25.08.2018., subota

Brzinac


Brzinac


Zvao sam ga "Brzinac", jer svaki put, kad bi trčali zajedno, nije mogao odoljeti porivu koji ga tjerao da pri kraju treninga ubrza i uvijek prvi prođe kroz zamišljeni cilj. Bilo je to jače od njega, u to sam se često uvjerio. Uživao je u tome svaki put iznova, kao da to čini prvi put.
- Pa dobro - znao sam mu reći, dok bi laganim korakom zagrijavanja trčali šumskim stazama, pripremajući se za trening - zar je tako teško narediti mišićima usporavanje? Nemoj misliti da ne znam što radiš?
- Što radim?
- Iskorištavaš me! - odbrusio sam mu.
- Ne govori gluposti.
- Nije glupost, već istina. I ti to znaš.
Tu je Brzinac zastao i ozbiljno me pogledao: znoj mu se cijedio niz duguljasto lice, a kosa nekad boje zrelog žita, a sad sivkasta i umrljana znojem, slijepila mu se iza ušiju.
- Trčimo zajedno - rekao je hodajući, prestavši laganim ritmom trčati i ne skidajući pogled s mog lica. - Samo trčimo zajedno, nema tu iskorištavanja.
- Ima i te kako ima! - uzvratio sam pomalo ljutito: dosadilo mi je sve to već neko vrijeme i sad sam odlučio istjerati stvari na čistac.
- Objasni!
- Ti si brži od mene, je li tako? - više sam konstatirao nego upitao, a Brzinac je zadovoljno klimnuo.
- To znamo - rekao je s osmijehom.
- A ja sam izdržljiviji i mogu duže trčati od tebe, jel' istina?
- Istina je.
- I što ti radiš? - upitao sam upirući prstom u njega i odmah odgovorio: - Trčiš korak ispred mene čitavih sedam kilometara, a onda završni kilometar daš gas i odjuriš brzinom metka.
- Pa to je finiširanje! Svi tako čine. Ili bi trebali činiti.
- Slažem se - rekao sam. - Samo što ti koristiš mene da bi prevalio sedmicu brže nego inače i onda mi pobjegneš.
- A što bi htio? - upitao je Brzinac posprdno se osmjehujući. - Da te pustim ispred sebe?
- Ne, ne trebaš me puštati - odvratio sam. - Ali bilo bi lijepo od tebe, kad bi me vukao posljednji kilometar, kao što ja tebe vučem one kilometre prije posljednjeg. Da trčiš korak ispred mene i postepeno, pazi POSTEPENO ubrzavaš, da te mogu jedno vrijeme pratiti i tako postati brži.
- Eh, koliko priče oko tvoje brzine - rekao je uz osmjeh. - Dobro, od sad ćemo tako.

Ali nismo "od sad tako". Svaki put kad bi se približili osmom kilometru, Brzinac bi eksplodirao i jurnuo, a ja bi dahtao za njim naprežući se do zadnjeg atoma snage.
- Konjino jedna! - rekao bih mu svaki put na kraju treninga, dok bi polako hodali, odmarajući mišiće, bez zlobe, ne zamjerajući mu.
- Jače je to od mene - pravdao se Brzinac. - Zaboravim na sve i samo jurnem.

Jednog mi je jutra, dok smo tako po tko zna koji put trčali našom omiljenom šumskom stazom, sinula ideja: ne moram ja pratiti Brzinca, neka on, za promjenu, prati mene.
Laganog daha i osjećajući lakoću u mišićima, približivši se kobnom osmom kilometru, Brzinac je, po svom već starom dobrom običaju, raspalio dugim nogama, zaboravljajući na mene. Ali ga nisam pratio, ne ovog puta, uopće to nisam ni nastojao, već sam ubrzao vrlo malo, štedeći snagu, i na kraju osmog kilometra projurio pored Brzinca koji je u čudu gledao za mnom, već stojeći i otvorenih usta nastojeći povratiti dah izgubljen u ludom finišu.
- Gotovi smo! - viknuo je za mnom.
Nisam se osvrtao na to, nastavio sam trčati svojim ritmom i udišući svježi jutarnji zrak otvorenim ustima, dok je u meni rasla radost. Kod uobičajenog mjesta, velike stijene koja je stršila prema nebu, okrenuo sam se i pojurio nazad i ugledao Brzinca kako žuri prema meni, okreće se i pridružuje mi u trčanju.
Izdržao je jedva dva kilometra uz mene, a onda je zastao i zastenjao iza mojih leđa:
- Ti si jutros poludio.

Kasnije, dok nas je vozio kući, Brzinac se počeo smijati.
- Znao si da nemam dužinu u nogama, pokvarenjače - rekao je. - Pogotovo nakon kilometarskog sprinta.
- A ti znaš da nemam brzu završnicu u nogama - odgovorio sam smijući se s njim. - Pomognimo jedan drugom: ti meni s završnicom, ja tebi s dužinom. Važi?
- Važi!

Na samom startu utrke počela je sipiti sitna kiša, bockajući nam lica. Nije mi smetala i radovao sam se trci, po prvi put imajući povjerenja u svoju završnicu. Znao sam da mogu raspaliti kako nikad prije nisam mogao i odlučio sam pratiti Brzinca, ne ispuštati ga iz vida, gajeći tihu nadu da ću ga možda uspjeti nadmudriti, jednom, barem jednom, biti brži od njega.
Kiša je uporno padala, u naletima, čas jače, čas slabije i u lokvama kišnice oslikavalo se tmurno nebo kojim su se valjali bremeniti oblaci.
Kako smo se sve više približavali cilju, postajalo mi je sve teže pratiti Brzinca. Po svom već ustaljenom običaju, počeo je grabiti dugim nogama, a ja se prilijepio iza njegovih leđa i davao sve od sebe, kad sam doskočio u lokvu kišnice i zajaukao.
Oštra me bol probola od tabana do vrha glave: prva mi je misao bila, da sam slomio nogu, ali sam onda shvatio da i dalje trčim, doduše usporeno i šepajući, ali trčim, što s slomljenom nogom svakako ne bih mogao.
- Što je? - upitao je Brzinac okrećući se prema meni.
- Noga - procijedio sam.
Do cilja je još ostalo svega stotinu metara i lijepo sam vidio kako Brzinac čeznutljivo gleda prema cilju i gomili koja je pod kišobranima galamila bodreći trkače, pa skreće pogled prema meni.
- Šeprtljo! - ljutito mi je dobacio, prišao, pa me zgrabio ispod pazuha. - Stisni zube i guraj dalje!
Trčali smo tako zajedno, kiša nas je udarala po oznojenim licima, ali vidio sam sasvim jasno sretno ozareno lice Brzinca, pa se i sam počeo osmjehivati usprkos bolu koja bi me prožela pri svakom koraku i tako smo, smijući se i zagrljeni, zajedno protrčali kroz cilj, dok su nas poznanici-navijači gromoglasno bodrili uz pljesak.

Copyright © 2018. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: tenisica


- 17:50 - Budi (3) - Iskren - #

18.07.2018., srijeda

Proljeće u zimi

Proljeće u zimi

Image and video hosting by TinyPic

Na trideset i drugom je kilometru postalo zbilja teško i Vilko se pitao, postoji li neki mišić u njegovom tijelu koji ne titra od boli koja ga je nemilosrdno pratila. Sve ga je boljelo, baš sve, činilo mu se, čak i korijen kose. Podužu je kosu vezao u "konjski rep" i taj ga je rep, znojem natopljen, blago udarao po vratu, kao da mu diktira ritam koraka. Nije trčao brzo, nije to sad već ni mogao, ali u Vilkovoj se nutrini sve bunilo protiv kretanja, a želja da stane, prestane se kretati, sjedne, odmori, sve je više rasla u njemu. Onda je pogledao na sportski sat, od svih trkača jednostavno zvan samo "garmin" i s iznenađenjem shvatio da su iza njega već trideset i dva kilometra i da "ima maraton u nogama", jer znao je, bio je siguran, kako će preostalih deset kilometara uspjeti proći u zadanom vremenu utrke.
Sreća ga preplavi, a snaga, ona rezervna, skrivena, koja se budila u njemu samo u teškim trkačkim trenutcima, prostruji mu tijelom. Na trenutak se ponovo osjeti svježim i laganim i poletnim i znao je da se osmjehuje dok se približavao jednoj učesnici trke, nastojeći je stići. Primijetio je već mnogo ranije, da su otprilike približne kondicije, snage, brzine, a primijetio je i to, da trkačica ima pomagača. Pitao se, je li to regularno? Ali na trkačkoj trasi nije bilo sudaca, pa su neki koristili priliku, shvatio je. Uglavnom, tu bi trkačicu svakih nekoliko kilometra dočekao pomagač na bicikli i pružao joj osvježenje. Vilko se "zalijepio" za leđa trkačice čvrsto odlučivši ne posustati. Trčao je laganim, sporim ritmom, ne ispuštajući iz vida leđa trkačice, a misli mu lutale ...

... prisjećajući se dugačkog i mukotrpnog puta do učešća na maratonu. Zimski treninzi su ga iscrpljivali, ozljede mučile, a i Vilkova je glupost učestvovala u težini priprema. Pogrešan izbor tenisica pri trčanju jedne dužine, zatim nepridržavanje programa i još po koje sitnice ometale su ga i kočile mu napredak. Pokajnički i bez ljutnje saslušao bi kritiku svoje "trenerice" koja mu je zabranjivala zvati je trenericom, jer ona nije ničija trenerica, ustrajala je na tome, ali pod čijom je dirigentskom palicom trenirao i patio i radovao se prvom trčanju maratona, jer sudbina, u koju nije vjerovao, kao da se urotila protiv Vilka: povreda koljena, zatim neke druge zdravstvene boljke počele ga pratiti, nadovezujući se jedna na drugu. Trajalo je to teških deset godina. I naravno, maraton se činio sve daljim i sve više nedostižnim, jer godine nisu čekale, odnosile su sobom Vilkovu snagu i brzinu. Ali želju nisu mogle odnijeti u nepovrat, potiho i potajno neprekidno je tinjala u njemu: istrčati maraton, pa bio to samo jedan jedini maraton u njegovoj trkačkoj karijeri, ako se o karijeri u njegovom slučaju može govoriti. A poslije toga ... pa, poslije toga više neće biti ništa važno, koga briga za to "poslije toga"!

Ugledavši kontrolnu točku i stol s osvježenjem pored kojih su stajali volonteri, Vilko shvati da ga od cilja dijeli još samo sedam kilometara. Kiselo se nasmiješio na riječ "samo", jer znao je, bit će to velikih i dugačkih i silno teških sedam kilometara. Ali je znao i to, da će ih nekako prevaliti, ni sekunde nije pomislio na neuspjeh i tome se čudio još prije nekoliko sati, kad je tome postao svjestan dok je pozirao za fotku uspomene prijateljici Dubravci.

- Nasmiješi se! - rekla mu je Dubravka.
Vilko se nacerio prema njoj, osluškujući svoje osjećaje. Sve u njemu kao da je stalo. S iznenađenjem je ustanovio nedostatak uzbuđenje, groznice koja bi ga inače pred svaku trku tresla i da nimalo, baš nimalo ne sumnja u konačan uspjeh: istrčati će svoj prvi maraton! Ništa ga neće u tome spriječiti. Bilo je to veliko iznenađenje, jer dan prije, prilikom podizanja startnih paketa i za vrijeme potpisivanja odricanja odgovornosti organizatora, Vilku je zadrhtala ruka i jedva je načrčkao potpis. Uzbuđenje ga je treslo kao nikad do sad.

- E, tako! - rekla je Dubravka i Vilko je shvatio da mu je licem preletio blagi osmjeh.
- To je dosta - rekao je. - Hvala, Dubravka. Na svemu!
Prespavao je kod prijateljice Dubravke, jer u Treviso, Italija, je s društvom doputovao dan prije, večer prije trke. Putovanje je bilo ugodno, opušteno, puno humora, pa je i to doprinijelo dobrom raspoloženju.

Bolovi u desnoj loži, Vilkovoj trkačkoj ahilovoj peti, postajali su sve jači, mišić mu se grčio i zatezao. Sad je sve češće ubacivao hodajuće dionice. Nije više mogao pratiti "svoju" trkačicu i žalosno je gledao kako odmiče bodrena biciklistom koji je vozio pored nje. Šepao je. Stopalo kao da mu se užarilo, a umor, neopisivi umor pritiskao mu je um.
"Još samo malo", u mislima je bodrio samog sebe, osjećajući kako nepravilno trči, zgrbljen i pomalo šepajući. Naginjao se previše na desnu stranu, uzalud pokušavajući olakšati desnoj nozi, loži koja je drhtala zategnuta i bolnom kvadricepsu. Ponekad mu se činilo da će mišić lože puknuti, rascvjetati se u krvavoj boli, a onda bi se bol povukla, pritajila i Vilko bi odahnuo. Nije mislio na to, da će se bol sigurno vratiti.
Hodao je, oko dvadeset metara, pa ponovo lagano potrčao. I ponovo tako. Naizmjenično. Sad se već približio gradu, trčeći lagano kroz park u kojemu su šetali dokoni šetači s obitelji i koji su ga bodrili dobacujući mu:
- Forza! Forza!
"Ali ja nemam više snage", mislio je Vilko umorno im se osmjehujući, ali to nije bila istina. Ulazeći u grad, posljednji val snage podigao se u njemu i Vilko je još jednom potrčao, usprkos umoru, usprkos bolu, usprkos svemu. Kao kroz maglu ugledao je cilj i trčeći prema njemu samo je mislio na to kako je gotovo, konačno je sve gotovo, ne mora više trčati.
A onda je začuo povik:
- Eno ga! Eno ga!
Prepoznao je glas Trenerice, one koju nije smio zvati trenericom, ali bez čije pomoći nikad ne bi istrčao maraton i koja ga je s još jednim zajedničkim prijateljem trkačem čekala na cilju i umor kao da je ispario iz Vilkovog pregrijanog tijela. Nije više osjećao bol, ni krutost mišića, sreća ga je preplavila, osjetio je i ponos, jer izdržao je, sve je izdržao: istrčao je svoj prvi maraton točno jedan dan prije svog sedamdesetog rođendana.
Prišao je Trenerici i nacerio joj se sretno, pa se zaprepastio: niz njeno lice potekle su suze radosnice.
- Idi! - rekla mu je. - Idi po medalju.
Vilko se okrenuo i prešao tih nekoliko metara koliko je bio udaljen od djevojaka koje su čekale s finišerskim medaljama i s osmjehom uzeo svoju toliko željenu medalju, znajući, dok ju je vješao oko vrata, osjećajući njenu prijatnu težinu, da će mu zauvijek suze Trenerice biti najdraža nagrada.


Copyright © 2018. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: tenisica


- 11:49 - Budi (4) - Iskren - #

<< Arhiva >>

< siječanj, 2024  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        
Opis bloga:
Priče iz života o životu...

Photobucket


photo gallery

A R H I V A
2005
3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2006
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2007
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2008
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2009
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2010
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2011
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2012
1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12
2013
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2014
1 2 3 4 5 6 9 10
2015
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2016
1 3 4 5 - 7 8 9 10 11
2017
1 4 7 8 10 12