo da sta ja njega optuzujem da ja zbog njega ne mogu dobit vise od 3, da je jako lako dobit 5 samo da treba rijesit sve zadatke. kako sam bila pri kraju sa zivcima, a emocije se ne mogu kontrolirat, samo su mi suze pocele ici od zivcanosti, a glas mi je malo podrhtavao. rekla sam mu da ga ne optuzujem da on namjesta ispite tako da ja dobijem 3, ali da je jednim dijelom kriv za to. pa mi je rekao da sta bi se onda i drugi trebali bunit jer da vecina ima 2 i 3, a ja sam rekla da mene ne zanimaju drugi, da ja znam za koliko ja znam. pa je rekao da on moze znat za koliko ja znam samo na temelju onoga sta napisem u testu. pa sam mu rekla da on ne moze uopce znat za koliko ja znam jer u ispitu se moze jako lako pogrijesiti, a on nikad ne pita usmeno i da ne moze znat koliko netko zna na temelju onoga sta on tvrdi, da vidi kako mi radimo na ploci (mi zadatke rjesavamo na ploci, idemo po redu, po klupama, ali nikad za ocjenu). pa sam rekla da sam ocito postala jako glupa otkad sam dosla u srednju, jer da mi je oduvijek isla matematika, da sam je uvijek znala i da mi rezultate s natjecanja nitko nije poklonio (kao sta svi misle za ocjenu), ali tko zna, mozda sam ja preko noci postala glupa. to je bila ta rasprava. nisam mu rekla ni jednu uvredu, makar on tvrdi da sam ga jako uvrijedila time sta sam ga optuzila da kod njega ne mogu imat vise od 3. da, i rekla sam mu da mi se ne svidja njegov nacin rada, pisanja ispita i to sta nikad ne pita usmeno i da sam uvjerena da bih kod bilo kojeg drugog profesora imala vise od 3. nisam ni vikala na njega kao sta neki tvrde, samo sam plakala jer sam glupaca koja kad je zivcana se ne moze suzdrzat od suza, pa mi je glas mozda zvucao drukcije nego inace. ali da sam vikala na njega, nisam. da sam malo preburno reagirala, jesam, jer me po ne znam koji put dobro izbacio iz takta. mogla bih mu se ispricati za reakciju,ali za rijeci nikad. jer sve sta sam rekla to sam i mislila, ali cini se da je u nasoj skoli zabranjeno izreci svoje misljenje.
u cetvrtak me razrednica zvala na razgovor i ja sam joj ispricala sta je bilo. postavila mi je jedno pitanje: zasto si plakala? - jer me profesor izbacio iz takta, a ja kad sam zivcana znam se rasplakat. - da, to mozes doma, ali u skoli... nisam joj to rekla, ali kvragu sta ja mozda mogu protiv svojih emocija koje same od sebe izlaze iako ja to ne zelim? bas nam je taj dan psihologica govorila kako na emocije ne mozemo utjecati. a ja nekad ne mogu utjecati na suze. jos mi samo fali da mi zabrane da placem. pa me pitala da li ja mislim da je u redu to sta sam rekla profesoru. - mislim da svatko nekome moze dati kritiku na njegov rad, a taj kome je kritika upucena trebao bi je znati prihvatiti.ako je netko ne moze prihvatit, to je vec njegov problem. sat prije nego sam razgovarala s njom, imali smo matematiku. i profesor je rekao da ce odsada zbog onog ''incidenta'' gledat samo na sebe, a ne na nase bolje(a kao da je nekad i gledao, samo kad je trebao poklanjat ocjene nije mu bilo problem). i dvije trecine mog razreda se napizdilo na mene zbog toga, a zanimljivo je da nas je tog utorka na nastavi bilo cak 9 od 25. i razrednica je rekla da ce pricat sa razredom o tome, ali da cu ja morati izaci jer da preda mnom nitko nece moci reci sta stvarno misli. sad cu navest neka misljenja. jedna cura koja je bila tog dana na nastavi rekla je da sam se ja pocela derat na profesora i da sam rekla da sam ja najbolja u razredu iz matematiku. da nije zalosno koliko je jadna, sad bih se na to nasmijala. jedna koja nije bila na nastavi je rekla da sta si ja umisljam da sam najbolja, da je i ona u osnovnoj imala 5 i bila na natjecanju(samo je zaboravila naglasit da je bila na natjecanju u 7. ili 8. razredu, ne sjecam se kojem i da je bila 9. ili 10. na opcinskom dok sam ja redovito bila medu najboljima i na zupanijskom). i jos je rekla da je moja mama izjavila da ja skoro uopce ne vjezbam matematiku. a kad bih se spustila na zemlju i rijesila cijelu knjigu kao i ostali da bih sigurno dobila 5. ka prvo, moja mama nikad nije tako nesto rekla, drugo, ja itekako vjezbam matku jer da ne vjezbam pored onakvog profesora ne bih znala ama bas nista. treca osoba, koja nije bila prisutna rekla je da ako je ona mogla dobit 5 na kraju polugodista, da mogu i ja (napomena, nije pisala ispit kad i svi nego naknadno, ali iste zadatke tako da ih je sve nastrebala napamet). jos je dodala da kako se ja mogu svadat s nekim tko je stariji od mene i jos je i bolestan i mora se zivcirat radi mene. sad bih nesto rekla, ali necu ulazit u detalje. neznam ama bas nista o njegovoj bolesti, ali ako netko zna sta znaci imat bolesno srce, ja znam jer sam to dozivjela u obitelji. a da je on toliko bolestan koliku dramu se radi oko toga, bio bi na bolovanju i uopce ne bi dolazio na posao jer ne bi mogao.
i tako, moj razred je kao i uvijek stao uz mene. i sad mi mama opet mora ici u skolu, sva sreca da su ona i tata uz mene kad vec skoro nitko nije, uzasno sam sretna sta imam tako sobre roditelje jer vecini bi bio bed sta ih kcer sramoti pred nepoznatim ljudima. samo sam im rekla da su me krivo odgojili, da su me trebali ucit da budem licemjerna i dvolicna kao vecina mog razreda pa se takve stvari ne bi dogadale. naravno, ne mislim tako. pretpostavljam da ce mi pokusat uvalit ukor ili tako nesto i da ce skroz izokrenut moje rijeci i cijelu situaciju, da ce se uvazavat misljenja onih koji uopce nisu taj dan bili prisutni na nastavi. i tako, umjesto da se sad spremam za natjecanja, ja se moram zivcirat oko gluposti. a ako dobijem ukor ili opomenu, bilo sta, znam da nece ostati na tome. jer nitko nije nedodirljiv, iznad ravnatelja i nastavnickog vijeca postoji jos netko. a sad su se svi u razredu urotili protiv mene jer se moraju ulizivat profesoru jer onaj tko ne zna mora se na to izvlacit. a buduci da se profesor prema nama postavlja kao da je bog, pa ga se svi boje, sad treba bit protiv mene... jucer smo pisali ispit iz fizike. jedan zadatak nisam bas mogla skuzit, glupost sam zeznula, ali nema veze. i poslije ispita pitam profesora da li mogu rijesit na ploci. kad smo dosli do dijela gdje sam zeznula, svi u razredu su se poceli bunit da to nismo radili(a po definiciji iz knjige svatko je mogao to rijesit). ja sam im samo rekla: dajte sta se sada javljate, sigurno biste se i na matematici tako bunili?? a jedna zenska mi je rekla neka se pokopam. sreca da to nisam cula jer bih joj vjerojatno pocela govorit razloge zbog kojih bi se ona trebala pokopat.
sad zelim cuti vase misljenje o svemu tome. trebam li dobit ukor ili nesto slicno? da li je stvarno zabranjeno izreci svoje misljenje profesoru od kojeg svi strepe i koji se postavlja kao da je iznad svega? znam zasto se tako postavlja, on je covjek pred mirovinu u vjerojatno mu je svaki odlazak na posao poput puta u pakao pa se mora nekako ''zastititi'', a gimnazijalce kojima je samo stalo do ocjene ce lako drzati pod kontrolom na taj nacin. da je profesor kako treba, razgovarao bi sa mnom i rijesili bismo to bez previse dramatiziranja. ali kako se ja usudujem biti tako drska i reci svoje misljenje??
vjerojatno ce me netko od ''prijatelja'' iz razreda prijavit za ovo, ali buduci da se imena nigdje ne spominju, zeznut ce se.. i jedan savjet, ako ste karakterom barem malo slicni meni, nemojte upisat gimnaziju, pogotovo ne u malom gradu jer gimnazije su pune ulizica i licemjera.
dugacak post, znam... ali morala sam ovo napisat. zelim cuti misljenje nekoga tko je neutralan, tko ne ide sa mnom u razred i ne mrzi me zbog nekih desetih razloga.
Only you...
Nitko nije rođen da bi bio sam...osim mene.. svi trebaju nekoga, cak i ja trebam NEKOGA. ali ja sam previse duboko zaglibila, tamo gdje nije trebalo, previse sam se vezala za jednu osobu i prerano, predugo to vec sve skupa traje... i sve to možda i ne bi bilo cudno da je ta osoba uz mene. ali nije i nikad nece biti...NIKAD. lijepo je vidjeti ljude kako se vole, kako nakon tuge zbog nesretne ljubavi dobivaju novu priliku, uzdizu se i postaju sretne i bolje osobe. samo meni nema te prilike. jer si je ja ne mogu i ne zelim dati. i patim, i volim onoga koji nikada nece biti moj, onoga kojeg vise nikad ni zagrlit necu moci... a tako ga volim...
ali koga briga sta ja osjecam, moji osjecaji nisu bitni, ja sam na ovom svijetu samo slucajni prolaznik, nisam netko tko ce svijet uciniti ljepsim mjestom, nisam netko tko zasluzuje zivjeti punim plucima, nisam netko tko ce uspjeti, nisam netko tko ce nekome biti centar svijeta.. ja sam tu samo da budem, dosla sam tu sasvim slucajno, da budem tu i da dvoje ljudi budu sretni sta sam tu... samo zbog toga.
ja sam tu da gutam suze, ne smijem plakati... ne smijem...
nema nove prilike za srecu, nema je, bar ne meni, ja ne mogu biti sretna jer jedino sta mi treba za srecu nikad nece bit uz mene... ali nije vazno, ja nisam vazna, moji osjecaji nisu vazni. pokusavam sakrit tugu sa lica, ali ne uspijeva mi... svi je vide, svi je prepoznaju... zasto ne mogu malo bolje glumit? za mene je skrivanje osjecaja bijeg od stvarnosti... zelim pobjeci negdje daleko, sakriti se, biti sama kao sta sam uvijek bila... i patiti sama...
necu vise plakati, necu ni sama sebi priznavati sta osjecam, osjecaji ce jednom nestati, moraju, ako ih negiram, prestat ce postojati..... moraju...iako kazu da nista ne traje vjecno, bojim se da ovo hoce...moram se rijesiti tih osjecaja.. ali znam da cu jednom opet puknut i da cu shvatit da predugo lazem sama sebi i opet cu bit nesretna zbog onog sta nemam, jer bez toga ne mogu biti sretna... ali nije vazno... moji osjecaji nisu vazni... bitno mi je samo da si ti sretan.. makar mi se srce kidalo zbog toga sta nikad neces biti uz mene, nije vazno, samo ti budi sretan,ako itko to zasluzuje, to si ti... jer ti si jedini kojega sam ikad voljela i kojeg cu voljeti zauvijek... mozda ne ovoliko, ali uvijek ces biti u mom srcu...
uvijek...
Koliko se prijateljstvo uistinu cijeni?
ola ljudi, evo me, ziva sam, ali pocela je skola, pa sam nestala na neko vrijeme. ali sad sam tu. 
prvo da kazem nesto o danu koji je bio u srijedu – valentinovo. nije mi jasno kako ljudi mogu biti tako glupi i radit od toga cijele drame, to je dan kao i svaki drugi, ako nekog volis, voljet ces ga i kad nije valentinovo, i pokazivat ces toj osobi koliko ti znaci svaki dan, a ne samo na valentinovo.
mrzim valentinovo, mrzim, mrzim svu tu komercijalizaciju i pozive sa svih strana: Valentinovo je, morate bit zaljubljeni, i zato kupujte, kupujte i obradujte voljenu osobu! Brrrrrr! jezim se od svega toga.
iz istog razloga mrzim i Božić. zato ljudi, prestanite dramatiziat oko toga, valentinovo je tu samo da biste potrošili lovu.
sad da napišem ono šta je u biti i smisao ovog posta.
odlučila sam napisat par stvarčica o prijateljima, prijateljstvu i tako dalje. imam 4 prijateljice za koje bi život dala, one će se prepoznat. one su osobe koje uistinu cijenim i volim, sve bih napravila za njih. ali nikad, ama baš nikad ne bih im napravila nešto za šta bi unaprijed znala da će ih povrijedit. a znam da ne bi ni one meni. ipak, nekad previse vjerujemo ljudima koje ne poznajemo dovoljno dobro. neki će znati o čemu pričam. zamislite si situaciju: osoba kojoj vjerujete bude s tipom u kojeg si zatreskana. ja znam da ja ne bih mogla to oprostiti nikada, pa ni da se radi o neznam kome. ali ajde, neki ljudi bi mogli oprostit i okej, ako je toj osobi užasno krivo i sve. ali... kad ta osoba kojoj si vjerovala dođe kod tebe i još ti kaže: ajme, kako on dobro brije, ja bi opet!!! i ode kod tog tipa i opet bude s njim. šta biste onda napravili?? to se desilo jednoj mojoj frendici. bilo mi je muka uopće slušat kad mi je to govorila. bila sam užasno bijesna i još uvijek sam. mislila je da će možda moći prijeći preko toga, ali ja je potpuno shvaćam, preko toga ne možeš prijeći, pa makar ti se ta osoba ispričavala do besvijesti. ako ti znaš da njoj nije ni najmanje žao, da je bila potpuno pri svijesti kad je to napravila... nema šanse. a toj osobi nije prvi put da je tako nešto napravila, uvijek zna svih pogodit tamo gdje najviše boli. nemojte govorit da nije samo ona kriva nego i tip jer nije on kriv, kriva je samo ona. nije on unistio povjerenje i prijateljstvo, nego ona. da se radilo o bilo kome drugome, bila bi ista stvar. recite mi nešto: imam ja možda krive stavove kad mislim da se prijateljima takve stvari ne rade?? ljudi sve manje cijene prijateljstvo, a kad na kraju ostanu sami, onda su oni jadni, nevini, nevoljeni. ma daaaj!
a najbolje od svega je sta ta koja joj je to napravila sad ide, bi rekla Marri, metodom obrnute psihologije, znači, pokusava u svačijim očima ispast žrtva i govori za sebe da je na dnu, da zna kakvu glupost je napravila i da joj je užasno krivo, ali ako joj neće oprostit da ima potpuno pravo. netko tko je ne pozna još bi joj i povjerovao, ali ja je jako dobro poznam i već je puno sranja napravila i uvijek ide opet ispočetka i radi nova. i uvijek joj je ''žao''. neke se stvari mogu oprostit. ali za neke ipak nema oprosta i prije nego nešto napraviš trebaš biti svjestan da nakon toga neke ljude više nećeš imati u svom životu.
ako ti se i sviđa netko u koga je tvoja frendica zatreskana i on oće bit s tobom, nema rasprave, ako ti je frendica suzdržat ćeš se, jer dečki dolaze i odlaze, a jedino prijatelji ostaju. iako ne uvijek.
i još nešto: dečki nas mogu ostavit, povrijedit, možemo za njih govorit da su svinje, kreteni, ali ono šta nam druge ženske mogu napravit... e pa tome nema granica. i sama sam doživjela to da me frendica izda. zbog gluposti! ne znam da li je mene htjela uništit ili je htjela samo nešto drugo šta nije bilo šanse da dobije. preda mnom je izigravala nevinašce, ali na kraju sam je otkrila, jer ništa se ne može skrivat vječno. na kraju se postavlja pitanje: kome uopće možemo vjerovati? bojim se da na to pitanje ne postoji odgovor. ali mislim da svaka osoba u sebi zna kakav je netko i koliko mu može vjerovat. mislim da je i ova moja frendica kojoj se to desilo znala da u potpunosti ne može vjerovati toj osobi koja ju je izdala. ali nije mogla znati što je ova sposobna učiniti. pouka svega ovoga bi bila da svatko treba biti okružen ljudima do kojih mu je stalo, a ne ljudima pred kojima mora pazit šta će reći ili od kojih nikad ne zna šta očekivati.
pa, evo, to bi bilo to od mene za sada...
Bas moram pisati taj opis bloga? Dobro, pa... Blog ce, buduci da ga ne pise nitko pametan, biti pun gluposti, mozda mi izleti koja pametna, ali tesko...
