Djevojka u crvenim tenisicama
U daljini sam ugledao skupinu ljudi koja kao da se povećavala i znao sam da se nešto nesvakidašnjeg dogodilo. Često sam trčao ovom dionicom i još nikad nešto slično nisam primijetio. Uvijek je to bila obična cesta kojom bi tekao neumorni promet, pješaci lagano hodali, nekolicina ljudi čeka gradski autobus, uobičajena monotona svakodnevnica. Koja je danas razbijena.
Približio sam se grupi ljudi koja je glasno i uzbuđeno žamorila. Shvatio sam da pretresaju događaj kojemu su svjedočili, ali nisam mogao razabrati o čemu se radi.
- Što se dogodilo? - upitao sam, nikog posebno, jednostavno dozvolivši pitanju da klizne s jezika.
- Srušena je neka djevojka - odgovori mi mlada djevojka pored mene, kratko me pogledavši.
- Srušena? Kako?
- Trčala je i kad je htjela prijeći cestu, na nju je naletio automobil.
Djevojka je mahnula rukom i prateći pogledom pravac njenog ispruženog kažiprsta, ugledao sam na sivilu asfalta tenisicu crvene boje i želudac mi se bolno zgrčio. Ne, to nije moguće! Priviđa mi se.
Ali je tenisica i dalje kao mrtva ležala na sivom i ravnodušnom asfaltu, tjerajući me na prihvaćanje onog što nisam želio prihvatiti. Raspoloženje mi se sasvim srozalo, izgubio sam i želju za trčanjem, ali sam nagonski i ne razmišljajući, okrenuo leđa okupljenim ljudima i nemilom događaju i polako počeo trčati: što dalje od tog nesretnog mjesta. Ali pobjeći nisam mogao. Misli su me pratile …
… Sve je počelo otprilike prije mjesec dana, kad sam jednog ranog jutra, dok se sunce tek počelo rađati, trčao ovom istom ulicom. Trčao sam oborenog pogleda, malo pognuvši glavu, jer izlazeće mi je sunce vrijeđalo oči, kad odjednom u mom se vidokrugu pojavile crvene tenisice, dva-tri puta bljesnule u pokretu, pod sunčevom svjetlošću i već nestale. Okrenuo sam se usporivši malo i zagledao se za djevojkom koja je odmicala u brzim ritmu, dok joj je smeđa i kratko podšišana kosa plesala pod jutarnjim suncem, pretvarajući je u zlatnu boju.
Sutradan smo se ponovo sreli. Dan kasnije i opet ... postalo je uobičajeno da se srećemo pri jutarnjem trčanju, koje je očigledno bio i djevojčin obred isto toliko, koliko i moj. Počeli smo se pozdravljati. Bez riječi, samo klimnuvši jedno drugom u prolazu i podignuvši desnu ruku u visinu ramena. I s osmjehom, da. Kad mi se prvi put nasmiješila, primijetio sam bljesak radosti u djevojčinim smeđim očima, koje su toplo gledale u mene. Čas zatim, crvene su je tenisice odnijele dalje od mene i ja sam iznenađen shvatio kako zbog toga osjećam blagu tugu. Želio sam je u svojoj blizini. Otjerao sam te čudne misli pojačavši ritam trčanja, ubrzavši korak.
Poslije tog dana, shvatio sam: na trčanje ne odlazim radi treninga, već zbog toga da sretnem nju, djevojku koja trči u crvenim tenisicama. Ljutilo me to i nastojao sam ugušiti taj poriv koji se ugnijezdio u dubini mog želudca i neumorno pleo niti osjećaja koje su bujale iz dana u dan sve jače i brže, dok nisam prvi put pomislio: zar sam se zaljubio?
Glasno sam se nasmijao toj pomisli i shvatio da se glasno smijem tek kad me je nekolicina ljudi čudno pogledala. Prestao sam se smijati i prihvatio nepozvani osjećaj, znajući da mu se uzalud odupirem. I odlučio: pri idućem susretu, zaustaviti ću se prilikom susreta s djevojkom koja trči u crvenim tenisicama, okrenuti ću se u pravcu njenog trčanja i početi trčati uz nju, i govoriti joj kako je lijepa i kako se radujem svakom susretu s njom i kako je želim viđati što češće i što duže i kako ...
Sad je to sve iza mene, prošlost, nedosanjani san koji se nikada vratiti neće. Djevojka u crvenim tenisicama sad leži na operacijskom stolu, skinuta joj je i ona jedina crvena tenisica koja je ostala s njom, dok je druga zaboravljena na ravnodušnom sivom asfaltu kojeg nije briga za tuđa stradanja i boli.
Malo me sram priznati, ali istina je: pri toj pomisli oči su mi zasuzile i ja sam kroz vodenastu maglicu iznenađeno ugledao nju, "moju" djevojku u crvenim tenisicama i nije ležala na operacijskom stolu, trčala je u crvenim tenisicama, trčala je prema meni i odjednom je bila tu, uz mene, vidio sam joj pore znoja i osjetio njen dah, kad je uz osmijeh pozdravila i kad sam prvi put čuo njen glas koji mi je zazvučao poput najljepše glazbe na svijetu.
- Dobro jutro! - rekla je izbacivši dah i već nije bila pored mene, ali sam ja i dalje vidio njene tople smeđe nasmijane oči i u želudcu mi se probudio vulkan osjećaja i jedva sam se pribrao.
Sve je u redu s njom, s djevojkom u crvenim tenisicama, pjevalo je u meni. Neka druga, manje sretna, sad leži na operacijskom stolu. Žao mi je, naravno, ali …
- Dobro jutro! - viknuo sam za njom, konačno se pribravši. – Vidimo se sutra ujutro!
Podignula je ruku u zrak, dajući mi do znanja da je čula moj povik i da ćemo se vidjeti ponovo sutra. Smiješio sam se lagano trčeći i čvrsto odlučivši da ću sutra biti hrabar, pregristi ću kost straha koja me u grlu guši, primiti djevojku za ruku i reći joj ... pa nije ni važno što ću joj reći. I bez riječi će sve shvatiti zbog tog jednostavnog toplog ljudskog dodira i pogleda kojim ću je gledati. Do sutra, još samo do sutra ...
Copyright © 2018. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 13.02.2018. u 18:39 sati.