Onaj dan
Bilo je to sve nadasve čudno: Vilkov se um igrao njime. Svaki put, kad bi razmišljao o Onom danu, u Vilkovom umu navrlo bi sjećanje na tmuran dan u kojem se crni oblaci valjaju sivim nebom iz kojeg nemilice lije kiša, hladna, gotovo ledena. Zbilja je bila sasvim drugačija, atmosfera je bila puna života u Onom danu, Vilko je to iznenađeno morao priznati, jer fotke, koje je on Onog dana snimio, i koje je s vremena na vrijeme gledao, to su dokazivale: sunce je sijalo i nije bilo hladno, bilo je čak i toplo za to doba godine, siječanj se približavao svom kraju, siječanj u kojemu je trajalo proljeće.
Probudio se rano, nije bilo još ni šest sati, ni svanulo nije i pitao se, što li ga je to probudilo? Majčin zov u pomoć? Napeto je osluškivao, ležeći u krevetu i dalje, ali nikakav neuobičajeni se zvuk nije čuo, ma koliko Vilko napinjao uši i odluči ustati i iskoristiti rano buđenje, pobjeći na tren od dužnosti i prvo "odraditi" trčanje, pa tek zatim posvetiti se svojim obavezama koje mu je život nametnuo.
Prije nego li je izašao iz stana, Vilko je zastao ispred vrata spavaće sobe u kojoj mu je spavala stara majka i osluškivao nekoliko trenutaka. Nikakav se zvuk nije čuo: samo je teška tišina dopirala do njega. Zbog te neuobičajene tišine tiho je otvorio vrata majčine spavaće sobe i pogledao unutra, istegavši vrat koliko god je mogao, izbjegavajući ući u sobu.
Majka, vrlo stara, prešla je 90 -tu, ležala je na lijevom boku, točno u istom položaju kako ju je na njezinu molbu Vilko sinoć namjestio, i disala poluotvorenim ustima i šum je disanja dopirao do Vilka. Umiren, tiho je zatvorio vrata i izašao iz stana, radujući se što ne mora prvo pobrinuti se za majčine potrebe, što je, barem na trenutak, slobodan, pa tek zatim trčanju tihim ulicama: bila je nedjelja i prometa gotovo da i nije ni bilo.
Uz radost kretanja, ne osjećajući umor u nogama, odjednom se, na sedmom kilometru prisjetio kako mu majka možda više ne spava i zove ga, zove, a on ne čuje, jer ne može je čuti, jer trči, jer je ukrao malo vremena za sebe, samo za sebe. Nelagodno je zatresao ramenima pri okretanju, baš kao da s pleća odbacuje neki teški teret.
Majka mu je sasvim onemoćala i Vilko ju je svako jutro dizao iz kreveta, pomogao joj oko toalete, strpljivo slušao majčino stenjanje i neprestano žaljenje na bolove, dok mu je u duši vriskalo i dok je želio pobjeći što dalje od starice, od njenih beskrajnih žalopojki, od starog tijela koje je neumoljivo Vrijeme uništilo, nagrdilo.
- Ne mijauči neprekidno -često joj je govorio potiho, dok bi joj pomagao pri oblačenju. - Žalopojke ništa nikom nikad nisu pomogle.
- Lako je tebi ... - započinjala bi ona svoju omiljenu tiradu, ali bi je Vilko svaki put nesmiljeno prekidao.
- Naravno - podrugljivo bi rekao. - Meni je sve lako. A tebi je sve teško. Tako Jehova hoće.
Vilko je znao da je to niski udarac s njegove strane, ali nije si mogao pomoći: morao je i on istresti svoju frustraciju. Cjelodnevna briga oko stare, pa i prastare žene, probudila je u njemu odvratnost prema starosti, prema nemoći i u sebi se svakog dana zaklinjao, da će se on, bez obzira koliko godina mu Život bude nagomilao na leđa, uvijek moći brinuti o samom sebi i nikad neće ovisiti o nekom drugom ljudskom biću, a zbog čega? Da bi oteturao u toalet i olakšao se! Fuj!
U početku majčinog umiranja, jer to je bilo to, umiranje i ništa drugo, mada to nikad nitko glasno nije izrekao, Vilko je bio pun razumijevanja i nježnosti i strpljivosti, ali ... ah, to "ali" uvijek u svemu i svačemu ... kako je vrijeme odmicalo, majka je postajala sve nemoćnija (a i razmaženija, Vilko je u to bio sasvim siguran), a Vilko sve razdraženiji jer njegovo Vrijeme više nije bilo njegovo: pripadalo je majci. Svoje je Vrijeme morao krasti. A kad bi ga ukrao i pošao trčati, jer samo zbog trčanja bi ga i krao, osjećao bi grižnju savjesti i nije bilo onog uživanja u trčanju, kojeg je inače uvijek bilo i u kojemu je silno uživao. I koje mu je bilo potrebno.
Sunce mu je udaralo u lice dok je trčao sve brže i brže na blagoj i dugačkoj nizbrdici, sad već vraćajući se kući, majci, dužnostima, dosadnoj neumoljivoj svakodnevnici. Noge su mu bile lagane, poletne i osjećao se sretnim i znao je da sve životne nedaće, baš sve, može izdržati, ako svakodnevno uzima terapiju trčanja, koju je pripisao samom sebi. Bez trčanja bilo bi nemoguće živjeti, bio je uvjeren u to.
Osvježen, ispunjen mirom koje bi mu trčanje darivalo, odlučio se prvo istuširati, pa tek zatim ući u majčinu spavaću sobu i otpočeti s ritualom njenog ustajanja. I dalje osjećajući mir u sebi, tiho je otvorio vrata majčine spavaće sobe i ušao unutra.
I dalje je ležala u istom položaju u kojem ju je jutros zatekao: sasvim onemoćala, nije se mogla bez pomoći smjestiti u neki drugi, možda njoj povoljniji položaj.
- Jesi li budna? - upitao je tiho.
Pogledala ga je. Sasvim je malo pomjerila glavu s koje je nestajala kosa i zagledala se u Vilka pogledom kakvog Vilko nikad prije nije vidio. Shvatio je: Onaj dan je tu, to je danas, sad.
- Nećeš ustati? - upitao je stegnutog grla.
Nije odgovorila: samo je nijemo gledala u njega, a on je sumnjao da ga vidi, jer pogled joj bio zamućen, očni kapci gotovo sasvim spušteni, zatvoreni.
- Trebaš li što?
- Vode - sasvim tiho je rekla.
Donio joj je vode. Polako i nježno pomogao joj je napola sjesti u krevetu, gurajući bezbrojne jastuke iza majčinih leđa i prinio joj usnama čašu. Otpila je. Sasvim malo. "Kao kanarinac", često je kasnije Vilko govorio. I dok ju je blago polagao nazad na jastuke, znao je da je Onaj dan nastupio i beskrajna ga žalost preplavi i začudi. Jer mnogo vremena "režali" su jedno na drugo, majka i on, ne shvaćajući jedno drugo, niti se trudeći ispraviti to. Previše vremena neshvaćanja i optuživanja stvorilo je dubok jaz među njima i bio je uvjeren kako će odahnuti kad nastupi vrijeme rastanka, a kad ono ... ne vjerujući samom sebi da se to događa, Vilko je plakao sjedeći pored umiruće majke i držeći je za suhu i ispucanu ruku, sasvim krhku, baš kao da pripada mumiji, tiho i nježno joj govorio:
- Ne boj se, opusti se ... samo se opusti.
I dok je gledao majku kako umire, znao je da će jednog dana u budućnosti pisati o tom iskustvu, ali nije znao, nije mogao znati, da će se njegov um poigrati sjećanjem i sunčani dan zbog smrti njegove majke "pretvoriti" u kišovit i oblačan.
Copyright © 2018. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 29.05.2018. u 10:20 sati.