![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
31.08.2015., ponedjeljak
Kava na balkonu
|
Kava na balkonu - Kavu ćemo popiti na balkonu - reče Ružica ustajući od stola i uzimajući tanjur ispred Mirka, iako Mirko još nije sasvim završio s jelom: ostao je još samo mali komadić bijelog mesa s kokošjih prsa kojeg je namjerno ostavio za kraj, Mirku najslasniji dio kokice. - Možeš iznijeti ljetni stol na balkon - govorila je Ružica iz kuhinje, okrenuta Mirku leđima. - Sunce je popustilo, uskoro će šest sati i baš će nam prijati kava na balkonu. Mirko ustane, u mislima opraštajući se od posljednjeg slasnog komadića kokice koji je već nestao u kanti za smeće. Potiho gunđanje i protiv njegove volje otme mu se iz grla i zaleprša u vrućem zraku: bilo je nevjerojatnih 37 iznad nule već osam dana za redom i nije bilo nikakvog znaka, da će paklena vrućina početi popuštati i sama pomisao na bilo kakav fizički napor, Mirka je činila umornim. Sumnjao je u uživanje ispijanja kave na balkonu. - Znam da bi ti radije popio pivo sa svojom bandom - dopre do Mirka Ružičin zajedljivi glas - nego sa mnom kavu. Kad već spominjem pivo, moram reći da mi se ne sviđa koliko u posljednje vrijeme piješ. Mirko je, noseći maleni i okrugli stolić prema balkonu, pogleda kratko zastavši u sredini dnevne sobe. - Ništa ne moraš reći! - preduhitri ga Ružica. - Sve znam unaprijed. Svaki izgovor. Mirko klimne i iznese stolić na balkon sa kojeg je pucao vidik na Kvarnerski zaljev i u kojemu Mirko nije uživao. Ponekad, vrlo rijetko, kad Ružice ne bi bilo u stanu, Mirko bi se nalaktio na ogradu balkona i sanjalački se zagledao u blistavo pozivajuće plavetnilo mora, a sjećanja iz daleke i sretne mladosti, navirala su poput silnog orkanskog vjetra u njegovoj nutrini. Blagi bi osmijeh legao na Mirkovo umorno lice, a oči bi poprimile blagost, kutovi usnica bi se opustili u nekom čudnom napola grču, napola smiješku. - Stolice! - oštro reče Ružica. - Donesi stolice. Kava samo što nije gotova. Pa moramo na nečemu sjediti. Mirko zgrabi dvije stolice, a u umu mu bljesne sjećanje iz dalekih dana kad je bio mlad i snažan i neustrašiv i kad je sa sličnom stolicom mlatarao oko sebe u divljoj tučnjavi u nekom baru u Pireju, Grčka. Pijući mnogo više nego što je trebalo, njegovi prijatelji i on, Mirko, zakačili su se zbog nečeg s Norvežanima, koji su isto tako pili više nego što je trebalo. Mirko je bio najmlađi među njima i kad je otpočela sveopće tučnjava, instinktivno je zgrabio stolicu, povukao se korak unazad prema zidu, da bi zaštitio leđa, i stolicom udarao i odgurivao svakog napadača koji mu se pokušao približiti. Nije osjećao strah, nije ga bilo vremena osjećati, umjesto straha u Mirku je, što je tuča duže trajala, raslo oduševljenje, euforija ga je zgrabila i tijelo mu je pjevalo od navale snage i postalo gipko i brzo kako nikad do tog trenutka nije bilo. Bila je to njegova prva mornarska tuča, biti će ih još u njegovom pomorskom životu, ali ta je pirinejska tuča zauzimala posebno počasno mjesto u Mirkovom srcu. Jedino je nju volio, sve je ostale tuče mrzio, prezirao to besmisleno rasipanje snage i nanošenje bola drugom ljudskom biću. - Opet sanjariš? -prene ga zajedljiv glas Ružice. - Spusti te stolice, što stojiš k'o kip? Mirko spusti stolice na užareni beton balkona, osjećajući toplinu balkona na svojim tabanima. Prije pola sada Ružica je balkon zalila ledenom vodom, ali nije mnogo pomoglo. - Eto - reče Ružica sipajući mu kavu u veliku šalicu, njegovu šalicu. - Ne moraš izaći van na kavu, kao što mi govoriš svaki put kad izađeš na piće. Smiješno je to, kako ti i tvoji pajdaši, kavom zovete oblokavanje. Mirko srkne malo kave i zapali cigaretu, a u spirali dima, koji se lijeno dizao u vrućem zraku, kao da se ukazala atmosfera obližnjeg kafića u kojeg je volio zalaziti. Istina je bila, da se u tom kafiću osjećao opuštenije nego kod kuće. Vlasnica, mlada i lijepa, uvijek bi ga dočekala s bljeskom radosti u očima i Mirko je sumnjao ... misli bi brzo prekidao, ne želeći se ni sa čim zanositi. Malo mira, jedno ili dva pića i cigareta, to je sve što mu treba. - Ne razumijem - govorila je Ružica sjedeći preko puta Mirka - kako možete polokati toliko piva? Jedno pivo, u redu, to razumijem. Ali lokati pivo za pivom ... - A ja ne razumijem – progovori konačno Mirko ustajući - kako netko može neprestano brbljati i mljeti svaki dan jedno te isto, uvijek nanovo i nanovo i opet iznova. Ružica se ukoči, usta joj ostala otvorena u obliku velikog začuđujućeg slova O, a ruka kojom je usnama prinosila šalicu s kavom, zastane na sredini puta. Zamrznuta slika. Prateći ga samo očima, Ružica je svjedočila do sad neviđenom prizoru, za kojeg je odmah posumnjala da će se sve češće ponavljati, kako Mirko izlazi iz sobe, napušta stan i odlazi u toplu večer. Copyright © 2015. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: kava balkon |
- 14:51 - Budi (11) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||