![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
13.02.2018., utorak
Djevojka u crvenim tenisicama
|
Djevojka u crvenim tenisicama U daljini sam ugledao skupinu ljudi koja kao da se povećavala i znao sam da se nešto nesvakidašnjeg dogodilo. Često sam trčao ovom dionicom i još nikad nešto slično nisam primijetio. Uvijek je to bila obična cesta kojom bi tekao neumorni promet, pješaci lagano hodali, nekolicina ljudi čeka gradski autobus, uobičajena monotona svakodnevnica. Koja je danas razbijena. Približio sam se grupi ljudi koja je glasno i uzbuđeno žamorila. Shvatio sam da pretresaju događaj kojemu su svjedočili, ali nisam mogao razabrati o čemu se radi. - Što se dogodilo? - upitao sam, nikog posebno, jednostavno dozvolivši pitanju da klizne s jezika. - Srušena je neka djevojka - odgovori mi mlada djevojka pored mene, kratko me pogledavši. - Srušena? Kako? - Trčala je i kad je htjela prijeći cestu, na nju je naletio automobil. Djevojka je mahnula rukom i prateći pogledom pravac njenog ispruženog kažiprsta, ugledao sam na sivilu asfalta tenisicu crvene boje i želudac mi se bolno zgrčio. Ne, to nije moguće! Priviđa mi se. Ali je tenisica i dalje kao mrtva ležala na sivom i ravnodušnom asfaltu, tjerajući me na prihvaćanje onog što nisam želio prihvatiti. Raspoloženje mi se sasvim srozalo, izgubio sam i želju za trčanjem, ali sam nagonski i ne razmišljajući, okrenuo leđa okupljenim ljudima i nemilom događaju i polako počeo trčati: što dalje od tog nesretnog mjesta. Ali pobjeći nisam mogao. Misli su me pratile … … Sve je počelo otprilike prije mjesec dana, kad sam jednog ranog jutra, dok se sunce tek počelo rađati, trčao ovom istom ulicom. Trčao sam oborenog pogleda, malo pognuvši glavu, jer izlazeće mi je sunce vrijeđalo oči, kad odjednom u mom se vidokrugu pojavile crvene tenisice, dva-tri puta bljesnule u pokretu, pod sunčevom svjetlošću i već nestale. Okrenuo sam se usporivši malo i zagledao se za djevojkom koja je odmicala u brzim ritmu, dok joj je smeđa i kratko podšišana kosa plesala pod jutarnjim suncem, pretvarajući je u zlatnu boju. Sutradan smo se ponovo sreli. Dan kasnije i opet ... postalo je uobičajeno da se srećemo pri jutarnjem trčanju, koje je očigledno bio i djevojčin obred isto toliko, koliko i moj. Počeli smo se pozdravljati. Bez riječi, samo klimnuvši jedno drugom u prolazu i podignuvši desnu ruku u visinu ramena. I s osmjehom, da. Kad mi se prvi put nasmiješila, primijetio sam bljesak radosti u djevojčinim smeđim očima, koje su toplo gledale u mene. Čas zatim, crvene su je tenisice odnijele dalje od mene i ja sam iznenađen shvatio kako zbog toga osjećam blagu tugu. Želio sam je u svojoj blizini. Otjerao sam te čudne misli pojačavši ritam trčanja, ubrzavši korak. Poslije tog dana, shvatio sam: na trčanje ne odlazim radi treninga, već zbog toga da sretnem nju, djevojku koja trči u crvenim tenisicama. Ljutilo me to i nastojao sam ugušiti taj poriv koji se ugnijezdio u dubini mog želudca i neumorno pleo niti osjećaja koje su bujale iz dana u dan sve jače i brže, dok nisam prvi put pomislio: zar sam se zaljubio? Glasno sam se nasmijao toj pomisli i shvatio da se glasno smijem tek kad me je nekolicina ljudi čudno pogledala. Prestao sam se smijati i prihvatio nepozvani osjećaj, znajući da mu se uzalud odupirem. I odlučio: pri idućem susretu, zaustaviti ću se prilikom susreta s djevojkom koja trči u crvenim tenisicama, okrenuti ću se u pravcu njenog trčanja i početi trčati uz nju, i govoriti joj kako je lijepa i kako se radujem svakom susretu s njom i kako je želim viđati što češće i što duže i kako ... Sad je to sve iza mene, prošlost, nedosanjani san koji se nikada vratiti neće. Djevojka u crvenim tenisicama sad leži na operacijskom stolu, skinuta joj je i ona jedina crvena tenisica koja je ostala s njom, dok je druga zaboravljena na ravnodušnom sivom asfaltu kojeg nije briga za tuđa stradanja i boli. Malo me sram priznati, ali istina je: pri toj pomisli oči su mi zasuzile i ja sam kroz vodenastu maglicu iznenađeno ugledao nju, "moju" djevojku u crvenim tenisicama i nije ležala na operacijskom stolu, trčala je u crvenim tenisicama, trčala je prema meni i odjednom je bila tu, uz mene, vidio sam joj pore znoja i osjetio njen dah, kad je uz osmijeh pozdravila i kad sam prvi put čuo njen glas koji mi je zazvučao poput najljepše glazbe na svijetu. - Dobro jutro! - rekla je izbacivši dah i već nije bila pored mene, ali sam ja i dalje vidio njene tople smeđe nasmijane oči i u želudcu mi se probudio vulkan osjećaja i jedva sam se pribrao. Sve je u redu s njom, s djevojkom u crvenim tenisicama, pjevalo je u meni. Neka druga, manje sretna, sad leži na operacijskom stolu. Žao mi je, naravno, ali … - Dobro jutro! - viknuo sam za njom, konačno se pribravši. – Vidimo se sutra ujutro! Podignula je ruku u zrak, dajući mi do znanja da je čula moj povik i da ćemo se vidjeti ponovo sutra. Smiješio sam se lagano trčeći i čvrsto odlučivši da ću sutra biti hrabar, pregristi ću kost straha koja me u grlu guši, primiti djevojku za ruku i reći joj ... pa nije ni važno što ću joj reći. I bez riječi će sve shvatiti zbog tog jednostavnog toplog ljudskog dodira i pogleda kojim ću je gledati. Do sutra, još samo do sutra ... Copyright © 2018. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: tenisice |
- 18:39 - Budi (7) - Iskren - #
16.09.2015., srijeda
Kontinuitet
|
Kontinuitet Trčali su već nešto više od jednog sata i deseti se kilometar odvijao sivilom asfalta ispod njihovih nogu, kad je Vilko osjetio promjenu. Odjednom se osjećao drugačije, lakše, bezbrižnije, mišići na nogama kao da su "pjevali", kako je on to znao reći, napor je postao lakši i bilo ga je veselje podnositi i on baci pogled na Suzanu koja je trčala uz njegov lijevi bok, pitajući se, osjeća li i ona isto, primjećuje li čudno podrhtavanje vrućeg zraka, trepere li joj radosno mišići nogu? Suzana osjeti Vilkov pogled i nakratko ga ošine svojim crnim očima, a oči joj se iskrile radosno, bile svjetlucave i bistre, dok se znoj cijedio s njenog zažarenog lica. Znoj se cijedio i sa Vilkovog lica, bilo je vruće, pakleno vruće. Kad su se prije nešto više od jednog sata sastali ispred parka da bi istrčali dugu i laganu nedjeljnu rundu, već se živa u termometru popela na 28. Što li će tek kasnije biti, mogli su samo zamišljati i početi se pripremati za izuzetan napor. - Nisam vodu ponijela - rekla je Suzi. - Ne brini - umirio ju je Vilko i potapšao se po bočici o boku. - Imam ja, bit će dovoljno za oboje. - Onda dobro. Bila sam malo zabrinuta. Vilko joj se ohrabrujuće osmjehnuo, poznavao je Suzaninu nesigurnost u vlastite trkačke mogućnosti. Znao je i to, da se Suzi bezrazložno boji, bio je siguran da djevojka ima snagu i brzinu u nogama, znao je da joj je disanje lako i ujednačeno i znao je da će danas uspješno istrčati namjeravanu rundu od 13 kilometara, njen vlastiti rekord. Znao je i to, da Suzi može mnogo više od toga s lakoćom, dok za sebe nije bio siguran. Nesigurnost u vlastite snage ga je ljutila, ali bila je tu i on ništa nije mogao učiniti protiv nje, osim trčati i trčanjem je potisnuti, pobijediti. - Gdje ćemo? - upitala je Suzi. - Prema dječjoj bolnici Kantrida - rekao je. - Tamo i nazad, otprilike kilometraža koju smo si danas zadali. Krenuli su, lagano, bez žurbe, dok je vrućina pritiskala, bila je sredina ljeta i vladavina ekstremnih vrućina trajala je već neko vrijeme. Dovoljno dugo da mnoge pobijedi i natjera ih na odustajanje od trčanja. Ali ne i njih dvoje. Činjenica s kojom su se oboje ponosili. Vilko još i više, jer bio je više nego dvostruko stariji od Suzane i Suzanu je upoznao dok je nekad davno trčao s njenim ocem. Sivi su metri brzo nestajali iza njih, trčali su blagom nizbrdicom i činilo im se, da se noge same od sebe, bez njihove volje, pomiču sve brže i brže. Sunce im je sad udaralo u leđa i bilo im je zbog toga lakše, ali temperatura se zraka popela i opasno približila broju 35 i to je otežavalo trčanje, zahtijevalo dodatni napor. Vilka nije bilo briga: plutao je u nekom samo njemu poznatom balonu sreće, znoj mu se slijevao licem i nije mu smetao, nije ga ni brisao. Čak je i u samom znojenju uživao. Odjednom, u jednom djeliću vrućeg i drhtavog trenutka, koji je u Vilkovom umu trajao beskrajno dugo, Vilko je vidio Doktora, Suzaninog oca, svog prijatelja, s kojim je nekad davno provodio nedjeljna jutra, trčeći lagano i vodeći filozofske razgovore. - Živjeti se ne mora - rekao je Doktor tog dalekog nedjeljnog jutra, dok su se opraštali nakon još jednog zajedničkog trčanja, ni ne sluteći da je kraj njegovog života vrlo blizu - ali trčati se mora. Zvuk je Doktorova glasa i sad, dok je grabio uz Suzi, odjekivao u Vilku i Vilko bi se mogao zakleti, da Doktorov duh trči uz njih i blagonaklono se smiješi na njihove napore. I naravno, odobravajuće klima Vilku, jer eto, sad služi kao zec njegovoj, Doktorovoj kćerki koja se priprema za svoj prvi polumaraton, što je dokaz, da nije zaboravio prijateljstvo koje su njih dvojica iskovali zajednički trenirajući. Ništa ne nestaje, sve neprekidno traje i titra u bezvremenskoj vječnosti: Doktor i Vilko zauvijek će zajedno trčati parkom i voditi beskrajne filozofske razgovore. Kontinuitet se ne prekida, nikad se neće prekinuti. Kontinuitet vječno traje i spaja one kojih nema sa onima koji su tu, koji privremeno traju. Nekad je trčao s Doktorom, sad trči s njegovom voljenom kćerkom, a sutra ... pa sutra će Suzi sama trčati i misliti na njih dvojicu, na svog oca i Vilka, njegovog prijatelja, a mnogo kasnije ... Osjećao je Doktorovu prisutnost toliko živo, dok su se njihovi razgovori odmatali u Vilkovom sjećanju milujući mu osjećaje, osjećajući beskrajni mir i silno zadovoljstvo koje je bujalo i bujalo i natjeralo mu maglu i kišu u oči i Vilko podigne ruku da obriše znoj i čarolije nestane: Doktora nije bilo uz njih dvoje, uz Suzi i Vilka, ali nije ih ni napustio. Zauvijek će biti uz njih, čak i kad ne budu više trčali zajedno, jer Vilko je znao, osjetio to u umornim nogama, njegovi su trkački dani prošlost, dok se ispred Suzi tek pružaju. Sunce je peklo i Vilko, sad ponovo u realnosti, u vrućini, u umoru, nezaštićen mislima i sjećanjem na prijatelja, umalo radosno ne uzdahne, kad njegov "garmin" zapišta označavajući pretrčani trinaesti kilometar. - Gotovo je - radosno reče Vilko, primjećujući kako je u Suzi još ostalo mnogo snage i noge joj naprosto žude za daljnjim trčanjem. - Čestitam, oborila si svoj rekord. Suzi se smijala i Vilko se smijao i pogledom tražio mjesto na kojeg će staviti digitalac i pomoću tajmera "okinuti" jednu zajedničku sliku za uspomenu na ovo pakleno vruće, ali i divno ljetno jutro provedenu s kćerkom svog pokojnog prijatelja. "Kontinuitet", pomisli brzo prilazeći Suzi i okrećući se prema digitalcu koji je bljeskao upozoravajuće. "Kad bude Suzi trčala svoj prvi maraton, mi ćemo biti uz nju." Copyright © 2015. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: tenisice |
- 09:08 - Budi (2) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||