Fantomski susret
Jutro je osvanulo sunčano i toplo i naprosto je zvalo na izlazak iz kuće i Vilko nije oklijevao: nakon dvije kave i pola litre vode, koju je ulio u sebe u vremenskom rasponu od trideset minuta, bio je spreman istrčati i “odraditi” svoju uobičajenu osam kilometara dugu rutu. Sve je tog jutra “štimalo”, čak mu je i “garmin”, sportski sat, za tili čas “uhvatio” satelitski signal, što mu baš i nije bio običaj, primoravši iznenađenog Vilka na lagano trčanje uzbrdo.
Uzbrdica nije bila predugačka, samo oko petsto metara i Vilko ju je sasvim lagano i ne žureći pretrčao, žmirkajući na jutarnjem suncu koje ga je udaralo u oči. Na vrhu uzbrdice je zastao, provjerio vrijeme, ispuhao nos i počeo se lagano spuštati nizbrdo, ne žureći, dozvoljavajući mišićima da se ugriju i da ga oni sami pozovu na ubrzanje tempa.
Misli su mu vrludale, kao i obično u takva topla jutra, kad bi se osjećao dobro, orno, kad bi postajao gladan kilometara i kad bi ih sa uživanjem gutao. Drhtaji radosti zatreperili su mu mišićima, kvadricepsi zapjevali neumornošću i Vilko je radosno trčao zaboravljajući na umor. Osjećao se lagano, gotovo bez težine i mislio je, da bi u ovakvom stanju mogao trčati u beskonačnost. Znoj mu se slijevao niz lice, ali nije mario, nije ga brisao, dopuštajući suncu da ga osuši.
Točno u tom trenutku, savršeno-običan dan, jer za Vilka su i takvi dani bili mogući, dani kad bi neumorno trčao ne osjećajući napor i osjećajući se umalo besmrtnim, dakle upravo u tom trenutku, ugledao je Wind i savršeno-običan dan pretvorio se u neobjašnjivo-neobičan dan, ali onda to još nije znao. Zaprepastio se: pojma nije imao da i Wind ponovo trči i njena mu je krupna pojava izmamila osmjeh na lice i počeo je polako usporavati, očekujući da i Wind isto postupi. Sunce joj je udaralo u oči i Vilko je lijepo vidio kapljice znoja na njenom licu, iako je bila udaljena od njega približno dvadeset metara. Višak kilogrema otežavao joj je trčanje i to se ogledalo na licu Wind.
– Hej, koga se to vidi! – dovikne Vilko.
– Pozdrav Vilko! – uzvrati ona i onako krupna počne polako, na veliko čuđenje Vilka, prelaziti cestu udaljavajući se od Vilka.
Ne prekidajući trčati, Vilko je začuđeno gledao za Wind i prisjećao se njihovog zajedničkog polumaratona, istrčanog pod žarkim suncem prije nešto više od dvije godine i mnogim žalopojkama Wind, ali usprkos svemu istrčanim! Zašto je sad prešla na drugu stranu cestu? Vilko je želio da se Wind zaustavila, da su izmijenili po koju riječ osim pozdrava, da joj reče riječi ohrabrenja, ali i da joj kaže kako ga silno raduje njen trening, jer mislio je da je odustala, “bacila koplje u trnje”, kako se Vilko slikovito izražavao i ovo je bilo prijatno iznenađenje, vidjeti Wind na stazi, znojnu, ali tvrdoglavu …
Ostatak treninga je “odradio”, ali je i pod tušem neprestano mislio na Wind i njeno čudno ponašanje. Žene, mozgao je Vilko uživajući pod mlakim mlazom vode: tko li može shvatiti žene? Čas ti se smiješe, a sekundu kasnije okreću glavu od tebe … žene, ah žene …. prisjećao se zažarenog lica Wind na onom njihovom zajedničkom polumaratonu, umornog i jadnog, a koje je bljesnulo srećom istog trenutka kad su konačno prošli kroz cilj. Divan doživljaj! Nezaboravan.
Prebacujući podatke treninga na “facebook”, primijeti da je i Wind prisutna, pa odmah napiše u “messages”:
“Što ti je bilo? Zašto si pretčala na drugu stranu ceste?”
“O čemu to govoriš?”
“Znaš ti vrlo dobro”.
“Ne, ne znam” ….
Riječ po riječ, nakon mnogo izmjenjenih poruka, Vilko je prihvatio Windinu tvrdnju: nije nju sreo na treningu. U početku je mislio da ga Wind zavitlava, svima je poznata kao velika šaljivica, ali nakon nekog vremena, Vilko joj je, iako teško, jer kako ne vjerovati vlastitim očima, povjerovao. I konačno, ali ne manje važno, Wind mu je prijateljica, a prijatelji ne lažu jedno drugo: mora joj vjerovati.
Koga je onda sreo? Netko je to bio? Pa nije ugledao duha, zar ne? Duhovi ne dobacuju pozdrave. Uostalom, u duhove niti ne vjeruje. Što se dogodilo tog jutra??? Je li se to njegov, Vilkov um poigrao s njime? Ako jest, zašto se poigrao?
Pitanja i dalje titraju, odgovori uporno izostaju.
Copyright © 2020. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora
Post je objavljen 29.05.2020. u 17:19 sati.