![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
08.11.2021., ponedjeljak
Covid - trkač
|
Covid – trkač Tog je jutra sve počelo nekako naopako. Ustao sam u uobičajeno vrijeme i prije nego li sam otišao mokriti, pristavio sam vodu za kavu, pa mirno odšetao do kupaonice. Mokrio sam neuobičajeno dugo i to me začudilo, donekle, jer nije me zabrinulo, događa se, zar ne? Dok sam češljao kratku i smeđu kosu, opazio sam čitavu malu stazu sjedine, centimetar široku prvi put u životu, kako se proteže iznad moje lijeve obrve, prema zatiljku. Nije me zabrinulo: starim, svi starimo. I tome nema pomoći, ne možeš zaustaviti starenje. Prihvati ga i nasmij mu se. Nasmijao sam se prema ogledalu, prema starosti, prema životu i bosim nogama „otabanao“ u kuhinju do štednjaka. Čudno, voda pristavljena za kavu prije nekoliko minuta, nije prokuhala. Čudeći se, buljio sam u štednjak: uključen je, struje ima, dokaz za to kompjuter je u mojoj spavaćoj sobi koji potiho neumorno zuji 24 sata. - Koji se vrag događa? – bijesno sam rekao, iako me nitko nije mogao čuti, ali morao sam pustiti glas protesta u ovo zimsko jutro. Tek se tada počelo događati: iznenada, voda je u džezvi počela odavati znake zagrijavanja i za čas je proključala i nekoliko trenutaka kasnije, vrela se kava pušila ispred mene, mameći me neodoljivom mirisom. Najdraži trenutak dana … dok se nisam sjetio, da moram za 30 minuta odazvati se pozivu na cijepljenje. Protiv covida, jasno. Sa šalicom u ruci, bitku sam vodio unutrašnju: prvi je glas govorio u meni; „Zajebi cijepljenje, idi trčati!“, dok je drugi glas savjetovao: „Budi odgovoran, cijepi se!“. Uvijek sam bio „na svoju ruku“, kako su moji bližnji i daljnji govorili, pa sam iz čistog prkosa odlučio ovog puta ne „biti na svoju ruku“ i cijepiti se. Promjene radi. Jer promjena je jedina stalna. - Lijeva ili desna ruka? - upitala me vrlo mlada djevojka s iglom u ruci. - Evo lijeva – prpošno sam rekao. – Od srca. Nije se nasmijala. Vjerojatno joj je bio pun nos raznih doskočica mnogobrojnih pacijenata. - Hvala! – rekao sam kad je izvukla iglu iz moje ruke. - Sjednite tamo – ravnodušno je rekla pokazujući mi rukom prema klupama na kojima su sjedili već mnogobrojni ljudi različite dobi i spola. „Odjebi“, pomislio sam ustajući. „Kad si takva kučka koja me ni pogledala nisi, zašto da ja tebe poslušam?“ Lagano sam se uputio u pravcu u kojem mi je pokazano, ali nisam sjeo na klupu, nisam se pridružio većini, poslušnom stadu, sve se u meni uskomešalo: previše sam bio poslušan za jedan dan, pa čak i za tjedan i za mjesec i za … Mrzio sam samog sebe što sam pokleknuo pred nabujalom propagandom i cijepio se, pridružio se većini, kojoj nikad prije nisam pripadao. Hodao sam lagano prema klupi, prošao pored svih klupa, a da nisam sjeo, nisam poslušao naređenje, ljudi me sa čuđenjem gledali, nisam mario, samo sam mirno i sa osmijehom na licu hodao i došao do izlaza i izašao i duboko i sretno udahnuo hladan i suh zrak i počeo trčati. Dva sam sata trčao i nisam umor osjećao. U meni kao da je čitav simfonijski orkestar svirao, a jačina glazbe postajala je sve brža i jača, diktirajući tempo mog trčanja. Zatim još dva sata … i opet … i opet … Letio sam! Lebdio sam! Uživao sam! Vjetar mi mrsio kosu i zbog nečeg, ne znam kako i zbog čega, osjećao sam onaj iznenadni jutrošnji sijedi pramen, kojeg prije nije bilo i svaki put, kad bi osjetio kako mišići u nogama popuštaju, rukom bi posegnuo prema glavi, prema kosi, pogladio kosu i sijedi pramen, a nova bi energija jurnula kroz moje mišiće, kvadricepsi bi pjevali, pluća se nadimala grabeći zrak, hladan i snažan i koji je neobično prijao i nastavljao bi trčati, trčati … bez umora! Samo osjećaj sreće koji me zapljuskivao i u kojemu sam se kupao želeći da neprekidno traje. Nekoliko sati kasnije, mnogo sati kasnije, jer pomalo se večer prikradala, a ja sam i dalje trčao, bez umora, samo sa radošću i osjećajem besmrtnosti i željom da zauvijek, baš zauvijek trčim, samo trčim, ništa drugo mi nije trebao, samo trčati, trčati … Dotrčao sa do mjesta odakle sam počeo trčati, do mjesta na kojem se vršilo cijepljenje građana protiv covida, upravo su zatvarali vrata, radni im je dan završio, ali moje trčanje još nije, kad sam ih silom, i dalje trčeći, odgurnuo umalo oborivši mlađahnu ženu, i zavikao u praznu veliku i duboku salu: - Još jednu dozu! Hoću još jednu dozu! Zahtijevam još jednu dozu!!! Copyright © 2021. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: COVID |
- 18:45 - Budi (11) - Iskren - #
27.12.2020., nedjelja
Povratak
|
Povratak Ron prvo osjeti lagani ubod u desnu ruku, gore odmah iznad lakta i otvori oči. Staklena kupola iznad njegovog lica bešumno se otvori, podigne i Ron se zbunjeno zagleda prema gore, uvis, trepćući zbog silnog bijelila koje mu je vrijeđalo oči. Ron čvrsto zatvori oči, ali odmah zatim ponovo zaškilji ispod trepavica u bijelio koje kao da je treperilo ispred njegovog lica. I odjednom mu sine, znao je: probudio se iz hibernacije! Trepćući, ali i dalje ostajući u ležećem položaju, nastojao je osjetiti svaki djelić svoga tijela, ujedno vraćajući pamćenje. Mora da je prošlo 137 godina sna, sna bez snova provedenog u hibernaciji. Vraća se kući, vraća se Zemlji, nakon 280 zemaljskih godina, ali njegovih, Ronovih, a i ostatku posade, samo šest godina, šest godina provedenih na Taurusu-X23, nastojeći uživo ostvariti kontakt s drugom civilizacijom u Mliječnom putu, čiji su signal primili na Zemlji i ... - Ah, sve je to nevažno! - reče poluglasno uzviknuvši Ron i sjedne, odjednom postajući svjestan svega: pamćenje mu se u hipu vratilo i u djeliću je sekunde ponovo bio na mrtvom planetu, bez života, ali punog besmislenih građevina koje je iza sebe ostavila umiruća civilizacija. Zgrade su dugovječnije od inteligentnog života, prisjeti se Ron izlazeći iz kapsule i ironično se osmjehujući. "Putovanje besmisla", tako je imenovao avanturu koju je započeo sa ... - Oh! - uzviknu Ron. - Posada! Nisam sam. Nije bio sam: još se jedna kapsula otvorila i iz nje je polako, kontrolirajuću usporene pokrete, izlazila Izidora, njegova zamjenica, kapetanica, pilot i astrofizičarka. Ron ju je s uživanjem gledao: duge je noge prebacila izvan kapsule i lagano, usporeno se iskobeljala iz nje, pa podigla ruke uvis, prema blještavom stropu i mačjom gracioznošću se protegla. Osmijeh joj je lebdio na lijepom i pjegavom licu, dok je polako skidala zaštitnu ovojnicu oko kose: crvena joj se kosa prosula po leđima, bljesnula pozivom u Ronovom oku. - Jesi OK? - upita je on. - Jesam - odgovorila je i pogledala ga, a zelene joj oči radosno bljesnule. – Jesmo li stigli? - Ne još - reče Ron. - Ali morali bi biti vrlo blizu. - Ah, dom - nježno reče Izidora. - Prvo tuš, pa jelo, pa tek zatim ... - počne Ron. - Znam, znam - prekine ga Izidora. - Da probudimo i ostalu posadu? Ron odmahne glavom. Prvi se budi zapovjednik broda, zatim njegov zamjenik, u ovom slučaju zamjenica, a tek kasnije, kad to odluči zapovjednik, oni sami započinju proces buđenja posade koja spava snom bez snova u dubokoj hibernaciji. - Kasnije - reče Ron. - Kad uspostavimo vezu. Izidora klimne i crvena joj se kosa zatrese i Ron je uživao u prizoru i nije to ni pokušao sakriti, iako je ulovio Izidorin blago podsmješljiv zeleni pogled. - Što se događa? - upita Izidora. Sjedili su jedno pored drugog, ispred njih blještavi monitori, Zemlja se lijepo vidjela, plava kugla u crnom bezdanu. - Ne shvaćam - zbunjeno odgovori Ron. - Netko bi morao odgovoriti. - Da pokušamo ... - Sve sam pokušao, nitko ne odgovara, a sve smo bliže Zemlji i moramo... Nije nastavio, znao je da Izidora sve to zna: bez uspostavljanja kontakta nije poželjno aterirati. - Pokušajmo još jednom - smireno, nastojeći tiho govoriti, reče Ron. - Pokušajmo usmjeriti valove prema polovima. Možda ... Nije završio rečenicu, nije bilo potrebe. Znali su: ne odgovori li ni sad nitko, nešto se dogodilo, a to nešto nikako nije dobro. - Taurusu-X23 zove Zemlju - reče Ron, a u glasu mu nije bilo previše nade. - Čuje li nas bilo tko? Tišina. Zaglušujuća tišina. Zatim krčanje, pa još jače krčanje u eteru i Izidora i Ron se s nadom pogledaju, dok su im se osmijesi počeli ocrtavati na licima. - Pozdrav! – konačno začuju i srca im ubrzano zakucaju. - Ovo je snimljen automatski odgovor, ako bilo tko pokuša kontakt sa Zemljom. Pozdrav putniče, namjerniče. Kao što sigurno vidiš na monitoru, Zemlja je tu, ali nas, njenih stanovnika više nema. Ne znam kako se točno izraziti, pa ću reći ovako, kako sam i inače znao govoriti: pojeli su nas razni covidi, mutirajući covidi, koji su svaki put bili sve bolji u napadu na naše živote, a mi imali sve manje izgleda u tom ratu. Oni su pobijedili, ti mali, nevidljivi, ubitačni gadovi. I zato ne spuštajte se na Zemlju, ili kako već zovete ovaj plavi lijepi planet, neka vas njena ljepota ne zavara! Bježite, idite što dalje, tražite, možda jednog dana nađete ... Bilo je još toga, još mnogo toga. Govornik je istresao svu nakupljenu gorčinu u svom posljednjem velikom govoru obraćajući se svima, a ne znajući hoće li ga ikad netko čuti. Potreseni, Izidora i Ron su gledali jedno u drugo, dugo i netremice, šuteći, a minuti su prolazili tiho i bolno, ostavljajući trag na njima. - Išto sad? - upita Izidora. - Ništa - odgovori Ron. - Jer ništa ni ne možemo učiniti. - Nešto moramo - nervozno reče Izidora. - I hoćemo -odgovori Ron. - Idemo dalje. Letimo u nepoznato s nadom ... - A ostali iz posade? - Neka spavaju! - čvrsto reče Ron i oštro se zagleda u Izidoru. – Ono što ne znaju, ne može ih boljeti. - A mi ... ? - upita ona. - Ne znam za tebe - reče Ron pružajući ruku i primajući Izidorinu toplu malu šaku dugih prstiju. - To moraš sama odlučiti, ali ja ostajem budan i osluškujući brod i svjetove oko nas, ako ih nađemo. To je moja dužnost. Ne mogu opet u hibernaciju, bilo bi to besmisleno. Ovako nam ostaje ... - ... bar malo nade - upadne mu Izidora u riječ. - Ostajem uz tebe! - Ne moraš ... - Znam, ali ostajem. Ron se nasmiješi i privuče Izidorin dlan k licu i poljubi ga. Zadrhtala je zbog tog dodira. Već je mnogo vremena prošlo ... - Prema kojem cilju? - zbunjeno upita Izidora. - Samo tren - odgovori Ron ispuštajući njenu ruku, osjećajući i tugu i sreću istovremeno. - Dati ću upute kompjuteru. Gledali su blještave monitore koji se osluškivali život broda, pa čak i njihove živote, povremeno bacajući poglede u crni bezdan koji se u beskonačnost prostirao ispred njih, grleći ih i noseći ih u neizvjesnost dok sui m zvijezde podrugljivo namigivale. Copyright © 2020. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: COVID |
- 20:37 - Budi (3) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||