Kruškolika tri
Nije mogao objasniti zbog čega, ali neki ga čudan umor zahvatio i noge mu se činile teškima poput olova. Ljutilo ga je to, jer nije bilo razloga osjećati nemoć: jučer se lijepo odmorio uz knjigu i šećući s psom i jutros bi morao s lakoćom trčati. Umjesto toga, Vilko je osjećao težinu u nogama, pa čak i u grudima: kao da mu je ponestajalo daha, a ni za to nije postojao razlog, jer upravo se nalazio na dionici bez uzbrdica: siva je cesta vijugala uz morsku obalu, doduše, vražje je "jugo" udaralo donoseći nervozu, ali svejedno, ništa od svega toga ne bi mu trebalo smetati pri treningu kojeg je na istom mjestu odrađivao već bezbroj puta. Sunce se samo povremeno pojavljivalo sakriveno iza sivih i kišom bremenitih oblaka i Vilko je znao, osjećao je to sasvim živo, kako će se uskoro sivo nebo otvoriti i kiša pljusnuti i on bi morao ubrzati, završiti trening prije nego li se to dogodi. Ali noge ... noge su postajale sve krutije i sve teže i očaj nemoći buknuo je u Vilku i upravo kad je htio sve poslati dovraga i prekinuti trening, pa se hodajući vratiti kući, ugledao je u daljini zelene tajice pripijene uz duge noge i kruškoliku, to je odmah zapazio, stražnjicu.
Instinktivno se uspravio i uopće ne namjeravajući to, sasvim nagonski, kao da učestvuje u trci, pružio je korak, podižući stopala malo više nego inače od tla, dobivajući na brzini. Gledajući ovako iz daljine djevojku utegnutu u tajice i crvenu majicu, dok joj se po leđima prosula kosa boja meda, Vilko je zaboravio na umor kojeg je samo minutu ranije osjećao.
"Moram joj vidjeti lice", mislio je ubrzavajući lagano, pogleda pripijenog za djevojčinu kruškoliku stražnjicu. Djevojka je grabila dugačkim lakim koracima, ali nije se više udaljavala od Vilka. Ako oboje nastave istim tempom, stići će je. I vidjeti joj lice. Koje mora da je prekrasno. Jer djevojka s takvom kruškolikom stražnjicom naprosto ne može ne imati lijepo lice, bio je siguran u to.
Smijuljio se toj pomisli i ubrzavao sve više, ne osjećajući ubrzanje, osjećajući radost kretanja. Dah mu je postao lak, duboko je udisao vlažni zrak hraneći pluća, dok su tenisice veselo šljapkale gazeći po ponekoj barici, preostaloj od noćašnje kiše. Činilo se kao da je to neko drugo jutro, daleko jutro, u kojemu je Vilko mlad i snažan i kojemu trčanje pruža samo zadovoljstvo i veselje, nikad teškoću.
Osmjehivao se sretno primjećujući kako se sve više približava djevojci kojoj je kosa plesala po leđima i sad, jer sunce je i opet pobijedilo tmurne oblake, zlatni pramenovi kao da su ga zvali, dok su nestašno poskakivali po njenim leđima u ritmu djevojčinih koraka. Još samo jedan malo jači napor i približiti će joj se, stići do nje i pogledati je u lice ...
A onda je djevojka nestala! Zapanjen, Vilko je ubrzao što je više mogao, pitajući se kako se to dogodilo i čvrsto riješen otkriti tajnu, koja, ispostavilo se, i nije bila tajna. U zidu, uz sam pločnik, pored kojeg se pružala siva zmija ceste, ugledao je željezna vrata iza kojih nije ništa mogao vidjeti, ali znao je, da se iza njih nalazi privatni lijepo uređen vrt i dvadesetak metara niže, gotovo uz samo more, privatna kuća, ustvari vila.
Umiren, jer sad se rodila nada da će prije ili kasnije ponovo sresti djevojku kruškolike stražnjice u zelenim tajicama i vidjeti joj lice, Vilko laganim korakom otrči još dva kilometra do kuće i upravo u trenutku kad je stigao do zgrade u kojoj je živio, iz olovnog se neba sruči pljusak.
Nešto kasnije, istuširan, osvježen, uz pivo, očitavao je podatke s jutrošnjeg treninga i nije mogao vjerovati: ona tri kilometra, na kojima je, kako je kasnije govorio "ganjao vrhunsko kruškoliko dupence", bila su Vilkova tri najbrža kilometra istrčana u ovoj godini.
- Hvala, ljepotice! - glasno je rekao osmjehujući se i otpivši malo piva.
Cpyright © 2020. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora
Post je objavljen 21.11.2020. u 12:39 sati.