Covid – trkač
Tog je jutra sve počelo nekako naopako. Ustao sam u uobičajeno vrijeme i prije nego li sam otišao mokriti, pristavio sam vodu za kavu, pa mirno odšetao do kupaonice. Mokrio sam neuobičajeno dugo i to me začudilo, donekle, jer nije me zabrinulo, događa se, zar ne? Dok sam češljao kratku i smeđu kosu, opazio sam čitavu malu stazu sjedine, centimetar široku prvi put u životu, kako se proteže iznad moje lijeve obrve, prema zatiljku. Nije me zabrinulo: starim, svi starimo. I tome nema pomoći, ne možeš zaustaviti starenje. Prihvati ga i nasmij mu se.
Nasmijao sam se prema ogledalu, prema starosti, prema životu i bosim nogama „otabanao“ u kuhinju do štednjaka. Čudno, voda pristavljena za kavu prije nekoliko minuta, nije prokuhala. Čudeći se, buljio sam u štednjak: uključen je, struje ima, dokaz za to kompjuter je u mojoj spavaćoj sobi koji potiho neumorno zuji 24 sata.
- Koji se vrag događa? – bijesno sam rekao, iako me nitko nije mogao čuti, ali morao sam pustiti glas protesta u ovo zimsko jutro.
Tek se tada počelo događati: iznenada, voda je u džezvi počela odavati znake zagrijavanja i za čas je proključala i nekoliko trenutaka kasnije, vrela se kava pušila ispred mene, mameći me neodoljivom mirisom. Najdraži trenutak dana … dok se nisam sjetio, da moram za 30 minuta odazvati se pozivu na cijepljenje. Protiv covida, jasno.
Sa šalicom u ruci, bitku sam vodio unutrašnju: prvi je glas govorio u meni; „Zajebi cijepljenje, idi trčati!“, dok je drugi glas savjetovao: „Budi odgovoran, cijepi se!“.
Uvijek sam bio „na svoju ruku“, kako su moji bližnji i daljnji govorili, pa sam iz čistog prkosa odlučio ovog puta ne „biti na svoju ruku“ i cijepiti se. Promjene radi. Jer promjena je jedina stalna.
- Lijeva ili desna ruka? - upitala me vrlo mlada djevojka s iglom u ruci.
- Evo lijeva – prpošno sam rekao. – Od srca.
Nije se nasmijala. Vjerojatno joj je bio pun nos raznih doskočica mnogobrojnih pacijenata.
- Hvala! – rekao sam kad je izvukla iglu iz moje ruke.
- Sjednite tamo – ravnodušno je rekla pokazujući mi rukom prema klupama na kojima su sjedili već mnogobrojni ljudi različite dobi i spola.
„Odjebi“, pomislio sam ustajući. „Kad si takva kučka koja me ni pogledala nisi, zašto da ja tebe poslušam?“
Lagano sam se uputio u pravcu u kojem mi je pokazano, ali nisam sjeo na klupu, nisam se pridružio većini, poslušnom stadu, sve se u meni uskomešalo: previše sam bio poslušan za jedan dan, pa čak i za tjedan i za mjesec i za … Mrzio sam samog sebe što sam pokleknuo pred nabujalom propagandom i cijepio se, pridružio se većini, kojoj nikad prije nisam pripadao. Hodao sam lagano prema klupi, prošao pored svih klupa, a da nisam sjeo, nisam poslušao naređenje, ljudi me sa čuđenjem gledali, nisam mario, samo sam mirno i sa osmijehom na licu hodao i došao do izlaza i izašao i duboko i sretno udahnuo hladan i suh zrak i počeo trčati.
Dva sam sata trčao i nisam umor osjećao. U meni kao da je čitav simfonijski orkestar svirao, a jačina glazbe postajala je sve brža i jača, diktirajući tempo mog trčanja. Zatim još dva sata … i opet … i opet …
Letio sam! Lebdio sam! Uživao sam! Vjetar mi mrsio kosu i zbog nečeg, ne znam kako i zbog čega, osjećao sam onaj iznenadni jutrošnji sijedi pramen, kojeg prije nije bilo i svaki put, kad bi osjetio kako mišići u nogama popuštaju, rukom bi posegnuo prema glavi, prema kosi, pogladio kosu i sijedi pramen, a nova bi energija jurnula kroz moje mišiće, kvadricepsi bi pjevali, pluća se nadimala grabeći zrak, hladan i snažan i koji je neobično prijao i nastavljao bi trčati, trčati … bez umora! Samo osjećaj sreće koji me zapljuskivao i u kojemu sam se kupao želeći da neprekidno traje.
Nekoliko sati kasnije, mnogo sati kasnije, jer pomalo se večer prikradala, a ja sam i dalje trčao, bez umora, samo sa radošću i osjećajem besmrtnosti i željom da zauvijek, baš zauvijek trčim, samo trčim, ništa drugo mi nije trebao, samo trčati, trčati …
Dotrčao sa do mjesta odakle sam počeo trčati, do mjesta na kojem se vršilo cijepljenje građana protiv covida, upravo su zatvarali vrata, radni im je dan završio, ali moje trčanje još nije, kad sam ih silom, i dalje trčeći, odgurnuo umalo oborivši mlađahnu ženu, i zavikao u praznu veliku i duboku salu:
- Još jednu dozu! Hoću još jednu dozu! Zahtijevam još jednu dozu!!!
Copyright © 2021. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora
Post je objavljen 08.11.2021. u 18:45 sati.