Misholovka 2

Nakon što sam provela 3 sata sažimajući četrdesetak stranica europske i hrvatske povijesti u doba revolucija (famozne godine koje nikada neću zaboraviti – 1848. i 1849.), shvatila sam da nisam ama baš ništa zapamtila osim, ako se ne varam, da je u to doba svaka zemlja htjela ili biti samostalna, ili ujedinjena. I možda 1809. i mira u Schőnbrunnu (predivan dvorac!) kada je donešena odluka da se Napoleonu predaju kasnije zvane ilirske pokrajine. Ali ovog posljednjeg se vjerojatno sjećam samo zato što sam čvrsto odlučila da će to biti zadnje što ću ovog tjedna pročitati o povijesti. Užasno me zamara taj predmet. Pogotovo ako računam da ga sama moram obraditi i apsorbirati, od samog početka do potpunog kraja. Detaljno po mogućnosti. I uz razumijevanje, razumije se. A ne bi bilo loše i da uspijem povezati neke povijesne ličnosti s događajima. Datum i sat bi bio malo previše, jer ne moram znati baš toliko puno, ali godina bi se mogla negdje ugurati. Mozak će mi puknuti. Mrzim povijest. Zašto ja moram znati koliko je puta Napoleon zijevnuo i prdnuo u vrijeme svoje vladavine? Ili s koliko je godina naučio jahati konja? Ili način na koji je brisao nos kad je bio prehlađen? Šta me briga koliko je puta slao jadne ljude u pogiblje, budaletina jedna, stara, glupa, ružna…Uf.
I ne, nije uopće stvar u Napoleonu, ne volim ama baš nijednu povijesnu ličnost. Ma, ja zapravo lažem, nemam ja ništa protiv njih (osim činjenice da su radili gadosti na ovom već jadnom svijetu), imam averziju prema povijesti. Čisto bubanje. Fuj. Profesorica mi nije inspirativna. Ne bih joj napisala referat o Napoleonu niti da me osobno zamoli. Ma bih, jer jedinica iz takve gluposti je nedopustiva. Ne volim profesoricu. Nije mi simpatična. Nije ni bitno, jer ništa ne mogu promijeniti. Pa tako ni povijest. Ako ikada budem ministrica obrazovanja/kulture ukinut ću povijest. Pa neka me učenici slave. Biti ću omiljena ministrica. Možda čak uđem i u povijest.

P.S. Ispričavam se. Povijest me dotukla. Idem (ne)učiti hrvatski. Sutra pišemo. Ili pita. Kako god joj padne na pamet. Možda me pita hrvatski realizam (opet), ali ako baš budem imala sreće, pitat će me europski (opet). Zapravo, ako budem imala sreće, razbolit ću se. A ozdravit ću samo od sunca. Čekam sunce, ne volim oblake.