naslov naravno ne kuzite, ali skuzit cete tokom posta. unaprijed izrazavam zelju da mi pustate komentare koji su vezani za post i da mi kazete svoje misljenje o ovom sta cu napisati, jer post pisem samo da bih saznala sta drugi misle o tome. napisat cu sve kako je bilo, realno, bez uljepsavanja i opravdavanja sebe.
od kraja 1.polugodista 1.srednje imam problem koji se zove matematika. zapravo, nije matematika problem nego profesor iz matematike. u pocetku mi je bilo svejedno tko je profesor iz matematike, vjerovala sam da mi nista nece stati na put da naucim matematiku kako treba i da je znam, jer ipak su uvijek svi za mene govorili(a pogotovo nastavnica matematike iz osnovne) da sam najbolja u generaciji. a i lako sam se prilagodjavala. nikad se nisam smatrala najboljom jer najbolji u znanju ne postoje, to se ne moze nikako odrediti. u osnovnoj sam uvijek isla na natjecanja iz matke, bila medju prvih 3 na opcinskom i medju prvih 5 na zupanijskom, jednom sam cak bila 6.na regionalnom (najbolji iz 3 zupanije). ali nisam se ovdje dosla hvalit sa tim rezultatima, samo zelim da otprilike shvatite koliko mi je dobro matka isla. i uvijek sam se ravnala po natjecanjima, nikad po petici iz matematike, jer mnogi su imali 5 zahvaljujuci tome sta nam je nastavnica u osnovnoj bila predobra i davala primjere zadataka koji ce biti u ispitu. tako da je puno njih strebajuci te zadatke imalo 5 ili 4. a ja sam bila prelijena da bi ucila te zadatke, ja sam naucila princip opcenito tog gradiva koje smo ucili, ne tih zadataka, i tako rjesavala zadatke u ispitu.
onda je dosla srednja. i dalje me zanimala matematika, jer je bila osnova za sve predmete koji su me zanimali (kemija, fizika, informatika). mislila sam si, ako mi ne bude preveliko opterecenje, mogla bih i u srednjoj nastavit ici na natjecanja. ali to nije bilo moguce. nacin rada profesora nije mi se ni najmanje svidao, a ne svida mi se ni sada. nikad nisam mogla bas razumjeti sve i nisam vise lako svladavala gradivo. za zadacu bismo dobivali zadatke koji se nisu dali rijesit ako ti netko prije nije objasnio o cemu se radi. i ti zadaci bili bi u ispitu. kako to jednostavno nikako nije islo, svi su se poceli buniti protiv toga, rekli smo to razrednici, nije nas htjela slusat. roditelji su joj govorili, pravila se glupa i govorila da prvi put cuje za taj problem. 9.5.2006., utorak, bio je ispit iz konstrukcija. kako cu znat konstruirat nesto ako to nikad prije nisam vidjela?? buduci da mi dan prije ispita nije bas bilo dobro, nisam dosla u skolu. 8 nas nije bilo u skoli. namjeravala sam sljedeceg ponedjeljka progutat ponos i otici na intrukcije, uvjeravajuci se da nisam glupa ako idem na instrukcije(osoba koja mi je davala instrukcije, inace profesor matematike s velikim iskustvom rekla je mojoj mami da meni instrukcije nisu potrebne i da je gust radit sa mnom jer da ja dodjem s tocno odredenim problemom, da znam sta ne znam). profesor nam je rekao da onaj tko fali na ispitu pise sljedeci put kad imamo blok-sat. dakle, racunala sam da ce to biti utorak.ali... dva dana nakon ispita, cetvrtak, kad nas se 7 od tih 8 koji smo falili u utorak pojavilo na satu matematike, profesor je izmislio novo pravilo: tko fali samo na dan ispita, pise prvi sljedeci sat koji imamo. naravno, svi smo pobrali kolcine, a on se tog pravila pridrzavao samo jednom. a mene je toliko izivcirao jer me jedno 3-4 puta razmjestao da sam na kraju, kod zadnjeg premjestanja izgubila zivce i bacila pernicu na klupu, ali malo prejako pa sam ispala drska i bezobrazna i mama mi je morala doci u skolu. dan prije, dakle u srijedu, bila sam razgovarat sa psihologicom i pedagogicom, koje su mi obecale da ce nesto poduzet, ali to su bila samo prazna obecanja, jer za taj problem s tim profesorom zna se vec godinama, a nitko nikad nije nista poduzeo u onoj skoli, koliko god se roditelja bunilo. a sta se tice mog ''drskog i bezobraznog ponasanja'', profesor je kasnije htio da mu se ispricam zbog toga. svi su se poceli ispricavat i ulizivat, dobro da ga na koljenima nisu molili da im oprosti jer se na dan ispita nisu pojavili u skoli, ali ja nisam htjela. jedna zenska sta je sjedila ispred mene mi je sapnula: daj, ispricaj se, svi cemo najebat zbog tebe. a ja sam joj rekla: kao da me briga za ovaj razred(vec onda sam pocela shvacat kakvi su). i nisam se ispricala, jer mene nitko nece natjerat da se ponizavam i ispricavam bez razloga. rekla sam profesoru da priznajem da sam glupo reagirala, ali da se necu ispricat. tocka.
e sad, bit cijelog posta. ono sta se desilo ovog utorka. u ponedjeljak smo pisali trigonometriju, gradivo koje sam znala jos u prvom srednje, i islo mi je super. ali ispit je opet bio sa zadacima koji bi se mogli skuzit kad bi se dovoljno mozgalo,a na ispitu jednostavno nema vremena za to. i ja sam rjesila jedan zadatak bez skice. i u utorak profesor meni govori da se zadatak ne moze rijesit bez skice, da mi nije priznao, ali ako znam skicu da cu dobit 4. i ja sam isla na plocu, pokusala nesto, ali nisam znala. otisla sam na mjesto i rekla samo jednu recenicu: ja ionako ne mogu iz ispita dobit vise od 3, vec sam se pomirila s tim. eh, onda je profesor poceo da sta ja njega optuzujem da ja zbog njega ne mogu dobit vise od 3, da je jako lako dobit 5 samo da treba rijesit sve zadatke. kako sam bila pri kraju sa zivcima, a emocije se ne mogu kontrolirat, samo su mi suze pocele ici od zivcanosti, a glas mi je malo podrhtavao. rekla sam mu da ga ne optuzujem da on namjesta ispite tako da ja dobijem 3, ali da je jednim dijelom kriv za to. pa mi je rekao da sta bi se onda i drugi trebali bunit jer da vecina ima 2 i 3, a ja sam rekla da mene ne zanimaju drugi, da ja znam za koliko ja znam. pa je rekao da on moze znat za koliko ja znam samo na temelju onoga sta napisem u testu. pa sam mu rekla da on ne moze uopce znat za koliko ja znam jer u ispitu se moze jako lako pogrijesiti, a on nikad ne pita usmeno i da ne moze znat koliko netko zna na temelju onoga sta on tvrdi, da vidi kako mi radimo na ploci (mi zadatke rjesavamo na ploci, idemo po redu, po klupama, ali nikad za ocjenu). pa sam rekla da sam ocito postala jako glupa otkad sam dosla u srednju, jer da mi je oduvijek isla matematika, da sam je uvijek znala i da mi rezultate s natjecanja nitko nije poklonio (kao sta svi misle za ocjenu), ali tko zna, mozda sam ja preko noci postala glupa. to je bila ta rasprava. nisam mu rekla ni jednu uvredu, makar on tvrdi da sam ga jako uvrijedila time sta sam ga optuzila da kod njega ne mogu imat vise od 3. da, i rekla sam mu da mi se ne svidja njegov nacin rada, pisanja ispita i to sta nikad ne pita usmeno i da sam uvjerena da bih kod bilo kojeg drugog profesora imala vise od 3. nisam ni vikala na njega kao sta neki tvrde, samo sam plakala jer sam glupaca koja kad je zivcana se ne moze suzdrzat od suza, pa mi je glas mozda zvucao drukcije nego inace. ali da sam vikala na njega, nisam. da sam malo preburno reagirala, jesam, jer me po ne znam koji put dobro izbacio iz takta. mogla bih mu se ispricati za reakciju,ali za rijeci nikad. jer sve sta sam rekla to sam i mislila, ali cini se da je u nasoj skoli zabranjeno izreci svoje misljenje.
u cetvrtak me razrednica zvala na razgovor i ja sam joj ispricala sta je bilo. postavila mi je jedno pitanje: zasto si plakala? - jer me profesor izbacio iz takta, a ja kad sam zivcana znam se rasplakat. - da, to mozes doma, ali u skoli... nisam joj to rekla, ali kvragu sta ja mozda mogu protiv svojih emocija koje same od sebe izlaze iako ja to ne zelim? bas nam je taj dan psihologica govorila kako na emocije ne mozemo utjecati. a ja nekad ne mogu utjecati na suze. jos mi samo fali da mi zabrane da placem. pa me pitala da li ja mislim da je u redu to sta sam rekla profesoru. - mislim da svatko nekome moze dati kritiku na njegov rad, a taj kome je kritika upucena trebao bi je znati prihvatiti.ako je netko ne moze prihvatit, to je vec njegov problem. sat prije nego sam razgovarala s njom, imali smo matematiku. i profesor je rekao da ce odsada zbog onog ''incidenta'' gledat samo na sebe, a ne na nase bolje(a kao da je nekad i gledao, samo kad je trebao poklanjat ocjene nije mu bilo problem). i dvije trecine mog razreda se napizdilo na mene zbog toga, a zanimljivo je da nas je tog utorka na nastavi bilo cak 9 od 25. i razrednica je rekla da ce pricat sa razredom o tome, ali da cu ja morati izaci jer da preda mnom nitko nece moci reci sta stvarno misli. sad cu navest neka misljenja. jedna cura koja je bila tog dana na nastavi rekla je da sam se ja pocela derat na profesora i da sam rekla da sam ja najbolja u razredu iz matematiku. da nije zalosno koliko je jadna, sad bih se na to nasmijala. jedna koja nije bila na nastavi je rekla da sta si ja umisljam da sam najbolja, da je i ona u osnovnoj imala 5 i bila na natjecanju(samo je zaboravila naglasit da je bila na natjecanju u 7. ili 8. razredu, ne sjecam se kojem i da je bila 9. ili 10. na opcinskom dok sam ja redovito bila medu najboljima i na zupanijskom). i jos je rekla da je moja mama izjavila da ja skoro uopce ne vjezbam matematiku. a kad bih se spustila na zemlju i rijesila cijelu knjigu kao i ostali da bih sigurno dobila 5. ka prvo, moja mama nikad nije tako nesto rekla, drugo, ja itekako vjezbam matku jer da ne vjezbam pored onakvog profesora ne bih znala ama bas nista. treca osoba, koja nije bila prisutna rekla je da ako je ona mogla dobit 5 na kraju polugodista, da mogu i ja (napomena, nije pisala ispit kad i svi nego naknadno, ali iste zadatke tako da ih je sve nastrebala napamet). jos je dodala da kako se ja mogu svadat s nekim tko je stariji od mene i jos je i bolestan i mora se zivcirat radi mene. sad bih nesto rekla, ali necu ulazit u detalje. neznam ama bas nista o njegovoj bolesti, ali ako netko zna sta znaci imat bolesno srce, ja znam jer sam to dozivjela u obitelji. a da je on toliko bolestan koliku dramu se radi oko toga, bio bi na bolovanju i uopce ne bi dolazio na posao jer ne bi mogao.
i tako, moj razred je kao i uvijek stao uz mene. i sad mi mama opet mora ici u skolu, sva sreca da su ona i tata uz mene kad vec skoro nitko nije, uzasno sam sretna sta imam tako sobre roditelje jer vecini bi bio bed sta ih kcer sramoti pred nepoznatim ljudima. samo sam im rekla da su me krivo odgojili, da su me trebali ucit da budem licemjerna i dvolicna kao vecina mog razreda pa se takve stvari ne bi dogadale. naravno, ne mislim tako. pretpostavljam da ce mi pokusat uvalit ukor ili tako nesto i da ce skroz izokrenut moje rijeci i cijelu situaciju, da ce se uvazavat misljenja onih koji uopce nisu taj dan bili prisutni na nastavi. i tako, umjesto da se sad spremam za natjecanja, ja se moram zivcirat oko gluposti. a ako dobijem ukor ili opomenu, bilo sta, znam da nece ostati na tome. jer nitko nije nedodirljiv, iznad ravnatelja i nastavnickog vijeca postoji jos netko. a sad su se svi u razredu urotili protiv mene jer se moraju ulizivat profesoru jer onaj tko ne zna mora se na to izvlacit. a buduci da se profesor prema nama postavlja kao da je bog, pa ga se svi boje, sad treba bit protiv mene... jucer smo pisali ispit iz fizike. jedan zadatak nisam bas mogla skuzit, glupost sam zeznula, ali nema veze. i poslije ispita pitam profesora da li mogu rijesit na ploci. kad smo dosli do dijela gdje sam zeznula, svi u razredu su se poceli bunit da to nismo radili(a po definiciji iz knjige svatko je mogao to rijesit). ja sam im samo rekla: dajte sta se sada javljate, sigurno biste se i na matematici tako bunili?? a jedna zenska mi je rekla neka se pokopam. sreca da to nisam cula jer bih joj vjerojatno pocela govorit razloge zbog kojih bi se ona trebala pokopat.
sad zelim cuti vase misljenje o svemu tome. trebam li dobit ukor ili nesto slicno? da li je stvarno zabranjeno izreci svoje misljenje profesoru od kojeg svi strepe i koji se postavlja kao da je iznad svega? znam zasto se tako postavlja, on je covjek pred mirovinu u vjerojatno mu je svaki odlazak na posao poput puta u pakao pa se mora nekako ''zastititi'', a gimnazijalce kojima je samo stalo do ocjene ce lako drzati pod kontrolom na taj nacin. da je profesor kako treba, razgovarao bi sa mnom i rijesili bismo to bez previse dramatiziranja. ali kako se ja usudujem biti tako drska i reci svoje misljenje??
vjerojatno ce me netko od ''prijatelja'' iz razreda prijavit za ovo, ali buduci da se imena nigdje ne spominju, zeznut ce se.. i jedan savjet, ako ste karakterom barem malo slicni meni, nemojte upisat gimnaziju, pogotovo ne u malom gradu jer gimnazije su pune ulizica i licemjera.
dugacak post, znam... ali morala sam ovo napisat. zelim cuti misljenje nekoga tko je neutralan, tko ne ide sa mnom u razred i ne mrzi me zbog nekih desetih razloga.
Post je objavljen 24.02.2007. u 15:06 sati.