Brzinac
Zvao sam ga "Brzinac", jer svaki put, kad bi trčali zajedno, nije mogao odoljeti porivu koji ga tjerao da pri kraju treninga ubrza i uvijek prvi prođe kroz zamišljeni cilj. Bilo je to jače od njega, u to sam se često uvjerio. Uživao je u tome svaki put iznova, kao da to čini prvi put.
- Pa dobro - znao sam mu reći, dok bi laganim korakom zagrijavanja trčali šumskim stazama, pripremajući se za trening - zar je tako teško narediti mišićima usporavanje? Nemoj misliti da ne znam što radiš?
- Što radim?
- Iskorištavaš me! - odbrusio sam mu.
- Ne govori gluposti.
- Nije glupost, već istina. I ti to znaš.
Tu je Brzinac zastao i ozbiljno me pogledao: znoj mu se cijedio niz duguljasto lice, a kosa nekad boje zrelog žita, a sad sivkasta i umrljana znojem, slijepila mu se iza ušiju.
- Trčimo zajedno - rekao je hodajući, prestavši laganim ritmom trčati i ne skidajući pogled s mog lica. - Samo trčimo zajedno, nema tu iskorištavanja.
- Ima i te kako ima! - uzvratio sam pomalo ljutito: dosadilo mi je sve to već neko vrijeme i sad sam odlučio istjerati stvari na čistac.
- Objasni!
- Ti si brži od mene, je li tako? - više sam konstatirao nego upitao, a Brzinac je zadovoljno klimnuo.
- To znamo - rekao je s osmijehom.
- A ja sam izdržljiviji i mogu duže trčati od tebe, jel' istina?
- Istina je.
- I što ti radiš? - upitao sam upirući prstom u njega i odmah odgovorio: - Trčiš korak ispred mene čitavih sedam kilometara, a onda završni kilometar daš gas i odjuriš brzinom metka.
- Pa to je finiširanje! Svi tako čine. Ili bi trebali činiti.
- Slažem se - rekao sam. - Samo što ti koristiš mene da bi prevalio sedmicu brže nego inače i onda mi pobjegneš.
- A što bi htio? - upitao je Brzinac posprdno se osmjehujući. - Da te pustim ispred sebe?
- Ne, ne trebaš me puštati - odvratio sam. - Ali bilo bi lijepo od tebe, kad bi me vukao posljednji kilometar, kao što ja tebe vučem one kilometre prije posljednjeg. Da trčiš korak ispred mene i postepeno, pazi POSTEPENO ubrzavaš, da te mogu jedno vrijeme pratiti i tako postati brži.
- Eh, koliko priče oko tvoje brzine - rekao je uz osmjeh. - Dobro, od sad ćemo tako.
Ali nismo "od sad tako". Svaki put kad bi se približili osmom kilometru, Brzinac bi eksplodirao i jurnuo, a ja bi dahtao za njim naprežući se do zadnjeg atoma snage.
- Konjino jedna! - rekao bih mu svaki put na kraju treninga, dok bi polako hodali, odmarajući mišiće, bez zlobe, ne zamjerajući mu.
- Jače je to od mene - pravdao se Brzinac. - Zaboravim na sve i samo jurnem.
Jednog mi je jutra, dok smo tako po tko zna koji put trčali našom omiljenom šumskom stazom, sinula ideja: ne moram ja pratiti Brzinca, neka on, za promjenu, prati mene.
Laganog daha i osjećajući lakoću u mišićima, približivši se kobnom osmom kilometru, Brzinac je, po svom već starom dobrom običaju, raspalio dugim nogama, zaboravljajući na mene. Ali ga nisam pratio, ne ovog puta, uopće to nisam ni nastojao, već sam ubrzao vrlo malo, štedeći snagu, i na kraju osmog kilometra projurio pored Brzinca koji je u čudu gledao za mnom, već stojeći i otvorenih usta nastojeći povratiti dah izgubljen u ludom finišu.
- Gotovi smo! - viknuo je za mnom.
Nisam se osvrtao na to, nastavio sam trčati svojim ritmom i udišući svježi jutarnji zrak otvorenim ustima, dok je u meni rasla radost. Kod uobičajenog mjesta, velike stijene koja je stršila prema nebu, okrenuo sam se i pojurio nazad i ugledao Brzinca kako žuri prema meni, okreće se i pridružuje mi u trčanju.
Izdržao je jedva dva kilometra uz mene, a onda je zastao i zastenjao iza mojih leđa:
- Ti si jutros poludio.
Kasnije, dok nas je vozio kući, Brzinac se počeo smijati.
- Znao si da nemam dužinu u nogama, pokvarenjače - rekao je. - Pogotovo nakon kilometarskog sprinta.
- A ti znaš da nemam brzu završnicu u nogama - odgovorio sam smijući se s njim. - Pomognimo jedan drugom: ti meni s završnicom, ja tebi s dužinom. Važi?
- Važi!
Na samom startu utrke počela je sipiti sitna kiša, bockajući nam lica. Nije mi smetala i radovao sam se trci, po prvi put imajući povjerenja u svoju završnicu. Znao sam da mogu raspaliti kako nikad prije nisam mogao i odlučio sam pratiti Brzinca, ne ispuštati ga iz vida, gajeći tihu nadu da ću ga možda uspjeti nadmudriti, jednom, barem jednom, biti brži od njega.
Kiša je uporno padala, u naletima, čas jače, čas slabije i u lokvama kišnice oslikavalo se tmurno nebo kojim su se valjali bremeniti oblaci.
Kako smo se sve više približavali cilju, postajalo mi je sve teže pratiti Brzinca. Po svom već ustaljenom običaju, počeo je grabiti dugim nogama, a ja se prilijepio iza njegovih leđa i davao sve od sebe, kad sam doskočio u lokvu kišnice i zajaukao.
Oštra me bol probola od tabana do vrha glave: prva mi je misao bila, da sam slomio nogu, ali sam onda shvatio da i dalje trčim, doduše usporeno i šepajući, ali trčim, što s slomljenom nogom svakako ne bih mogao.
- Što je? - upitao je Brzinac okrećući se prema meni.
- Noga - procijedio sam.
Do cilja je još ostalo svega stotinu metara i lijepo sam vidio kako Brzinac čeznutljivo gleda prema cilju i gomili koja je pod kišobranima galamila bodreći trkače, pa skreće pogled prema meni.
- Šeprtljo! - ljutito mi je dobacio, prišao, pa me zgrabio ispod pazuha. - Stisni zube i guraj dalje!
Trčali smo tako zajedno, kiša nas je udarala po oznojenim licima, ali vidio sam sasvim jasno sretno ozareno lice Brzinca, pa se i sam počeo osmjehivati usprkos bolu koja bi me prožela pri svakom koraku i tako smo, smijući se i zagrljeni, zajedno protrčali kroz cilj, dok su nas poznanici-navijači gromoglasno bodrili uz pljesak.
Copyright © 2018. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 25.08.2018. u 17:50 sati.