![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
21.11.2020., subota
Kruškolika tri
|
Kruškolika tri Nije mogao objasniti zbog čega, ali neki ga čudan umor zahvatio i noge mu se činile teškima poput olova. Ljutilo ga je to, jer nije bilo razloga osjećati nemoć: jučer se lijepo odmorio uz knjigu i šećući s psom i jutros bi morao s lakoćom trčati. Umjesto toga, Vilko je osjećao težinu u nogama, pa čak i u grudima: kao da mu je ponestajalo daha, a ni za to nije postojao razlog, jer upravo se nalazio na dionici bez uzbrdica: siva je cesta vijugala uz morsku obalu, doduše, vražje je "jugo" udaralo donoseći nervozu, ali svejedno, ništa od svega toga ne bi mu trebalo smetati pri treningu kojeg je na istom mjestu odrađivao već bezbroj puta. Sunce se samo povremeno pojavljivalo sakriveno iza sivih i kišom bremenitih oblaka i Vilko je znao, osjećao je to sasvim živo, kako će se uskoro sivo nebo otvoriti i kiša pljusnuti i on bi morao ubrzati, završiti trening prije nego li se to dogodi. Ali noge ... noge su postajale sve krutije i sve teže i očaj nemoći buknuo je u Vilku i upravo kad je htio sve poslati dovraga i prekinuti trening, pa se hodajući vratiti kući, ugledao je u daljini zelene tajice pripijene uz duge noge i kruškoliku, to je odmah zapazio, stražnjicu. Instinktivno se uspravio i uopće ne namjeravajući to, sasvim nagonski, kao da učestvuje u trci, pružio je korak, podižući stopala malo više nego inače od tla, dobivajući na brzini. Gledajući ovako iz daljine djevojku utegnutu u tajice i crvenu majicu, dok joj se po leđima prosula kosa boja meda, Vilko je zaboravio na umor kojeg je samo minutu ranije osjećao. "Moram joj vidjeti lice", mislio je ubrzavajući lagano, pogleda pripijenog za djevojčinu kruškoliku stražnjicu. Djevojka je grabila dugačkim lakim koracima, ali nije se više udaljavala od Vilka. Ako oboje nastave istim tempom, stići će je. I vidjeti joj lice. Koje mora da je prekrasno. Jer djevojka s takvom kruškolikom stražnjicom naprosto ne može ne imati lijepo lice, bio je siguran u to. Smijuljio se toj pomisli i ubrzavao sve više, ne osjećajući ubrzanje, osjećajući radost kretanja. Dah mu je postao lak, duboko je udisao vlažni zrak hraneći pluća, dok su tenisice veselo šljapkale gazeći po ponekoj barici, preostaloj od noćašnje kiše. Činilo se kao da je to neko drugo jutro, daleko jutro, u kojemu je Vilko mlad i snažan i kojemu trčanje pruža samo zadovoljstvo i veselje, nikad teškoću. Osmjehivao se sretno primjećujući kako se sve više približava djevojci kojoj je kosa plesala po leđima i sad, jer sunce je i opet pobijedilo tmurne oblake, zlatni pramenovi kao da su ga zvali, dok su nestašno poskakivali po njenim leđima u ritmu djevojčinih koraka. Još samo jedan malo jači napor i približiti će joj se, stići do nje i pogledati je u lice ... A onda je djevojka nestala! Zapanjen, Vilko je ubrzao što je više mogao, pitajući se kako se to dogodilo i čvrsto riješen otkriti tajnu, koja, ispostavilo se, i nije bila tajna. U zidu, uz sam pločnik, pored kojeg se pružala siva zmija ceste, ugledao je željezna vrata iza kojih nije ništa mogao vidjeti, ali znao je, da se iza njih nalazi privatni lijepo uređen vrt i dvadesetak metara niže, gotovo uz samo more, privatna kuća, ustvari vila. Umiren, jer sad se rodila nada da će prije ili kasnije ponovo sresti djevojku kruškolike stražnjice u zelenim tajicama i vidjeti joj lice, Vilko laganim korakom otrči još dva kilometra do kuće i upravo u trenutku kad je stigao do zgrade u kojoj je živio, iz olovnog se neba sruči pljusak. Nešto kasnije, istuširan, osvježen, uz pivo, očitavao je podatke s jutrošnjeg treninga i nije mogao vjerovati: ona tri kilometra, na kojima je, kako je kasnije govorio "ganjao vrhunsko kruškoliko dupence", bila su Vilkova tri najbrža kilometra istrčana u ovoj godini. - Hvala, ljepotice! - glasno je rekao osmjehujući se i otpivši malo piva. Cpyright © 2020. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: trening |
- 12:39 - Budi (3) - Iskren - #
17.07.2016., nedjelja
Boško
|
Boško Zvali su ga jednostavno "Omladinsko", ispuštajući ono "igralište", jer svi bi i bez toga točno znali o čemu se govori i Vilko je pored njega prolazio gotovo svakodnevno, uvijek bacajući kratak i brz, gotovo stidljiv pogled prema njegovoj zelenoj površini. Koja je nekad bila siva. Pješčana. I na kojoj je, za vjetrovitih dana, bilo neugodno trčati, pa je tih dana bilo vrlo malo trkača na igralištu. Onda, kad su "Omladinsko" su "obukli" u zeleni ogrtač više nije bilo tih neugodnosti i Vilko je sa sjetom mislio na sva ona prašnjava trčanja koja je svojevremeno, u svojim zlatnim trkačkim danima, istrčavao na njemu. Pitao se, kakav li je osjećaj trčati na ovoj novoj, zelenoj i mora biti, mekoj podlozi, ali nije je iskušao. Nekako je zazirao od "Omladinskog", već silno dugo nije istrčao koji kilometar na njemu. Nije da nije želio, ali stid zbog sporog trčanja, sprječavao ga je da zakorači na zelenu površinu i pridruži se ostalim rekreativcima. Uvijek je nekog bilo, trčali su u oba pravca, neki brzo, munjevito, a neki lagano i bez opterećenja, ali svi, znao je to Vilko, ocijenio je to samo jednim pogledom, baš svi su bili brži od njega. Nekad nije bilo tako. Vilko se sjećao jedne tople ljetne večeri, kad je s prijateljem Boškom trčao na "Omladinskom". Trčali su aerobno, trčali i neprestano razgovarali, ne osjećajući umor. Jedan obilazak "Omladinskog" iznosio je 350 metara i kad su ga istrčali 30 puta, 10 000 metara, Boško je, ne smanjujući brzinu kojom su gutali sivu i prašnjavu podlogu, upitao: - Hoćemo li još deset krugova? - Naravno - odgovorio je Vilko nimalo se ne dvoumeći. Pojačali su tempo, osjećajući se dobro, čak izvrsno. Znoj se cijedio s njihovih lica potamnjelih od sunca. A kad su bili pri kraju tog dodatnog desetog kruga, Vilko je predložio: - Ajmo još deset. Možeš li? - Mogu! Vilko ga je pogledao. Boško je bio nešto sporiji od Vilka, ali bio je vraški izdržljiv, Vilko je to znao, pa je nastojao prilagoditi brzinu kojom neće "ubiti" prijatelja: nisu na trci, već su ovdje da bi uživali. Onda je Boško, glavom zamahujući prema dvjema djevojkama koje su trčale ispred njih, upitao: - Možeš li ih prestići i pridružiti mi se, pa si tako sebi upisati jedan krug plus? - Mogu! - ne razmišljajući je Vilko odgovorio, jer znao je da može, osjećao je snagu u mišićima i radost kretanja. - Hajde! - rekao je Boško. Vilko je jurnuo. Trčao je sve brže i brže, približavajući se djevojkama koje su osjetile Vilkovo približavanje i pomakle se u stranu, oslobađajući mu prostor. Vilko je projurio pored njih i počeo "loviti" Boška, koji je trčao svojim ustaljenim tempom i uskoro ga stigao, pa nastavio sa njim, polako smirujući disanje, vraćajući ga na normalu. - Bogme, dobar si - rekao je Boško i klimnuo odobravajući. Još su, te lijepe tople večeri, četiri puta produžavali "samo još deset krugova" i tako istrčali više od polumaratona. - Kako se mi razbacujemo s tim krugovima - rekao je Boško, kao da je slutio bolest koja mu se prikradala već onda, ali koju još nije počeo osjećati. - Neuništivi! - rekao je Vilko i obojica su prasnula u smijeh i trčanje je te večeri konačno završilo zbog smijeha i u smijehu, a da nije bilo tog smijeha, tko zna, možda bi zauvijek trčali osjećajući se neuništivima, govorio je Vilko pričajući tu anegdotu iz svog trkačkog života. Zbog takvih sjećanja, Vilko se nakon dugog vremenskog perioda vratio na "Omladinsko", sad drugačije, zeleno, mekše i daleko prijatnije oku, znajući da se neće osramotiti: postao je brži! Nije to bila nekadašnja brzina, ali ni ovakva nije bila sasvim loša. Pogledom je preletio po zelenoj površini: iako je bilo tek 6:30 ujutro, bilo je dosta entuzijasta koji su različitim brzinama trčali. Boška, naravno, nije bilo, niti bilo koga drugog poznatog. Prohujala su ta vremena. Boško već odavno ne trči, podmukla šećerna bolest ga muči, a i još ponešto, što nije uspjelo ubiti njegovo uvijek radosno raspoloženje. Borac do kraja! Vilko počne trčati. Zagrijavanje je već obavio, trčeći sasvim lagano od kuće do igrališta. Pogled je oborio na zeleni tepih i pustio misli lutati, grabeći mekom površinom koja je prijala njegovom stopalu. Iznenada: iznenađenje! Čini se, da je nekog uspio dostići. Prilikom pretjecanja, Vilko kratko pogledom okrzne trkača i u grudima mu zatreperi zadovoljstvo: trkač je bio barem 20 godina mlađi od Vilka. To ga je podbolo, dalo mu krila i Vilko je brzao i brzao, svaki je pretrčani kilometar bio brži od prethodnog, trčao je duboko i lagano dišući i mislio na onaj daleki dan kad je s prijateljem Boškom trčao na ovom istom, ali drugačijem igralištu i radost zbog dobrog trčanja, jer još je nekolicinu uspio stići i prestići i pokazati im leđa, pomiješa se s tugom, jer Boška nema uz njega, ne trče zajedno i više nikad neće trčati zajedno. Možda to uopće ni nije važno: važno je jedino to, da su prijatelji zajedno trčali i da će Vilko svaki put, kad bude trčao na "Omladinskom", kome se vratio, jer imao je sreće i uspio pobijediti bolest, prisjetiti se tog silno lijepog i dobrog dana i u mislima trčati s Boškom. Copyright © 2016. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: trening |
- 17:01 - Budi (4) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||