![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
05.09.2020., subota
Povratak radosti
|
Mom prijatelju maratoncu Zoranu Oreškoviću koji se jedini zabrinuo za moje duševno zdravlje zbog sve slabijih treninga. Povratak radosti Od kako-tako istrčanog maratona prošlo je već šest mjeseci, a treninzi su postajali iz dana u dan sve teži. Pretrčani kilometri,ako se o trčanju moglo u ovom slučaju govoriti, kretali su se uvijek iznad sedam minuta, obično bi sportski sat pokazivao vrijednost od 7:25 minuta. Svakog je dana bivao sve slabiji, snaga kao da je oduvijek napustila njegove mišiće i Vilko je postepeno gubio nadu u čudo koje će se dogoditi i donijeti napredak, radost trčanja. To ga je najviše smetalo, boljelo, taj nedostatak radosti treninga. Više nije uživao u treninzima, odrađivao ih je snagom volje, rutinski, loše, sve slabije i slabije, ali nešto ga je guralo naprijed, samo naprijed, iako bi ponekad, naročito na nekoj teškoj uzbrdici, dok bi je sa mukom savlađivao grabeći požudno zrak otvorenih usta, pomislio na odustajanje. "Trideset i tri godine trčim, sad već ne trčim, samo trčkaram", prežvakavao je uvijek jedne te iste misli dok bi trčao poznatim predjelima. "Možda je zbilja kucnulo vrijeme da odbacim koplje u trnje. Svemu dođe kraj, moje trčanje nije izuzetak. Ali tako bi volio ... " I ta misao, "tako bi volio još ..." gurala ga je naprijed i iz treninga u trening, iz dana u dan, odgađalo Vilkovo odustajanje, predaju, kako je Vilko to emotivno doživljavao, a koje i nije bila predaja, jer znao je: dao je sve od sebe, a ono što ne može dati ... za takvog što niti se ne snosi odgovornost, zar ne? Uvijek je tu svoju "predaju" Vilko odgađao za iduću trku, jer uvijek bi poneka trka bila na vidiku, privlačna i uzbudljiva i zbog koje bi ga još jednom obuzeo mladenački elan, pa bi radosno započeo s pojačanim treninzima. Jer kako je starost napredovala, tjelesna snaga popuštala, treninzi su morali biti jači nego što su to prije bili, u Vilkovom zlatnom dobu. Iako teški, bili su radosni! A sad? Gdje je nestala radost? I zašto je nestala radost treninga? Zašto ga više ne veseli umor, znoj, vjetar koji mu suši oznojeno lice? Gdje je sve to nestalo? I najvažnije od svega: hoće li se sve to, ta sol Vilkovog života koja mu je donijela toliko radosti, vratiti? Rutinski treninzi koji su često postajali čisto mučenje, mukotrpno su se odvijali jedan za drugim, uvijek teški, uvijek sa sporim, gotovo puzajućim kilometrima podgrijavajući Vilkovo nezadovoljstvo, ali i rasplamsavajući Vilkovu upornost, mnogi su govorili tvrdoglavost, odlučnost da ustraje, da izdrži, pobijedi tu trenutačnu slabost koja ozbiljno prijeti postati stalnom. "Kad sam već tako očajno spor", mislio je i tog jutra dok je ljetno sunce već dobrano zagrijalo, a Vilko lagano trčao uzbrdo,"postati ću barem jači, izdržljiviji". Lagano napredujući, očekivao je početak zatezanja u kvadrisepsima, znak umora, ali jutros ga je ta poznata bol poštedjela i Vilko je s nesvjesnim osmijehom na licu napredovao uzbrdo, još, još i još, a očekujući umor nije dolazio i Vilko je postajao sve radosniji i radosniji i bilo mu vraški žao kad se morao okrenuti, napustiti uzbrdicu, jer zbog poprilično gustog prometa i nedostatka kolnika postalo je opasno nastaviti trčati uzbrdo, a bio je siguran da može još dugo tako. Je li se to on, Vilko, vraća? Još jednom? Je li još jednom pobijedio gomilanje godina? Trčao je sve brže i sve radosnije i nakon dugo vremena mu bilo žao što se trening završio. Znojan i umoran, ali silno zadovoljan i sretan, rasterećen od pitanja na koja nije nalazio odgovore, hodajući polako da se mišići opuste, pregledavao je na sportskom satu "garmin" rezultate današnjeg treninga i iznenađeno zastao, ukopavši se u mjestu, dok mu je zapanjen izraz na licu grijalo sad već žarko sunce. Garmin je pokazivao nemoguć rezultat, ali koji je danas,još jednom, postao moguć: "Records 1 km Today 6:06" Copyright © 2020. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: trk |
- 09:48 - Budi (4) - Iskren - #
29.05.2020., petak
Fantomski susret
|
Fantomski susret Jutro je osvanulo sunčano i toplo i naprosto je zvalo na izlazak iz kuće i Vilko nije oklijevao: nakon dvije kave i pola litre vode, koju je ulio u sebe u vremenskom rasponu od trideset minuta, bio je spreman istrčati i “odraditi” svoju uobičajenu osam kilometara dugu rutu. Sve je tog jutra “štimalo”, čak mu je i “garmin”, sportski sat, za tili čas “uhvatio” satelitski signal, što mu baš i nije bio običaj, primoravši iznenađenog Vilka na lagano trčanje uzbrdo. Uzbrdica nije bila predugačka, samo oko petsto metara i Vilko ju je sasvim lagano i ne žureći pretrčao, žmirkajući na jutarnjem suncu koje ga je udaralo u oči. Na vrhu uzbrdice je zastao, provjerio vrijeme, ispuhao nos i počeo se lagano spuštati nizbrdo, ne žureći, dozvoljavajući mišićima da se ugriju i da ga oni sami pozovu na ubrzanje tempa. Misli su mu vrludale, kao i obično u takva topla jutra, kad bi se osjećao dobro, orno, kad bi postajao gladan kilometara i kad bi ih sa uživanjem gutao. Drhtaji radosti zatreperili su mu mišićima, kvadricepsi zapjevali neumornošću i Vilko je radosno trčao zaboravljajući na umor. Osjećao se lagano, gotovo bez težine i mislio je, da bi u ovakvom stanju mogao trčati u beskonačnost. Znoj mu se slijevao niz lice, ali nije mario, nije ga brisao, dopuštajući suncu da ga osuši. Točno u tom trenutku, savršeno-običan dan, jer za Vilka su i takvi dani bili mogući, dani kad bi neumorno trčao ne osjećajući napor i osjećajući se umalo besmrtnim, dakle upravo u tom trenutku, ugledao je Wind i savršeno-običan dan pretvorio se u neobjašnjivo-neobičan dan, ali onda to još nije znao. Zaprepastio se: pojma nije imao da i Wind ponovo trči i njena mu je krupna pojava izmamila osmjeh na lice i počeo je polako usporavati, očekujući da i Wind isto postupi. Sunce joj je udaralo u oči i Vilko je lijepo vidio kapljice znoja na njenom licu, iako je bila udaljena od njega približno dvadeset metara. Višak kilogrema otežavao joj je trčanje i to se ogledalo na licu Wind. – Hej, koga se to vidi! – dovikne Vilko. – Pozdrav Vilko! – uzvrati ona i onako krupna počne polako, na veliko čuđenje Vilka, prelaziti cestu udaljavajući se od Vilka. Ne prekidajući trčati, Vilko je začuđeno gledao za Wind i prisjećao se njihovog zajedničkog polumaratona, istrčanog pod žarkim suncem prije nešto više od dvije godine i mnogim žalopojkama Wind, ali usprkos svemu istrčanim! Zašto je sad prešla na drugu stranu cestu? Vilko je želio da se Wind zaustavila, da su izmijenili po koju riječ osim pozdrava, da joj reče riječi ohrabrenja, ali i da joj kaže kako ga silno raduje njen trening, jer mislio je da je odustala, “bacila koplje u trnje”, kako se Vilko slikovito izražavao i ovo je bilo prijatno iznenađenje, vidjeti Wind na stazi, znojnu, ali tvrdoglavu … Ostatak treninga je “odradio”, ali je i pod tušem neprestano mislio na Wind i njeno čudno ponašanje. Žene, mozgao je Vilko uživajući pod mlakim mlazom vode: tko li može shvatiti žene? Čas ti se smiješe, a sekundu kasnije okreću glavu od tebe … žene, ah žene …. prisjećao se zažarenog lica Wind na onom njihovom zajedničkom polumaratonu, umornog i jadnog, a koje je bljesnulo srećom istog trenutka kad su konačno prošli kroz cilj. Divan doživljaj! Nezaboravan. Prebacujući podatke treninga na “facebook”, primijeti da je i Wind prisutna, pa odmah napiše u “messages”: “Što ti je bilo? Zašto si pretčala na drugu stranu ceste?” “O čemu to govoriš?” “Znaš ti vrlo dobro”. “Ne, ne znam” …. Riječ po riječ, nakon mnogo izmjenjenih poruka, Vilko je prihvatio Windinu tvrdnju: nije nju sreo na treningu. U početku je mislio da ga Wind zavitlava, svima je poznata kao velika šaljivica, ali nakon nekog vremena, Vilko joj je, iako teško, jer kako ne vjerovati vlastitim očima, povjerovao. I konačno, ali ne manje važno, Wind mu je prijateljica, a prijatelji ne lažu jedno drugo: mora joj vjerovati. Koga je onda sreo? Netko je to bio? Pa nije ugledao duha, zar ne? Duhovi ne dobacuju pozdrave. Uostalom, u duhove niti ne vjeruje. Što se dogodilo tog jutra??? Je li se to njegov, Vilkov um poigrao s njime? Ako jest, zašto se poigrao? Pitanja i dalje titraju, odgovori uporno izostaju. Copyright © 2020. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: trk |
- 17:19 - Budi (4) - Iskren - #
28.11.2018., srijeda
Veliki Povratak
|
Veliki Povratak Nekoliko godina kasnije, prijateljski su ga zadirkivali kako je ciljao na taj datum, znajući vrlo dobro o Vilkovom preziranju kapitalizma na hrvatski način, kojeg Vilko nikad nije ni krio, pa se nekoliko puta i "zakačio" s nekim od poznatih zbog tog svog stava, ali to jednostavno nije istina. Nikad nije "ciljao" na taj dan, 29.11. bivši Dan Republike u bivšoj državi, jednostavno se tako dogodilo. Spontano. Neplanirano. Upravo onako kako se obično i događaju velike stvari u nečijem životu. Onda kad se tome najmanje nadaš. Da se nešto neobično događa, Vilko je shvatio tek onda kad je zagrabio prve metre četvrtog kilometra uzbrdice, sa čuđenjem primjećujući da mu mišići nisu umorni, nisu bolni, već se gipko i s radošću predaju naporu kojeg punih četrnaest godina nisu osjetili. I za kojeg je Vilko vjerovao, kako ga više nikad neće ni osjetiti. A eto ga kako lagano grabi uzbrdicom, sivi se asfalt mokar od neprestane sitne kiše odvija ispod njegovih nogu, tenisice umirujuće mokro šapuću, a disanje mu je lagano, lagano i to ga beskrajno raduje. Osvrtao se oko sebe, primjećujući kišne kapi koje su se počele miješati s snježnim pahuljama hladeći mu lice, uživajući u tišini oko sebe, jer prometa gotovo da ni nije bilo. Tek bi tu i tamo projurio pored sretnog Vilka poneki automobil, obavezno ga sirenom pozdravljajući, na što bi Vilko veselo i nehajno zamahnuo rukom u pravcu vozača, gledajući u njihova najčešće zapanjena lica sa kojih se očitavalo pitanje: "Zašto ova budala trči po hladnoći i još k tome po kiši?" Vilko je osjećao to njihovo pitanje toliko živo, baš kao da su mu ga dovikivali kroz spuštene prozore. Nije mario. Uživao je u tjelesnom naporu, uživao u sitnoj kiši pomiješanoj snijegom, uživao u hlađenju zažarenog lica, uživao u slijevanju znoja i sjećao se ... ... kako mu je trebalo punih četrnaest godina mučnih napora, da bi ponovo bio ovo u stanju, što ovog ledenog jutra otkriva da može. Sve je počelo gotovo bezazleno, s povredom koljena, pa dok je liječio koljeno u očekivanju na povratak dugoprugaške kondicije, zahvatila ga teška anemija zbog koje je umalo umro, jer otkrila se sasvim slučajno pri Vilkovom posjetu zubaru i odmah je zatim otpremljen u bolnicu, na transfuziju krvi, pa zatim na dugotrajno svakodnevno gutanje tableta željeza. Sve mu se smučilo, ali glad za trčanjem nije ga napuštala, pa je silno oslabljen, osjećajući bolne mišiće, gotovo svakodnevno odlazio u obližnji park i lagano pretrčavao stodvadeset metara, da bi se zatim tromo hodajući vraćao na polazno mjesto. I tako sve dok ne bi "istrčao" pet kilometra. Teški trenuci, teški kilometri, ali usprkos teškoći čak i samog disanja, Vilku su ostali u lijepoj uspomeni: nije se predao! Nije klonuo duhom, nije popustio, sve je izdržao i niti jednog trenutka nije rekao: "Ja to ne mogu i vrijeme je da prestanem lagati samog sebe. Odustajem". Upornost, koju su svi oko njega nazivali trvrdoglavošću, polako je počela davati rezultate, pa je Vilko napustio park i odlazio na malo daljnja mjesta lagano trčeći, udaljujući se od kuće sve češće i sve više, osjećajući snagu i radost života. I eto ga sad, 29.11. 2012 kako trči uzbrdo, uzbrdo, uzbrdo, a mišići mu pjevaju od sreće, korak i dah su mu lagani, ne osjeća umor, osjećajući beskrajnu radost zbog toga. Kraj uzbrdice se približavao, još svega oko tristo metara i evo ga na vrhu brda i upravo kad se htio zaustaviti, proslaviti dugoočekivani uspjeh, odjednom se predomislio i jurnuo mokrom cestom, dalje, još dalje, još brže, dok ga je ledeni vjetar ujedao za znojno lice. Nije mu to smetalo, ništa mu nije smetalo: ni kiša, ni sve veće pahulje snijega, ni tamnosivi niski oblaci, sve ga je to samo radovalo. Odjednom mu bljesne: vratio se! Vratio se dugoprugaškom trčanju. Usprkos svemu, vratio se. Četrnaest dugih i bolnih godina mu je trebalo za to, ali eto, vratio se, trči već deseti kilometar i osjeća, zna, da može još toliko istrčati, jer ovo je njegov dan, njegov Veliki Povratak i ništa ga neće spriječiti u naumu da nakon četrnaest godina ponovo istrči polumaraton. - Zar od Kozale? - odjednom začuje pitanje-povik. Lebdeći u svom vlastitom trkačkom svijetu, Vilku je bio potreban čitav sekund da shvati kako ga to pita njegov susjed, prolazeći sasvim sporo automobilom pored njega, spustivši prozor na kolima i radoznalo gledajući u sasvim promočenog Vilka. - Nego odakle? - odvrati veselo Vilko. - Mora da si poludio. - Neka sam. Nisam jedini. - Mogao si izabrati neki ljepši dan. - Svaki je dan lijep za ovo. - Da te povezem? Snijeg sve jače pada, sasvim si mokar ... - Ne, hvala! - odbije Vilko pružajući korak. Susjed pritisne gas i ubrzo nestane s vida i Vilko je ponovo bio sam, okružen mokrom i hladnom tišinom uživajući u njoj, dok ga je unutrašnja toplina grijala i pružala mu snagu. Povratak prema kući je bio lakši, duga se nizbrdica pružala ispred njega, siva i klizava i jedino ga je to sprečavalo da ne jurne iz sve snage, jer paradoksalno, što je duže vremena trčao, sve je veću snagu i želju za trčanjem osjećao. Trčeći poznatim ulicama prema zgradi u kojoj je stanovao, shvati da se osjeća sasvim čudno, gotovo neobjašnjivo, dok mu ne sine kako se u silnu radost utkala žica žalosti zbog neumitnog kraja ovom prekrasnom doživljaju. Zaustavljajući se u ulici u kojoj je stanovao i osmjehujući se samom sebi, podigne pogled sasvim uvis i glasno se nasmije prema tamnosivom nebu s kojeg su lepršale snježne pahulje praćene ledenom kišom. Vratio se i ništa drugo nije važno! Konačno je i do Velikog Povratka dotrčao. Copyright © 2018. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: trk |
- 08:25 - Budi (4) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||