![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
14.02.2022., ponedjeljak
Obično jutro, neobično jutro
|
Obično jutro, neobično jutro Istog trena kad sam se probudio i bacio pogled na sat, shvatio sam da ona još spava i zbog toga jutro, koje inače uvijek pripada njoj, ovog puta pripada meni. Priznajem, osjećao sam radost zbog toga. Iskočio sam poletno iz kreveta i ritualno se istegnuo, radujući se jutarnjem trčanju u prohladno zimsko jutro. Čudno, kad god sam kasnije mislio o tom trčanju, u mom je sjećanju titrao oblačni dan pun niskih bremenitih oblaka, sunca ni na pomolu bilo nije, a kiša me pratila svih osam kilometra. Ustvari, jutro je bilo prohladno i sunčano, dokazuje to i „fotka“ koju sam „okinuo“ dok sam se istezao na kraju treninga, i zauvijek mi je zagonetno kako se to moj um poigrao sa mnom. Uglavnom, da ne davim više vremenskom prognozom, tiho sam prošao pored majčine spavaće sobe na putu u kupaonicu, osvježio se, popio malo vode, uvijek brinući o tome da budem dovoljno hidriran, a dok sam onako s nogu pio crnu kavu, osluškivao sam napeto, ali na moju radost, nikakav zvuk nije dopirao iz sobe u kojoj je majka spavala, bolovala i polako umirala. Slobodan sam! Mogu na trčanje … i tek kad se vratim očekuje me neugodna dužnost brige prilikom majčinog ustajanja. Vrativši se sa trčanja i prije nego li sam otišao pod željno očekivani tuš, oprezno sam otvorio vrata majčine sobe, zavirio unutra: mirno je ležala na desnom boku ogrnuta paperjastim jorganom, dišući poluotvorenih usnica. Tiho sam zatvorio vrata i stao pod tuš, ispirući znoj, ali ne i tjeskobu: odjednom sam osjetio da nešto nije u redu. Istog trena kad sam ponovo ušao u njenu sobu, znao sam da je ovo jutro predodređeno za to: za majčino umiranje. Sjeo sam pored njenog krhkog tijela, koje kao da se svakog dana sve više smanjivalo, i primio je za suhu ruku prošaranu žilama. - Ovdje sam, Lisico – rekao sam tiho i blago onoliko koliko sam mogao, nazvavši je nadimkom kojeg sam joj odavno nadjenuo. Nije odgovorila. Ali njen je dlan zadrhtao u mome i osjetio sam kako mi uzvraća slabašnim stiskom koji se stiskom nije ni mogao nazvati. - Trebaš li nešto? – upitao sam, nagnuvši se prema njoj. Pogledala me je. Onda to nisam znao, ali bilo je to posljednji put da se njen pogled spojio sa mojim. Osjetio sam kako mi se grlo steže. Nismo se, majka i ja voljeli previše. Mnogo je godina između nas zjapio jaz nerazumijevanja i osuđivanja onog drugog zbog načina života. A opet, neka je nit ljubavi ostala, tanka i slabašna i titrajući prijetila puknućem svakog trenutka, bilo kad, bilo gdje, zbog bilo čega. - Vode – šapnula je žmirkajući gledajući u mene. Stisnuo sam joj ruku, brzo ustao i iz kuhinje donio čašu vode. Lijevom sam je rukom pridigao sa jastuka i prinio čašu njenim suhim usnama. Otpila je. „Malo, kao kanarinac“, govorio sam kasnije. Polako sam je vratio ponovo u ležeći položaj, pogled joj se gasio, oči je zatvorila i onda … obično se jutro pretvaralo u neobično, nesvakidašnje, po prvi me puta sučeljavajući sa beskonačnošću, osjećao sam to svakom svojom žilicom: ljepota strašnog trenutka! Ovo još nikad nikome nisam rekao, kunem se da je svako slovo istinito, odjednom se zrak u sobi promijenio, postao nekako gorko-slatkast, težak, opor i dok sam gledao u sad mrtvu majku pitao sam se … Onda sam ispustio njenu ruku, ustao i zrak je i opet postao „normalan“, svakidašnji, uobičajeni, ali ja više nikad, nisam niti ću biti isti. Copyright © 2022. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: umiranje |
- 13:57 - Budi (5) - Iskren - #
29.05.2018., utorak
Onaj dan
|
Onaj dan Bilo je to sve nadasve čudno: Vilkov se um igrao njime. Svaki put, kad bi razmišljao o Onom danu, u Vilkovom umu navrlo bi sjećanje na tmuran dan u kojem se crni oblaci valjaju sivim nebom iz kojeg nemilice lije kiša, hladna, gotovo ledena. Zbilja je bila sasvim drugačija, atmosfera je bila puna života u Onom danu, Vilko je to iznenađeno morao priznati, jer fotke, koje je on Onog dana snimio, i koje je s vremena na vrijeme gledao, to su dokazivale: sunce je sijalo i nije bilo hladno, bilo je čak i toplo za to doba godine, siječanj se približavao svom kraju, siječanj u kojemu je trajalo proljeće. Probudio se rano, nije bilo još ni šest sati, ni svanulo nije i pitao se, što li ga je to probudilo? Majčin zov u pomoć? Napeto je osluškivao, ležeći u krevetu i dalje, ali nikakav neuobičajeni se zvuk nije čuo, ma koliko Vilko napinjao uši i odluči ustati i iskoristiti rano buđenje, pobjeći na tren od dužnosti i prvo "odraditi" trčanje, pa tek zatim posvetiti se svojim obavezama koje mu je život nametnuo. Prije nego li je izašao iz stana, Vilko je zastao ispred vrata spavaće sobe u kojoj mu je spavala stara majka i osluškivao nekoliko trenutaka. Nikakav se zvuk nije čuo: samo je teška tišina dopirala do njega. Zbog te neuobičajene tišine tiho je otvorio vrata majčine spavaće sobe i pogledao unutra, istegavši vrat koliko god je mogao, izbjegavajući ući u sobu. Majka, vrlo stara, prešla je 90 -tu, ležala je na lijevom boku, točno u istom položaju kako ju je na njezinu molbu Vilko sinoć namjestio, i disala poluotvorenim ustima i šum je disanja dopirao do Vilka. Umiren, tiho je zatvorio vrata i izašao iz stana, radujući se što ne mora prvo pobrinuti se za majčine potrebe, što je, barem na trenutak, slobodan, pa tek zatim trčanju tihim ulicama: bila je nedjelja i prometa gotovo da i nije ni bilo. Uz radost kretanja, ne osjećajući umor u nogama, odjednom se, na sedmom kilometru prisjetio kako mu majka možda više ne spava i zove ga, zove, a on ne čuje, jer ne može je čuti, jer trči, jer je ukrao malo vremena za sebe, samo za sebe. Nelagodno je zatresao ramenima pri okretanju, baš kao da s pleća odbacuje neki teški teret. Majka mu je sasvim onemoćala i Vilko ju je svako jutro dizao iz kreveta, pomogao joj oko toalete, strpljivo slušao majčino stenjanje i neprestano žaljenje na bolove, dok mu je u duši vriskalo i dok je želio pobjeći što dalje od starice, od njenih beskrajnih žalopojki, od starog tijela koje je neumoljivo Vrijeme uništilo, nagrdilo. - Ne mijauči neprekidno -često joj je govorio potiho, dok bi joj pomagao pri oblačenju. - Žalopojke ništa nikom nikad nisu pomogle. - Lako je tebi ... - započinjala bi ona svoju omiljenu tiradu, ali bi je Vilko svaki put nesmiljeno prekidao. - Naravno - podrugljivo bi rekao. - Meni je sve lako. A tebi je sve teško. Tako Jehova hoće. Vilko je znao da je to niski udarac s njegove strane, ali nije si mogao pomoći: morao je i on istresti svoju frustraciju. Cjelodnevna briga oko stare, pa i prastare žene, probudila je u njemu odvratnost prema starosti, prema nemoći i u sebi se svakog dana zaklinjao, da će se on, bez obzira koliko godina mu Život bude nagomilao na leđa, uvijek moći brinuti o samom sebi i nikad neće ovisiti o nekom drugom ljudskom biću, a zbog čega? Da bi oteturao u toalet i olakšao se! Fuj! U početku majčinog umiranja, jer to je bilo to, umiranje i ništa drugo, mada to nikad nitko glasno nije izrekao, Vilko je bio pun razumijevanja i nježnosti i strpljivosti, ali ... ah, to "ali" uvijek u svemu i svačemu ... kako je vrijeme odmicalo, majka je postajala sve nemoćnija (a i razmaženija, Vilko je u to bio sasvim siguran), a Vilko sve razdraženiji jer njegovo Vrijeme više nije bilo njegovo: pripadalo je majci. Svoje je Vrijeme morao krasti. A kad bi ga ukrao i pošao trčati, jer samo zbog trčanja bi ga i krao, osjećao bi grižnju savjesti i nije bilo onog uživanja u trčanju, kojeg je inače uvijek bilo i u kojemu je silno uživao. I koje mu je bilo potrebno. Sunce mu je udaralo u lice dok je trčao sve brže i brže na blagoj i dugačkoj nizbrdici, sad već vraćajući se kući, majci, dužnostima, dosadnoj neumoljivoj svakodnevnici. Noge su mu bile lagane, poletne i osjećao se sretnim i znao je da sve životne nedaće, baš sve, može izdržati, ako svakodnevno uzima terapiju trčanja, koju je pripisao samom sebi. Bez trčanja bilo bi nemoguće živjeti, bio je uvjeren u to. Osvježen, ispunjen mirom koje bi mu trčanje darivalo, odlučio se prvo istuširati, pa tek zatim ući u majčinu spavaću sobu i otpočeti s ritualom njenog ustajanja. I dalje osjećajući mir u sebi, tiho je otvorio vrata majčine spavaće sobe i ušao unutra. I dalje je ležala u istom položaju u kojem ju je jutros zatekao: sasvim onemoćala, nije se mogla bez pomoći smjestiti u neki drugi, možda njoj povoljniji položaj. - Jesi li budna? - upitao je tiho. Pogledala ga je. Sasvim je malo pomjerila glavu s koje je nestajala kosa i zagledala se u Vilka pogledom kakvog Vilko nikad prije nije vidio. Shvatio je: Onaj dan je tu, to je danas, sad. - Nećeš ustati? - upitao je stegnutog grla. Nije odgovorila: samo je nijemo gledala u njega, a on je sumnjao da ga vidi, jer pogled joj bio zamućen, očni kapci gotovo sasvim spušteni, zatvoreni. - Trebaš li što? - Vode - sasvim tiho je rekla. Donio joj je vode. Polako i nježno pomogao joj je napola sjesti u krevetu, gurajući bezbrojne jastuke iza majčinih leđa i prinio joj usnama čašu. Otpila je. Sasvim malo. "Kao kanarinac", često je kasnije Vilko govorio. I dok ju je blago polagao nazad na jastuke, znao je da je Onaj dan nastupio i beskrajna ga žalost preplavi i začudi. Jer mnogo vremena "režali" su jedno na drugo, majka i on, ne shvaćajući jedno drugo, niti se trudeći ispraviti to. Previše vremena neshvaćanja i optuživanja stvorilo je dubok jaz među njima i bio je uvjeren kako će odahnuti kad nastupi vrijeme rastanka, a kad ono ... ne vjerujući samom sebi da se to događa, Vilko je plakao sjedeći pored umiruće majke i držeći je za suhu i ispucanu ruku, sasvim krhku, baš kao da pripada mumiji, tiho i nježno joj govorio: - Ne boj se, opusti se ... samo se opusti. I dok je gledao majku kako umire, znao je da će jednog dana u budućnosti pisati o tom iskustvu, ali nije znao, nije mogao znati, da će se njegov um poigrati sjećanjem i sunčani dan zbog smrti njegove majke "pretvoriti" u kišovit i oblačan. Copyright © 2018. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: umiranje |
- 10:20 - Budi (4) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||